Često se sjetim one dječije „zrno po zrno pogača“
Agayo 03 B

Photo: boingboing.net

Male borbe čine veliki aktivizam

Vrlo često manjak privilegija koje marginalizirane grupe ne uživaju u nama izaziva aktivistički duh i želje za promjenom. Sitnice koje drugi ne primijete te uspiju izbaciti iz cipela, od malih nogu žudiš za aktivnim promjenama, zahtijevaš i tražiš ono što je tvoje ili tuđe pravo. LGBTI osobama je često nametnuto da budu aktivisti_kinje, smatrajući da su dužne da educiraju sve oko sebe o svojim identitetima i bitnosti ravnopravnom pristupu pri ostvarivanju ljudskih prava. Međutim niko od nas ne mora biti ono što ne želi. Sasvim je uredu da ne objasnimo nešto nekome ukoliko se ne osjećamo kao da možemo ili trebamo. Aktivizam se ne ogleda samo u službi za druge, to je jasno zauzimanje stava sa određenim ciljem. Recimo svaki put kada nekome kažem da mu ne želim objašnjavati svoj identitet, da nisam dužan i da treba sam da se educira, istovremeno mu govorim da nijedna LGBTI osoba nije dužna to uraditi. No, kada odlučim educirati jer se osjećam dovoljno snažno, onda sam nekoga novog senzibilizirao i možda čak stekao novog saveznika_cu za cijelu zajednicu. Oba primjera predstavljaju jasnu sliku aktivizma, nijedan nije manje vrijedan ili više bitan.

Vrlo često se svijet aktivizma vrti oko velikih nevladinih organizacija, kroz godine se izgubio nit lokalnog aktivizma od kojeg su zapravo krenule i organizacije. Organizacije se okreću jako bitnim, životnim pitanjima u pogledu rada sa institucijama, edukacijama i javnim kampanjama, a sve s ciljem senzibilizacije i stvaranja boljeg položaja za sve LGBTI osobe. Problem zapravo nastaje kada organizacije žele da se povežu sa zajednicom, organizuju događaje na koje zajednica ne reaguje. Postavlja se pitanje da li se zapravo aktivizam otkučio od same zajednice ili je problem u zajednici? Smatram da je problem teško definirati, zapravo se svi trude biti pristuni i raditi ono što je najbolje, ali postoji realan nedostatak aktivizma i slušanja. Organizacije daju 200% svojih resursa u zajednicu, ali nedostaje jasan glas zajednice o tome što želi i što joj treba.

Strahu se može suprotstaviti samo aktivizam

Često se sjetim one dječije „zrno po zrno pogača“, i osmijeh mi je na licu jer shvatam koliko je to istinita izreka. Svi naši mali koraci kad tad se pretvore u nešto veliko. Sjećate li se onda kada ste u autobusu ustali kako bi sjela starija osoba? Tada vas je vidio mali ja pa je naučio da treba starijima da ustupa mjesto. Sjećate li se kada ste obrisali onaj uvredljivi grafit sa zgrade, tada sam naučio da ne treba drugog vrijeđati i da je sve lakše uz podršku. Sjećate li se kada ste podijelili svoju priču o tome kako ste uspjeli u životu? Eh, tada sam shvatio da i ja mogu.

Uvijek kažem da se strahu koji osjećamo može suprotstaviti samo aktivizam, jer on u nama budi adrenalin koji do tada nismo osjetili. Trudimo se promijeniti male stvari kako bi taj strah nestao. Revolt se budi u nama kada vidimo i osjetimo nepravdu ili diskriminaciju. Zaboravimo da nas je ikada bilo strah, suprotstavimo se nasilju i izađemo kao pobjednice_i. Život je mnogo zanimljiviji kada se posmatra racionalno, slobodno i revolucijski. Velike stvari rodile su se iz malih ideja, nastale su od ničega, a postale su nešto. Upravo zbog toga se usudite sanjati o promjenama. Razmislite samo kako je divan osjećaj vidjeti osmjeh na licu osobe kojoj smo pomogli_e, koliko je divna osjećaj biti slobodan nakon borbe za jednak pristup i ravnopravnost. Tada je sve lijepo jer znamo da smo uspjeli.

Gdje počinje aktivizam? Aktivizam kreće u vama, kada počnete kritički razmišljati o svojim radnjama, o svojim reakcijama na okruženje u kojem živite. Mijenjanjem sebe zapravo mijenjamo svijet oko sebe. Kada naučimo cijeniti sebe onda cijenimo i ljude koji su oko nas. Počinjemo ih slušati i naprosto se stapamo sa potrebama određene zajednice. Počinjemo kreirati jasniju sliku potreba i počinjemo djelovati.

Veliki projekti, velike ideje i revolucije krenule su od malih koraka. Bilo to bacanje kamena iz revolta, javno iznošenje kritičkog mišljenja ili jednostavno promjena stava druge osobe. Život voli da nas nekako prelama, poput grane na vjetru, time nas uči da postajemo fleksibilniji_e za ono što nam dolazi, međutim ponekada nam je potrebno da stojimo čvrsto poput drveta i odgovorimo svim naporima, strujama i negativnostima koje dolaze iz vana, iz društva koje nas odbacuje. Potrebno je da zauzmemo javni prostor, pokažemo da postojimo i da ne dozvoljavamo bilo kakav vid diskriminacije.

Da li ste ikada vidjeli malo dijete kako prkosi nepravdi? Priča o tome koliko mu/joj nešto smeta i koliko promjena u svijetu želi. Ti mali aktivisti i aktivistkinje nose plamen koje društvo pretvori u mali žar. No, sve dok gori, njihova vatra uspije da napravi velike promjene malim koracima. Djeca nisu spremna praviti revolucije, ali uvijek naprave male korake koji aktivizam znače.

Šta je ono što zapravo ja mogu da uradim iako nisam dio velike organizacije? Radi se o malim stvarima: hajde da ofarbamo neki uvredljivi grafit, objasnimo djetetu na ulici da nije uredu da druga zove pederom, senzibiliziramo našu okolinu, očistimo ulice od diskriminacije kroz rad sa našim prvim komšijama i komšinicama. No, najbitnija stvar je: ne možete mijenjati druge ukoliko ne radite na sebi. Zato prvo budite aktiviste_kinje prema sebi, brinite o sebi i svom mentalnom zdravlju.

Zato ću još za kraj poželjeti da probudimo male aktiviste i aktivistkinje u sebi, rasplamsamo tu vatru, jer s njima možemo da napravimo mnogo promjena. Promjene ne moraju biti velike, ali će zasigurno ostaviti ogroman utjecaj na naše društvo, a posebno lokalnu zajednicu.

*Prenosimo s portala lgbt.ba

Oceni 5