Male tajne velike JNA kuhinje

U sjećanju naroda bivše Jugoslavije, JNA je za jedne ostala “aparat prisile” i “spoj zatvora i ludnice”, a za druge “respektabilna vojna sila” ili “vaspitna ustanova”. Ova, svojevremeno „četvrta vojna sila u Evropi“ bila je sastavljena od nevjerojatno različitih i zanimljivih ljudi – vojnika i oficira iz svih mogućih krajeva bivše Jugoslavije, koji su svako na svoj način doprinosili njenoj šarolikosti i raznovrsnosti.

Mnogi smatraju da je JNA bila istinski multikulturni skup, zajednica raznih religiozno/etničkih pripadnosti i prava škola „života, drugarstva i vrhunskog smisla za humor“.

No opće je poznato da su u JNA, prema nekoj čudnoj logici, ljudi bili raspoređivani tako da ono za što će se obučavati najmanje sliči onom što su dotad u životu naučili. Na primjer, čovjek koji nikad nije naučio plivati, što je jasno na regrutaciji i rekao, poslan je u mornaricu, i to još u podmorničare. Tako je bilo i u ostalim stvarima, pa su u sanitet išli dečki koji su učili za automehaničare, oni sa srednjom medicinskom ili medicinskim faksom išli su u autoradionice, slastičari su bili frizeri, a u kuhare su regrutirali u pravilu filharmoničare.

Unutar kasarni iznikao je naročiti, muški, svojevrsni subkulturni „lifestyle“, sa svojom specifičnom estetikom, pravilima ponašanja i žargonom. Među mitskim pojmovima iz JNA, specijalno mesto zauzima DRNČ, odnosno „Deterdžentski Rastvarač Naslaga Čađi“, genijalni izum hemijske industrije bivše SFRJ, koji je služio za čišćenje ličnog naoružanja. Taj izraz takođe se koristio kao naziv za čorbu koja se u JNA pripremala po „pomija“ sistemu – sve što je ostalo od prethodnog ručka sipa se u kazan, prokuha i na kraju začini. Kasnije je DRNČ postala omiljena riječ za izražavanje nezadovoljstva nekom hranom ili pićem. Na primjer: „Ženo, nosi mi s očiju ovaj DRNČ!“.

Na internet Forumu bivših pripadnika JNA, međutim, našao se precizan recept za DRNČ koji se alternativno može zvati Vojni Bosanski Lonac. Sastojci: 50 dag govedine, 50 dag svinjetine, 25 dag teletine ili 1 teleća goljenica, 25 dag krumpira, 2 glavice češnjaka, 1 velika glavica luka, 2 velike mrkve, 1 mala glavica kelja, 3 zelene paprike, 20 dag mahuna, 3 velike rajčice, 1 korijen peršina, 1 mali korijen celera, žlica masti, žlica mljevene crvene paprike, 10 - 15 zrna papra, 1 klinčić, sasvim mali komadić cimetove kore, 2 dl bijelog vina.

Priprema: Meso narežite na veće komade. Krumpir ogulite i narežite na kriške. Korjenasto povrće očistite i narežite na veće komade. Rajčice ogulite i narežite na kriške, a paprike na četvrtine. I mahune očistite, pa veće razrežite napola. Očišćeni luk narežite na veće komade, a glavice češnjaka ogulite samo izvana i stavite kuhati cijele pa će kuhane imati poseban okus. Slažite redove mesa i povrća, a između stavljajte začine. Mast otopite u pola litre vode, dodajte vino i time zalijte jelo. Pokrijte što bolje (nekad se zemljani lonac pokrivao pergamentom i vezao) i kuhajte tri-četiri sata da se sve raskuha (nekad se stavljalo u krušnu peć nakon pečenja kruha i ostavljalo preko noći). U ekspres-loncu kuhajte jedan sat i pol.

Kad je pre nekoliko godina otvoren web-sajt JNA-kuvar, mnogi su bili oduševljeni: sve je bilo tu, količine, sastojci, način pripreme, no ono čega nije bilo jeste onaj osjećaj koji mladac istrgnut od doma i mamine spize ima dok čeka u redu s 200-tinjak sličnih sebi moleći da porcije graha potraju dok i na njega ne dođe red. Zapravo, vojnički je grah jedino jelo koje se pamti, a dan je u pravilu bio dobar ako je na meniju bio grah.

