Majstor sangviničkog zanata

Ovaj pisac je na strani bezazlenosti i dokolice, neobične opuštenosti i on polazi od prvog sebe. On će pomenuti jednog mladog partijskog sekretara koji ga je početkom pedesetih izbacio iz partije, neobično ideološki tvrd, da bi sasvim smekšao nakon što ga jedna djevojka, za koju je mislio da je nevina, zarazi gonorejom. Tek tada će, piše Ćosić, taj sekretar shvatiti da anthropos nije nikakva sprava, mehanička, koja ima sjediti po glupavim partijskim sastancima, nego je pojava s mnogo nerješivih problema. Razočaran ljudskom prirodom, taj će sekretar ubrzo postati najbolji kritičar socijalizma i Lenjina i on se pojavljivao u Ćosićevoj knjizi eseja Povesti o Miškinu iz 1991., kao Nikola Milošević, intelektualni dijabolik i pobornik antropološkog pesimizma.

U toj knjizi će Ćosić, studijski, na sličan način tumačiti Miloševića i njegov metod, izvodeći iz njega krajnje konsekvence i koristeći ga protiv njega samog. Ćosić će u njemu prepoznati podzemnog čovjeka, a njegovo zalaganje za individualizam i destrukciju, cinizam i razočaranje će povezati, kao što je Milošević to radio Ničeu ili Dostojevskom, sa njegovim sopstvenim emocijama i psihičkim položajem. Potirući našu partijsku istoriju, kao i istoriju komunizma uopšte, Milošević će negirati i dio svoje mladosti i uživati u toj nelagodi. Doživjevši taj sramotni sudar sa polnošću, Milošević će se, u Ćosićevoj interpretaciji, staviti na stanovište preljube, promiskuiteta, nevjerstva, bogohulništva, sablazni, kao dominantnih perspektiva na takozvanu ljudsku prirodu. Vješto se osvećujući svom partijskom sekretaru, Ćosić zaključuje da će Milošević tako i dalje ostati u roli sveštenika, nastavljajući služiti u crkvi, samo protestantskoj, kao esejist među pastvom koji je probao drugi život i kušao zemaljske hrane, što neće dovesti do religiozne pobune masa jer je njihov sveštenik ipak zaražen solipsističkim luesom i neurozom.[1]

Milošević i kao filozof podzemlja ostaje na stratištu života, kao uostalom i većina naših kritičkih pisaca iz doba socijalizma. Prepoznajući drugu stranu života, oni će se staviti na stranu iznurenosti i napetosti, neuroze, oni će iz podzemlja podići veličanstveni oganj strasti i zla na kojem će izgorjeti sve od života. Mirko Kovač će tako u svojim prvim knjigama, naprimjer, čovjeku staviti na leđa najteži kamen grijeh, poslati ga u tamnicu. Miodrag Bulatović će, kao najveći mag sablazni, godinama pothranjivati svoju defetističku groznicu, sve dok, za razliku od Kovača, ne završi sasvim u tunelu svog ludila koji je bio i nacionalistički. Ni Dragoslav Mihailović, ni Živojin Pavlović, ni filosofstvujušči Pekić, neće ostati bez priloga toj sveopštoj istoriji raspadanja. Opsjednutost zlom, smrću, halucinacija i apokalipsa, sve će to biti nabori nevjerovatne plamene zavjese koju će ti pisci podignuti zastirući socijalističko anđeosko nebo koje se smiješilo optimizmom, nad ljudskom prirodom. Jedino je možda Danilo Kiš pokušao protivstaviti moralni ideal svojih knjiga toj luminoznosti socijalizma u koju se sumnjalo, ne bi li ta njegova etička čistota zasvijetlila ljepšim sjajem i čišćom i boljom jakošću.

Bori Ćosiću nije blizak taj sveopšti martirijum, on je na strani žovijalnosti. On kao da ne želi nikoga ni optužiti, niti suditi kome, birajući lagodnost prije svega. To da jedna djevojka zaražena gonorejom, što prešuti svome naivnom partneru, može ukaljati čistotu jedne revolucionarne vjere, za Boru Ćosića je prije svega smiješna stvar, kao i toliko toga drugog. To je samo jedna od stvari u nizu, on cijelu revoluciju vidi kao pornografsku redaljku različitih ličnosti i njihovih zbitija. U jednoj sceni iz Konzula on će prikazati Skendera Kulenovića, velikog pjesnika Revolucije i tragičnih ratnih balada, kako u nekom beogradskom budoaru leži na divanu okružen svojim odaliskama koje okolo služe piće i slatkiše. On nije jedini takav, kako ih Ćosić vidi.

