Film "The Lost Daughter" (2021)
The Lost Daughter S

Photo: Yannis Drakoulidis/Netflix

Majčinstvo (ni)je za svakoga

Kvaliteta knjiga Elene Ferrante sve se više dokazuje ekranizacijom njenih djela. U svom redateljskom prvijencu, glumica Maggie Gyllenhaal upustila se u intrigantnu analizu i ekranizaciju romana Mračna kći (The Lost Daughter) u kojem glavni lik, profesoricu talijanske književnosti Ledu Caruso, glumi Olivia Colman. Film počinje bezazlenim i pomalo sporim ritmom, predstavljajući dolazak Lede u grčko ljetovalište gdje se nada će biti sama i odmoriti se od svega.

Ali, njen mir na plaži ubrzo prekida dolazak bučne američke obitelji s djecom. Dok se djevojčica Elena igra s mladom majkom Ninom (Dakota Johnson), Leda se prisjeća vlastitog života iz perioda kada je imala dvije male kćeri, što je maksimalno uznemirava i daje nagovještaj daljnjem toku filma. Spomenuta obitelj koja se bahato ponaša na plaži isto se odnosi i prema Ledi, kojoj to nimalo ne odgovara. No, kada se strasti smire, jedna od žena, Callie (Dagmara Dominchyk), prilazi Ledi, ispričava se i započinje razgovor. Leda primjećuje da je Callie u drugom stanju te joj daje upozorenje: “Djeca su smlavljujuća odgovornost”.

U trenutku kada se na plaži izgubi mala Elena i svi je panično počnu tražiti, Leda se prisjeća situacije kada je i sama “izgubila” jednu od kćeri na plaži. Film nastavlja paralelno s prizorima iz sadašnjeg trenutka i Ledine prošlosti, prije 20 godina (mladu Ledu igra Jessy Buckley) kada su djeca bila mala, a ona se borila da stvori akademsku karijeru i održi brak koji je nije ispunjavao.

Očajne poglede Nine, koja je s vremena na vrijeme izgleda kao da traži pomoć i savjet, Leda doživljava kao ogledalo svoje mladosti i problema s kojima se i sama tada suočavala. No, razlika je u tome što Ninin suprug nije tolerantan i pun razumijevanjakao što je to bio Ledin, već živi s prilično arogantnim muškarcem čija obitelj odiše nasiljem i maltretira sve oko sebe.

Kada je Elena konačno pronađena (ni manje ni više nego od strane same Lede), Leda potajice uzima Eleninu lutku, koja u njoj pokreće novu lavinu emocija, uključujući osjećaj opterećenosti s kojim se nose majke male djece. U jednom trenutku Leda priznaje Nini da je ostavila svoju djecu na tri godine kad su bila mala, a Nina je pomalo zatečena iako i sama dobro shvaća umor i očaj zbog brige oko djeteta. Paralele između Lede i Nine idu dalje: obje imaju/su imale afere s drugim muškarcima jer se osjećaju zapostavljeno.

Iako na trenutke film ima (pre)spori ritam, očigledna je namjera redateljice da ostavi prostor publici da razmišlja o emocijama, sjećanjima i odlukama koje je donijela Leda, a koje se sada ponovo odigravaju pred njenim očima. Također se nameće pitanje kakve bi odluke u datoj situaciji donijele same gledateljice. Duboki je osjećaj potrebe za razumijevanjem žena koje imaju djecu, njihov umor, frustracije, ambicije i pritisak da održavaju obitelj, brak i karijeru bez puno ili čak ikakve pomoći. S druge pak strane, društvo ne iskazuje razumijevanje kada te žene “puknu” i donesu odluku da urade nešto za sebe, nešto što nije u skladu s nametnutim očekivanjima i normama te postanu ono što tužno izgovara Leda: “Ja sam neprirodna majka.”

Ono što je Elena Ferrante napisala, a Maggie Gyllenhaall uspjela prenijeti na filmsko platno je teška tišina u koju su zavijene emocije žena pod teretom majčinstva te društvena osuda onih majki koje se usude iskreno progovoriti o tim teškoćama. Film, kao i knjiga, razbijaju mit da će majčinstvo doći samo od sebe te poručuju da su majke bića koja imaju vlastite potrebe, interese i osjećaje – što je nešto što naše društvo još uvijek nije uspjelo prihvatiti.

*Prenosimo s portala Vox Feminae

Oceni 5