Nažalost, sajt JNA-kuvar više ne radi, te samo uporniji google-pretragom mogu da dođu do egzotičnih detalja iz JNA-kuhinje. Igrom sivomaslinastog slučaja, našli smo na internetu tekst pod naslovom „Najtajnije oružje JNA - bio je vojnički grah“, objavljen u hrvatskom listu „Express“ u prosincu 2014, gde je navedeno nekoliko originalnih vojničkih recepata. Da sve bude još bolje, o hrani u JNA i svojim gastronomskim dogodovštinama za „Express“ su pričali javne ličnosti iz Hrvatske, među kojima su košarkaš Zoran Čutura, kniževni kritičar Velibor Visković, književnik Edo Popović...

Originalni tekst iz hrvatskog lista „Express“: Najtajnije oružje JNA - bio je vojnički grah

VELIMIR VISKOVIĆ, književni kritičar i leksikograf: Što se u vojsci (onoj bivšoj) jelo? Da budem iskren danas se slabo sjećam jer mi je jelo tih tegobnih godinu dana života zapravo bio najmanji problem. U JNA sam otišao potkraj 1978. Imao sam punih 27 godina, bio sam oženjen i imao divnog sina, prelijepu mladu ženu, bio urednik u Leksikografskom zavodu (ooo, čak se može reći i Krležin suradnik jer sam radio na "Enciklopediji Jugoslavije", kojoj je on bio glavni urednik!). Ali tu nesretnu vojsku nisam bio odslužio.

Odgađao sam odlazak najprije postdiplomskim studijem, potom potrebama posla. Nadao se da ću moj nešto povišeni tlak umjetno podići te da će me osloboditi kao nesposobnoga. Ma, vraga, nakon nekoliko probdjevenih noći i pustih litara kave nabrijao sam ga negdje na 160/100. Kad sam nalaz pokazao činovniku u Vojnom odsjeku općine Maksimir, samo se nasmijao: "Ti si, prijane, visok i kršan, pa još s tim lipim brkovima, pravi materijal za gardista. A to što imaš visok tlak, to samo znači da ne’š spavati na straži dok čuvaš Maršala!". 

Tako sam ja prvo otišao na klasičnu pješadijsku obuku u Valjevo, nakon koje se odlazilo u Gardijski puk u Beograd. U Valjevu sam se našao usred ciče zime i kao pravog Dalmatinca ubijala me ta zima. Smrzavao sam se, jednom su mi se na straži o brkove objesili mosuri (ledenice) dugi desetak centimetara; kad je došao komandir straže, nekakav vodnik s vojnicima da me zamijeni, zaprepastio se: "Brko, bogati, ti si se skroz zaledio!" Pamtim, dakle, iz Valjeva tu zimu, i da prostite - nejebicu.  Žena mi je iz Zagreba dolazila svaki drugi vikend, ali što je to u tim godinama?! Puštao me moj poručnik Praščević (mlađi od mene) da provedem vikend sa svojom mladom suprugom namigujući šeretski: "Lepa ti je drugarica, lepa, lepa! I nemoj noćas da zabušavaš, Viskoviću, neka drugarica vidi kako dejstvuje armija!". A armija je, bogami, bivala neumorna. Po cijelu noć. Ooo, a kako su nakon neprospavane noći prijali jutarnji doručci u hotelu, valjda se zvao Grand!

Iz vojske najviše od hrane pamtim te obilate doručke s kajmakom i sirom, i jajima na oko, i pekmezom, putrom, pašteticama, medom... Nema što ne bih pojeo. Potom povratak u sobu i opet je armija dejstvovala. E, a onda ručak, uvijek sam uzimao bifteke, na različite načine, o treba mi mesa, mesa, kvalitetnog mesa. I što da vam  pričam?! Dobro, par puta smo prošetali gradskim korzom, nije se u Valjevu dalo bog zna što vidjeti. Živio sam od tih vikenda, za te vikende. 