Bora Ćosić ne misli zato da put života vodi samo kroz podzemlje: likovi se kod njega ne previjaju u grčevima, oni se toliko ne muče i ne lome, ne lipti krv i ne frca bijes, uzdasi i škrgut zuba su rijetki; oni se prije svega smiju i mi se smijemo njima. Tu mu je najbliži Pekić. Naravno, ta opuštenost nije garant dobre literature, ta literatura može biti satkana i od halucinacije i apokalipse, kao kod Kovača i Bulatovića, ali je Ćosićeva bezazlenost i prevrtljivost, u kojima nadmašuje i Crnjanskog, zanimljiv i neobičan njegov kuriozum, kao pisca.

U Konzulu u Beogradu on piše o seksualnim saznanjima djeteta konzula, o radu žlijezda u kojima nema neke tajne, jer sve ide po proceduri sličnoj ishrani ili utaženju žeđi, ali i o auri, isfantaziranoj, skoro ludoj, koja ove fizikalne radnje prati, kao kosmos nemogućeg, sačinjen od žudnji, od umišljaja, od somnambulija i čistih fatamorgana. Ćosić pripovijeda i o neskladu, čitavom nizu nejasnih veza, između ljepotica i mizernih muškaraca, između ljepotana i debelih gospođa, o ljeskanju te nepregledne oblasti seksa, veće od Sibira, koji niko ne umije cjelovito da sagleda, opiše, objasni. On će tako opisivati slučaj svoje tetke, osobe svojih trajnih erotskih žudnji, koja se 1945. u osvit slobode udaje za krivonogog partizanskog poručnika, dadaistički, u crkvi, u jednu ledenu majsku zoru, da to vjenčanje ne bi niko vidio.

Bora Ćosić ne gradi svoju viziju života, njega njegov jezik kao da i ne interesuje: on kao da ga i ne želi steći, služeći se mnoštvom tuđih registara. Njega više zanima da se igra u sveopštem bogatstvu i haosu stvarnosti, dajući svoj prilog toj ispremetanosti. Jedino je možda on bio spreman napisati Tutore na preko šeststo stranica uvezujući ih logikom jezičke parodičnosti, paronomazijske i kalamburske asocijativnosti, igre različitim registrima, prije nego nekom velikom idejom ili pripovjedanjem o velikim događajima, ili težnjom ka postizanju sopstvenog tona. Zanimljivo je da u tom satiričnom nemanju jezika on stiče jak autorski pečat i sopstveni stil po kome je već postao prepoznatljiv.

Sva zbivanja u toku pedeset godina Ćosić vidi kao jednu bioskopsku predstavu bez kraja i reda, on i sam priznaje da se služi manirom tog non-stop bioskopa, neprestano se vrteći ukrug. On je, međutim, vješto izbjegao da sve te istorijske podatke unese samo feljtonistički, novinarski, praveći neki dajdžest pregled istorijskih zbivanja ili scenarij za kadrove dokumentarnog filma o Jugoslaviji. Pasaži njegove knjige ne liče na dosadne sekvence popularnog štiva o Jugoslaviji, kakvi su, naprimjer, Jergovićevi romani. On ima moć da svaki od tih amblematski istorijskih kadrova oživi mnoštvom neobičnih, humornih, parodijskih zapažanja, prelomljenih kroz sočiva njegovog malog pripovjedača. Radničke demonstracije 1940. dječak pamti po tome što im je neki njihov rođak uletio u stan jedne večeri, bez cipela i sa krvavim uhom, donekle odvaljenim.

U toku rata njihov život će se poremetiti kao da je neko prerezao nogu njihovom astalu na kome je sve stajalo, ali iz stana i dalje će se razlijegati smijeh, orijaški grohot jednog njegovog tetka koga uveseljava to što mati vari mamutski obrok u loncu za kuvanje rublja. Nekog dječaka, petogodišnjeg, koji dolazi iz obližnje fine obitelji i zna sve moguće psovke, redovno puštaju u svoj stan, kao slobodnu teritoriju, da uzme slušalicu u ruke i da se ispsuje u mrtvi telefonski vod, kao da je tako svakodnevno delegiran da se u ime svih istrese na rat, siromaštvo, okupaciju i opštu duševnu mizeriju. Prvih dana po ulasku ruskih i partizanskih trupa u oslobođeni Beograd, nekoliko stanovnika, jedan za drugim, umiru u njihovoj zgradi, gušeći se u sopstvenom gnoju; ta zagušenost slobodom, piše Ćosić, ostaće do kraja neobjašnjiva stvar. Opisujući kasniji povijesni događaj pred Centralnim komitetom, gdje se slučajno bio zadesio, Ćosić bilježi onaj trenutak kad raščinjeni Đilas izlazi iz zgrade i samo prolazi pored sveopšte gungule šofera, tjelohranitelja, limuzina, odlazeći po prvi put bulevarom pješice, slobodan od svega, prije nego ga kasnije zatvore.

