Zagađeni vazduh i neživotna sredina
Fogg 01 S

Photo: Milan Živanović/XXZ

Magla smrdi svuda oko nas

Provetravanje opasno po život

Beograd ovih dana podseća na atmosferu iz filma „The Fog“ Johna Carpentera, samo što iz magle ne vrebaju utvare, već institucije koje ne funkcionišu i građane ne informišu o tome koliko je stanje ozbiljno, te koje su mere neophodne.

Ako na internetu pretražujete termin „air quality in belgrade serbia“ na vrhu liste rezultata nalazi se nešto pod naslovom „Belgrade Air Pollution: Real-time Air Quality Index,“ gde stoji da je u sredu 15. januara vazduh u glavnom gradu Srbije lošeg kvaliteta i opasan po zdravlje. I dok jedni krive one koji lože, te seljake koji pale njive (valjda na Terazijama), drugi tvrde da su u pitanju stari automobili i još stariji motori koji troše fosilna goriva, a treći kažu da gori deponija u Vinči. Ministar zaštite životne sredine koji se, kako saznajemo, zove Goran Trivan, ne tvrdi ništa, i kaže da „kratkoročnih rešenja nema, već da što pre moramo da promenimo situaciju, da promenimo ponašanje“ i da se valjda urazumimo i prestanemo da dišemo.

Dok je u Sarajevu proglašeno vanredno stanje zbog istog problema, pa građani nose maske, Beograd se verovatno sprema da pomeri granice i, na primer, Dorćol proglasi vazdušnom banjom. Građani u jurnjavi za zdravim životom i dalje džogiraju, voze bicikle i dišu punim plućima, zaboravljajući da vazduh obično nema ukus i miris. Čak su i turisti bez maski, što ukazuje na to da imaju poverenja u našu državu, a jedino im smeta to što se od magle ne vidi ni ono što je nekada bilo očigledno.

Ovih sam dana na sebe preuzeo odgovornost da jednog Austrijanca prošetam kroz grad, ali sam se brzo uverio da šetnju slobodno možemo da proglasimo ekstremnim sportom. Hodamo tako pored Dunava, kažem mu „e, ovde je reka, majke mi.“ Već pada mrak, zlokobna je magla bez dnevnog svetla, kaže da bi mu, iako se ne boji vode, bilo užasno strašno da se u toj magli provoza Dunavom na nekom čamcu. „Ćuti,“ kažem mu, „I navuci taj šal preko usta,“ i to sve na srpskom, jer bolje mu je da ne zna o čemu pričam.

Magla u Beogradu tako više nije romantični spektakl za ljubitelje horora, već najobičnija dezinformacija, pa ne znamo ni koje su posledice, i da li se otrovni vazduh uvlači i kroz prozore, posebno one starije koji ne dihtuju dobro. Vetrenje zagušljivih prostorija postalo je potpuno besmisleno, a nema ni košave. Možda se i ona preselila u Nemačku, ili neku drugu zemlju, a u potrazi za boljim ružama vetrova.

Milan Živanović

Od malog čoveka do velikog đubreta

Kako u ovom odsudnom trenutku ne biti originalan i ne prisetiti se čuvenih stihova hita Josipe Lisac „Magla svuda, magla oko nas“. Ovih dana manja modifikacja poput „magla smrdi svuda oko nas“ deluje prikladnije. U datoj pesmi magla predstavlja šum u komunikaciji, međutim, bukvalno shvatanje je ono što nam je sada potrebno, na nerazumevanje smo ionako navikli. Koga briga za metafore i alegorije kad ugalj i traktorske gume gore.

Dok se gušimo u smradu i pitamo ko je kriv, neću citirati Severinu & Borisa Novkovića, mada bi bilo zgodno. „Zar je važno ko je kriv kad se već sve to desi“, retorski se pita slavni duo. Ipak sam citirala. Svi smo krivi, ukratko. A odgovorna mora biti država, valjda tome i služi. Na preko potrebnu edukaciju koja je izostala ne vredi trošiti reči. Ništa ne umanjuje krivicu svakog od nas i u kakvom god sistemu da živimo, moramo krenuti od sebe.

I pre nego što se pozovemo na siromaštvo, setimo se nečega što svi možemo da prestanemo da radimo, i to potpuno besplatno. Ekološka svest nam je na najnižem mogućem nivou. Počev od toga da je ljudima do pre dvadesetak godina bilo najnormalnije da svaki papirić ili žvaku bace na ulicu, a mnogi i dan danas to rade. O opušcima da ne govorimo, oni su još uvek aktuelni. Predložila bih onome ko bi da baci pikavac na zemlju sledeće: neka ga najpre sam sebi ugasi u dlan i potom proguta. Sreća da nisam nikakva vlast.

Glede papirića smo se malo kultivisali, no pljuvanje na ulici nam ostaje omiljeno. Posebno u ovim zimskim mesecima, dok vladaju virusi, a nosioci ih drage volje šire. Pljuje i staro i mlado, napravi dva koraka pa pljune opet. Ne zna pošten građanin prosto šta pre da preskoči - kučeće govno ili ispljuvak vlasnika. Ima i letećih ispljuvaka, kad čovek ne stigne da izađe napolje, pa mora kroz prozor. Usput istrese ćebe, krpu, pikslu i nos. O čuvenim kesama koje žive na drveću suvišno je i govoriti. Lete i one. Kruženje đubreta u prirodi je nešto sasvim očekivano kod nas. Kese su na drveću, veš mašine plove rekama, đubre je pored kontejnera, a neko dovuče i dotrajalu fotelju u slučaju da mu je reka daleko. Kruženje đubreta je perpetuum mobile.

Kakve to veze ima sa zagađenom maglom? Pa, ima. Kome je sasvim normalno da se ishrakće na ulicu, biće mu normalno i da zapali neku crkotinu da se malo ugreje. Posle ćemo svi kolektivno da otvorimo aplikaciju i vidimo na kom smo mestu danas i jesmo li bolji od Prištine.

Sandra Dančetović

Oceni 5