A o standardnoj vojničkoj hrani, što da vam pričam: grah, cušpajzi od konzerviranog povrća, grašak iz limenke. Nisam bio od onih koji su se nad time gadili, jadikovali; neumorno sam sve to jeo, da preživim i dočekam svoje vikende.

A onda sam na proljeće otišao u prekomandu u Beograd, u gardijski puk na Dedinju, onaj koji daje počasne straže. Tito, već u visokoj starosti to proljeće i ljeto provodio je uglavnom u Igalu i na Brijunima tako da nismo odlazili na dočeke na aerodrom; davali smo straže pred rezidencijom u Užićkoj, ili pred republičkim rezidencijama. Sjećam se, jednom sam bio dežurni na ulazu u rezidenciju koju su dijelili Fadil Hodža i Joža Vrhovec. Član tadašnjeg Predsjedništva Jugoslavije Fadil Hodža spustio se bio iz rezidencije da donese dva kuhana kukuruza za druga vojnika. Nisam vidio poslugu da ulazi u rezidenciju, vjerojatno je kukuruze sam kuhao; moram priznati dirnula me pažnja. (Hodža će nakon pobune kosovskih Albanaca 1981. biti smijenjen.) 

Najviše od svega sam mrzio straže na ulici, pred Titovom rezidencijom, ono što su mladi vojnici najviše voljeli. Usred ljeta, u paradnoj uniformi, s oružjem, ukipljen tri sata skoro nepomično stajati. Potom imaš šest sati odmora (ali zapravo nikad ne možeš skupiti u kontinuitetu više od tri sata spavanja). Da prikratim beskrajnu dosadu tih stražarenja u inače pustoj Užičkoj bio sam kupio nekoliko Langenscheidtovih rječnika, onih najmanjih, pa iz njih na straži učio riječi, brižno ih skrivajući na dlanu. To sam mogao po danu, za vidjela, ali kako prikratiti dosadu noću. 

Sluđen već tim stražarenjima javio sam se dobrovoljno kad su tražili dobrovoljce za nekakve građevinske radove u dvorištu Titove rezidencije. Tamo su bageri bili iskopali neku grdnu rupetinu u kojoj će biti sagrađeno nekoliko podzemnih katova. Kasnije će to postati Kuća cvijeća, u kojoj je smještena Titova grobnica. Tako sam ja gradio Titovu grobnicu: prenosio vreće cementa, armature, daske... 

Tu smo se mi vojnici hranili s radnicima neke državne firme, ne znam je li bila vojna; svaki dan kombi je dovozio velike limene kante pune nekakvog gulaša, koji bi zamirisao cijelo dvorište i moram priznati meni je prijao, da l’ zbog mojeg umora i gladi, ili je stvarno bio dobar. Ali najviše od svega pamtim krupne, rumenožute marelice iz Titova dvorišta: u rano ljeto povijale su se grane pod njihovom težinom. Kao, nije ih se smjelo brati, ali tko bi sve to nadzirao. Tako sam ja, ponosni graditelj Titove grobnice, krišom jeo marelice iz njegova vrta. O, da sam se toga sjetio, mogao sam devedesetih govoriti kako sam u komunizmu djelovao subverzivno: kopao sam Titu grob i podrivao imovinsko stanje!

EDO POPOVIĆ, književnik: Jugoslavensku narodnu armiju služio sam, kak se to veli, 1982. u Svilajncu u središnjoj Srbiji. U tom kraju dobro se jede, sve te stvari od kojih su Srbijanci napravili brand: jagnjeće čorbice, bele, dimljene i punjene vešalice, leskovačke mućkalice, gibanice, šopska, srpska i ostale salate, jaretina, teletina i ostalo u saču, Karađorđeva šnicla... 