Ćosić je jedan od rijetkih naših pisaca koji svu tu zamršenost i obilje prihvata kao najnormalniju stvar, ne gradeći od toga ni raj ni pakao. Njega ne interesuje ni Andrićeva mjera i umjerenost, ni Crnjanskijevo, pa makar i hinjeno, uspostavljanje veza i nalaženje harmonije među dalekim stvarima, kao snivanje nekakvog nerazdjeljivog jedinstva. On u promatranju istorijskog razvoja ne prilazi ni sa tezama, kao Krleža. - On, kako smo vidjeli, neće zbog tog haosa i izvitoperenosti stvarnosti kopati ni neki pakleni ponor, kao oni antisocijalistički martiri i dijabolici. Sve teškoće i nakaradnost on, kao pisac, ne vari, nego te nesklade povraća i smije se. Nijedna psihološka nužnost kod njega nije garant propasti a karakter nije sudbina, osim ako to čovjek ne želi ponekad. Ništa nije riješeno, niti se rješava, niti ima izgleda za potpuno rješenje. Sve se odmotava kao na traci, u tome leži zanimljivost.

Da se ne radi ni o kakvoj staračkoj romansijerskoj mudrosti, kao kod Kovača, jasno je ako se pogledaju i njegove ranije knjige, Priče o zanatima iz 1966. ili Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji iz 1969. godine. Videći u prvoj zbirci priča čovječije carstvo esnafski, kao mnoštvo storija o ljudskim vještinama, on tako naprimjer ispisuje, satirično, i priču o švalerskom zanatu u kojoj glavnu ulogu igra ujak koji, u ime svog zanata, mijenja postelje, presvlači odijela, pušta brkove i preskače preko krovova. Mali dječak revolucionar, pripovjedač, agituje u trećim razredima osnovne škole, obučen u maminu ljubičastu bundu, utrpanu u pantalone, sa glavom vrlo malom za tako ogromno tijelo. U jednom trenutku se također posvećuje švalerskom zanatu, kao ujakov šegrt, tako što ispisuje revolucionarne proglase o farisejstvu, o prokletim rogonjama, o fašizmu, o ovladavanju ženskom dušom, o neustrašivim junacima tajanstvenog švalerskog zanata, zastavonošama seksa, ljubavnim jatacima, kuplerima istorije: bio je to njegov prvi rad političke vrste, napisan velike švalerske revolucionarne godine 1944, na braniku tog neobičnog zanata.

U Konzulu Bora Ćosić piše o svome prijatelju Branku Miljkoviću koji je bio ljubio u isto vrijeme i najprljavije prodavačice i ulične djevojke i najpoznatije prefinjene dame, ostajući podjednako lud i za jednim i drugim. Cijeli njegov slučaj Bora Ćosić će u priči Kratak život narodnog pesnika Junačka (kasnije izbačenoj iz Zanata) prevesti u nevjerovatnu satiru o revolucionarnom jugoslovenskom pjesniku samoubici koji ide po kafanama, recituje i prebija suparnike, opsjedajući svoje krezube ljubavnice, male servirke bez grudi, čuvarke klozeta. Upravo u klozetu, klečeći među metlama, on će napisati svoje najljepše sonete o budućnosti. Ta čuvarka klozeta će u završnoj sceni dovesti dijete u ritama, pjesničkog nasljednika kojeg će se veliki pjesnik Živko Junačko odreći i krenuti na posljednji svoj pohod po kafanama. Pozvan da nakon toga odgovori na posljednji poziv istorije, Junačko će uzeti pištolj i opaliti sebi u glavu, kao da je upravo trebao objasniti tajnu ljudskog srca.

