Majstorice skrušenih pogleda

Majstorice skrušenih pogleda
Držačice ramena malenih
Muška narav opasna se slegla,
Ne zvuči ni govor-utopljenik.

Kruže ribe s perajama rujnim
Raspuhujuć škrge. Uzmi vani
Te što okću ustima nečujnim,
Polukruhom puti ih nahrani.

Mi crveno-zlatne ribe nismo,
Ovo je naš običaj sestrinski:
Tanka rebra u tjelešcu prisnom,
I zaludni zjena bljesak skliski.

Mig obrve put opasan probi.
Zar me, kao janjičara, mami
Taj poletno-crveni i drobni,
Taj usana polumjesec žalni.

Nemoj, draga Turkinjo, biti ljuta,
S tobom ću se u džak gluhi zašit,
I dok tvoje tamne riječi gutam,
Za te ću se krive vode napit.

Ti, Marijo - palima potporo,
Smrt preteći treba, usnut samo.
Ja na tvrdom pragu sam odskoro,
Pođi, idi, ostani još sa mnom.

1934.