Nijedan izlazak u grad nije prošao bez ozbiljnijeg prežderavanja u odličnom restoranu "Kod Cuneta". Sa žalošću, međutim, konstatiram da sam u vojničkoj menzi jeo uglavnom splačine. I to ne zato što sam izbirljiv po pitanju hrane, niti zato što je kulinarska strategija JNA bila serviranje splačina vojnicima, već zato što me je sudbina bacila u kasarnu za obuku pekara, kuhara i hidrotehničara. Mene je zapalo potonje, hidrotehnička služba - moji drugovi i ja uz pomoć nekih naprava vodu obližnjih rijeka Resave i Morave pretvarali smo u tobože pitku vodu; "naša" voda je nakon pijenja redovito izazivala određene želučane tegobe, koje smo poslije liječili domaćom šljivovicom. 

Hrana u menzi bila je, priznajem, ipak bolja od naše vode. Stvar je u tome što je obuka kuhara trajala 3 mjeseca. Jesti hranu koju pripremaju momci koji prije toga nisu skuhali ni jaje nije neko iskustvo; prvih tjedana u menzu se išlo s grčem u želucu, kako je vrijeme odmicalo stvar se popravljala, i baš kad bi se momci naučili kuhati, odlazili su u prekomandu, na njihovo mjesto dolazili su novi splačinari, kako smo ih zvali, i kulinarski kotač nastavljao se vrtjeti. Dobro se jelo samo u onih nekoliko dana prihvata mladih vojnika, kad su kuhinju preuzimale kuharske "džombe". 

Neću nikad zaboraviti okus čorbe od fazana. Zapovjednik kasarne u kasarni je, blizu kantine, držao u ogradi desetak svojih ljubimaca fazana. Najdraži mu je bio fazan kojeg je zbog boje perja nazvao Zlatanko. Jedno popodne sjedili smo u hladovini tamo kod fazana, pijuckali pivo i gluvarili. Momak iz Zadra, čini mi se da se zvao Tonči, kamenčićima je gađao fazane, bez ikakve namjere da im pričini zlo. Dogodilo se, međutim, da je jednim kamenčićem pogodio Zlatanka u glavu, ovaj je pao, i nije se više digao. Očito je bio pogođen u onu vrlo osjetljivu točku na glavi, koju imaju svi, životinje i ljudi. Završio je, velim, u loncu. 

Iz tog vremena potječe moja slabost prema konzerviranim mesnim narescima. U usporedbi s kuhinjom splačinara, naime, sadržaj konzerve s goveđim ili svinjskim nareskom činio mi se vrhunskom kulinarskom majstorijom, pa bi se u prvim tjednima obuke kuhara vrlo moj ručak često sastojao od dvije konzerve mesnog nareska i pola kruha (kruh je bio odličan, pekarima nije trebalo dugo da izuče svoj zanat). Tako i danas, na užas moje supruge, znadem odbiti ručati, i umjesto toga otići do dućana i pekarnice, vratiti se s konzervama mesnog nareska i polovicom friško pečenog bijelog kruha, sjesti, ne u blagovaonicu, već na balkon ili u dnevnu sobu, otvoriti konzervu, nakrižati narezak i nabadajući vrhom noža komadiće te odurne žlundre - uživati. 

ŽELJKO PERVAN, komičar i glumac: Zima. 1982. godina. Pustinja Pivka u Sloveniji. Ja, mlad i naočit razvodnik u JNA, osmatram teren. U tijeku su četne bojeve vježbe. Još da bude teže neki hladan sjevernjak puše sve jače, štipa, ulazi u kosti. U glavi mi se roje crne misli dok istovremeno nastojim ostaviti dojam smirenog, čvrstog vođe kojeg ništa ne može iznenaditi. Pod sobom imam pet vojnika: Slovenca, Bošnjaka, Crnogorca, Srbina i Makedonca. Odgovaram za njih, njihovo zdravlje i vjeru u pobjedu na četnim bojevim vježbama. 

Iz misli me prenuše škripavi koraci u mom pravcu. Odmah naredim tišinu i anaerobno stanje jer nas i disanje može odati. Uperih svoj M-53 u pravcu nadolazećih silueta pa čvrstim čeličnim glasom naredih: "Odmah se predstavite tko ste jer u suprotnome voljan sam narediti svojim ljudima punu pripravnost, a to vas može skupo stajati, uostalom jamačno uviđate da..." I dok sam ja još govorio nekoliko ljudi stadoše pa jedan reče uplašenim glasom: "Mi smo, neki generali!" priđoše mi neki generali i rekoše da je situacija teška jer vojska nije jela već tri dana i da su ih uputili na mene jer sam ja iz Zagreba pa... "Dobro", rekoh, "nabavite mi 20 kokoši, veliki lonac, soli, povrća za juhu, kokošju kocku za juhu i veliku zaimaču. "Odmah ćete to dobiti, ali, što to planirate skuhati?" - upitaše neki generali. Rekoh da to zasada ostane tajnom i naredih prestanak anaerobnog stanja svojim ljudima.