Ništa manje burleskan Ćosić nije ni u Ulozi moje porodice u svjetskoj revoluciji. Mijenjajući iskaz kao na traci, sastavljen od sentenci glavnih likova, on postiže nadrealističku asocijativnost i munjevitost u izmetanju krilatica u besmisao. (Onda je kapetan Jovo Sikira udario šakom o sto i rekao: "Mi ćemo sada preokrenuti sve iz fundamenta!" Mama mu je odgovorila: "Ja isto, kad pogrešno sedim u tramvaju, posle mi se sve preokrene!") Tu je brzinski uharmonjena ona istorija porodice koju će Ćosić u Konzulu znatno razvedenije i mirnije elaborirati. Dajući svoj doprinos revolucionarnom otkrivanju i odgovarajući zadacima majka će izaći na terasu i viknuti okupljenom susjedstvu za svog muža: "Jeste, on pije, ali je duša od čovjeka." Susjedi su odgovorili: "Opala!" Mama je nastavila: "A moj jedini brat prevrće sve ženske po kući, što vi sami najbolje znate!" Dječak nosi crvenu traku oko ruke na kojoj piše dežurni i govori o prelasku kapitalističkog načina u komunistički, ali samo otkriva neke suviše ljudske stvari: djedovu prijekost, ujakovu raskalašenost, majčinu slabost i očev alkoholizam. Ta porodična istorija na kraju će završiti u revolucionarnom krahu: Ujak je promenio dvadeset sedam zanimanja, ne računajući ono najvažnije, švalersko. Ujak je brojao ženske do pet stotina, posle je prestao. Mama je brojala svoje kuhinjske mašine, deda je brojao šibice iz jedne kutije, jako malo. Ovo je bilo u velikoj gužvi. Sve je bilo u nekoj pometnji, ali je bilo tako. Tako, ili još gore. Tačno je da ima neke surovosti u Ćosićevom satiričnom redanju opaski i replika.

Parodijski efekti u Konzulu su više revijalni i nisu ničemu podređeni, nisu uključeni u jednu živu borbu različitih jezika, s izvođenjem pogubnih sekvenci koji odnose u apsurd revolucionarnu retoriku. Zluradost prema predlošku same parodije polako iščezava. Stapanje seksualnog i revolucionarnog plana sada je drugačije, blaže prirode: kao da se odnosi na cijeli život. Bora Ćosić u Konzulu o svim ti prošlim karakterima govori onako kako se svjedoči o Etrurcima, ljudima kojih više nema, i tu već ima sjete i distance kao kod Crnjanskog, samo što je sve lišeno dubljeg fatalizma.

Posljednji tren u pripovijedanju jeste onaj kad pripovjedač sjedi sa svojom novom zamamnom ženom, na obali Baltika, u jednom restoranu punom prijatnosti, otmjenom i tihom, gdje preludira neki pijanist, kada pokušava da se sjeti nekih dalekih epizoda, također beogradskih. Godinama prije toga Bora Ćosić se mudro izjasnio protiv Miloševića, napisavši i Dnevnik apatrida i osvojivši DAAD-ovu stipendiju 1992. godine, kada se preselio u Berlin. On kao da opet bira stranu života, opuštenosti, bezazlenosti, kao stari majstor svog zanata, sangviničkog. Tek nakon toga radi se o moralnom izboru, o čemu je valjda popularno govoriti da bi stipendija bila produžena.

Tu se već počinju ispreplitati biografija i literatura, kao da Ćosić počinje esejizirati o samom sebi. U posljednjoj sceni Konzula, gledajući tenkove koji su krenuli na Vukovar, pripovjedač potpisuje i posljednja pisma o svome otpustu, on samog sebe otpušta iz konzulske službe, pakuje se i povlači neopaženo iz one zgrade koja je značila pedeset godina njegovog života, kao pred prijetnjom trajnog ukidanja dokolice i opuštenosti. U vrijeme olovnih devedesetih u Beogradu nije više bilo mjesta za Ćosićev životni stil koji je bio na strani onoga što je meditirao satima u prisustvu pitona, konstruisao knjige od drveta, zašivao listove filadendrona, i blizak onome koji je na televiziji držao predavanje koje niko ne razumije, žonglirajući pri tom ping pong lopticama i preljevajući vodu iz čaše u čašu.

Rečeno je da pravi satirik ne vjeruje ni u što. On nema svoju viziju svijeta i života, ni svoj jezik. On se ipak oslanja na vedrinu i sadašnji trenutak smijeha kao jedino dohvatljivo, što već polako prolazi, pa zato mora što prije dohvatiti i što bolje iskoristiti tu kratku ugodu. On zato rijetko troši svoje momente na krik i bijes.

[1] Odatle je bio samo jedan korak do nacionalističkog angažmana. Bora Ćosić će slučaj Nikole Miloševića nastaviti promatrati i na materijalu iz devedesetih godina: Mladalačke inhibicije ovog čoveka vodile su ga u sve tamnije sfere, moralno-političke: najpre komunistički konvertit, profet studentske rebele, podiže on kasnije svoja tri prsta srpskog nacionalizma, tu kuša pravoslavni hleb i so na javnoj tribini, krsteći se sasvim ortodoksno pred svojom pastvom, zapravo duboko paganskom. Koja više ne zna da li je religiozna, da li je protokomunistička, ili joj je samo da urla protiv drugih naroda po trgovima.