Maksim Gorki: Pjesma o burevjesniku

Nad bijelom pučinom mora, gle! oblake vjetar skuplja. Izmed oblaka i mora gordo lebdi vjesnik bure; nalik je na crnu munju.

Sad dotiče krilom vale, sad se diže u oblake. Klikće on, i čuju radost oblaci u glasu ptice.

Njegov kliktaj — žudi buru! Snagu gnjeva, plamen strasti, silnu vjeru u pobjedu — to oblaci u njem čuju.

Galebi pred burom stenju, vrpolje se ponad mora; na njegovo dno su spremni sakriti svoj strah od bure.

I kokoške morske stenju. Kokoškama nije dano uživat u slasti borbe — kokoške se plaše groma.

Glupi pingvin plaho krije tusto tijelo među stijene… Samo gordi vjesnik bure lebdi slobodno i smjelo nad bijelim od pjene morem.

Spuštaju se sve to niže mračni oblaci nad more, šumno propinju se vali, htjeli bi u sùsret gromu.

Grmi grom. U pjenu gnjeva ogrnuti stenju vali u ljutitoj svađi s vjetrom. Ali gledaj: vjetar hvata jato valova u čvrsti svoj zagrljaj pa ih baca silnom snagom o te stijene, razbijajuć, prepun mržnje, u mlazove i prah bijeli te gromade od smaragda.

Klikćuć lebdi vjesnik bure: nalik je na crnu munju. Buši oblake ko strijela i u letu krilom skida sa valovâ bijelu pjenu.

Gle! on juri kao demon, gordi, crni demon bure, sad se smije, sada plače… On se oblacima smije smijehom prezira i ruga, i od radosti on plače!

Već odavna on u gnjevu groma jasno čuje umor. Zna on dobro: ne će moći oblaci da skriju sunce, zna on dobro: ne će moći…

Tutnji grom i urla vjetar, a plamenom plavim plamti jato oblaka nad morem. More hvata strijele munja pa ih na pučini gasi. Ko ognjene ljute zmije vijugaju se po moru ti odrazi jarkih munja i nestaju tu u vodi.

— Bura! Sad će grunut bura!

To odvažni vjesnik bure gordo lebdi izmed munja, ponad mora, koje bjesni. Prorok pobjede to klikće:

— Buro, udari što jače!

1901.

*Preveo Dobriša Cesarić