Nije prošlo dugo vremena, evo nekih generala sa svim namirnicama koje sam naredio donijeti. Naložismo veliku vatru te ja pristavih najbolju juhu koju sam ikad pristavio. Najedosmo se do sita svi i još je preostalo za obližnje seljake koje privučeni mirisom juhe zauzeše mjesto oko lonca. "To je najbolj ukusna juha do zdaj" - rekoše obližnji seljaci. "Tačno, i nama!" - priklopiše neki generali. Taj trenutak mi je ostao u sjećanju, taj osjećaj sitosti, zajedništva, ushita.  Dan danas kada pored kamina gledam u zimsku noć, istovremeno stavljajući komad kuhane piletine u usta, stvarnost oko mene nestaje, isparava. Vraćam se, u duhu, drugovima pored vatre, tim komadićem piletine opijen vraćam se svim ćutilima u prošlost. Osjećam iznova oštar zrak u plućima, toplinu juhe koja mi ispunjava utrobu, osjećam opet bratstvo i jedinstvo, hladan dodir petokrake na čelu.

BLAŽ SLIŠKOVIĆ, nogometaš i trener: U JNA sam otišao u sedmom mjesecu 1982. Te se godine SP igralo u Španjolskoj, ali ja nisam mogao ići jer sam bio teško ozlijeđen. Potkraj travnja stradao mi je mišić i ostao sam doma. U dogovoru s liječnicima Hajduka odlučio sam da u srpnju odem u vojsku. U vojsci sam bio 11 mjeseci, izišao sam samo mjesec dana prije nego isteka roka.

Vojnička hrana mi se duboko urezala u sjećanje. Iskreno, nikad se nisam mogao naviknuti na nju i redovito sam se mučio s prehranom u vojarni. Samo mi je grah bio dobar. Ma što dobar, fenomenalan! Nikad u životu nisam jeo bolji grah od toga u vojsci. Kad bi grah bio za ručak, onda ne bih imao problema, ali kad ga nije bilo, onda sam uglavnom ručao i večerao u restoranu do vojarne. Jednostavno, ništa mi osim tog graha nije bilo baš ukusno i dovoljno dobro. Otkrili su recept za vojnički grah? Morat ću ga pronaći.

GORAN GRGIĆ, glumac: Od srpnja 1984. do rujna 1985. bio sam u Skoplju. Na početku sam, kao i većina mladih vojnika bio izbirljiv, jer je hrana u menzi bila bitno različitog okusa od one koju smo jeli kod kuće, a i bilo mi je vrlo neobično ustati rano i već u 6 i 30 doručkovati veliki komad kuhane slanine s tvrdo kuhanim jajima i četvrt crnog kruha. Nisam bio navikao na tako tešku hranu ujutro. Neobičan mi je bio i okus ovčetine, koja se kod nas gotovo uopće ne sprema, a u Makedoniji, pa tako i u vojnoj menzi u kasarni, redovito je na jelovniku. No ubrzo, kako se intenzivirala obuka i napori od dugačkih marševa terenom, počela mi je prijati kalorična hrana. 

Sjećam se kako mi je ukusan bio mesni doručak. Činio mi se kao prava delikatesa, ali samo onaj tko je bio u vojsci može shvatiti koliko nam je značila ta konzerva nakon dugotrajnih pješačenja pod punom opremom. Kad sam se malo snašao i pronašao neke zemljake u kuhinji, već je bilo bolje. Oni su se uvijek potrudi da mi u menzi tanjur napune kvalitetnim mesom, bolje zapečenim krumpirom, ili, ako je na meniju grah, da zagrabe dublje i na tanjur stave gusto varivo s mnogo graha i rezane kobase, a ne rijetku juhu s tek ponekim zrnom graha. 

Naravno, od kuće su stizali i paketi sa slavonskim delicijama, koje bih podijelio s prijateljima, a zahvaljujući tom običaju slanja paketa vojnicima upoznao sam suhomesnate specijalitete i razne kolače iz svih republika bivše države. Moja se kasarna nalazila u blizini najvećeg naselja Roma u Europi, Šutke. Mi smo si bili jako dobri s njima, te smo u njihovim ćevabdžinicama jeli obilate porcije. Tamo smo odlazili gotovo svako poslijepodne jer je u žičanoj ogradi bilo nekoliko rupa za koje se pričalo da ih oficiri godinama nisu otkrili. Danas mi je jasno da se na te zabranjene odlaske na ćevape i kolače zapravo generacijama žmirilo na jedno oko. 

Tad sam tek upisao glumu, i nitko me, naravno, nije poznao, ali sam ipak imao koristi od svoje buduće profesije. Naime, tada se poticala kulturna suradnja vojnika i srednjoškolaca, a ja sam dobro recitirao. Nakon jedne priredbe u kasarni pozvali su me na slične manifestacije u srednjim školama. Uživao sam družeći se s godinu, dvije mlađim generacijama, a škole su se uvijek pobrinule za kvalitetne obroke, tako da sam često uživao u specijalitetima makedonske kuhinje i njihovim čuvenim kolačima. Nakon službenog programa znali smo grupno otići u kafić, popiti koju pivu, bilo je baš zabavno. 

Isto tako, znao sam izlaziti u grad s kolegama vojnicima i pogledati film u kinu, a nakon toga obavezno bi uživali u roštilju u nekoj od pečenjarnica kojih je Skoplje tada bilo puno. Posljednja dva mjeseca u JNA bila su mi najduža. Obuka je bila odavno gotova, a kao stare "džombe" nismo gotovo ništa radili. Samo smo se izležavali i odlazili u kantinu na pivo ili ispod žice na ćevape. Ta neaktivnost ostavila je posljedice te sam prije početka studija morao smršaviti.

JNA KUVAR: ORIGINALNI RECEPTI 

Vojnički pasulj
Prebran pasulj držati u hladnoj vodi 1-3 časa. Ocediti pa kuvati 10-15 minuta od proključavanja. U međuvremenu na deo vrele masnoće dodati sitno seckani luk i mrkvu, malo propržiti pa dodati goveđe meso isečeno na kocke. Iz prokuvanog pasulja ocediti vodu, dodati prodinstane sastojke kuvati dok sve ne omekša. Preostalu masnoću zagrejati, dodati brašno i kuvati da blago porumeni. Dodati začine. Kada pasulj omekša dodati lovorov list, začine, koncentrat paradajza i kuhati još 20-30 minuta.

Musaka od krompira
U delu vrele masnoće pržiti sitno iseckani luk. Zatim dodati samleveno meso i dinstati. Isključiti toplotu, dodati papriku u prahu, dodatak jelima, biber, peršunov list, posoliti i odložiti. Krompir oljuštiti, oprati, iseći na kolutove i posoliti. U podmazane plehove slagati sloj krompira, sloj mesa, sloj krompira. Voditi računa da se ravnopravno raspodeli, a debljina musake da bude 6 cm. Sve peći, dok krompir ne omekša, a tada ga zaliti "rojalmasom" od razmućenih jaja i mleka. Peći dok musaka ne postane zlatnožuta.

Popara sa sirom

U pogodne posude ili kazane naliti određenu količinu tople vode (2,5 do 3 dl) pa dodati margarin (5 g), mast ili ulje (10 g) i so (po ukusu) i zagrejati do stepena ključanja, zatim dodati hleb (150 grama) isečen na sitne komadiće i kuvati na tihoj vatri uz stalno miješanje oko pet minuta. Potom dodati usitnjeni beli sir (100 g), dobro izmešati, po potrebi posoliti i deliti ravnom francuskom kašikom. Ovaj normativ obezbeđuje oko 500 grama gotovog jela.

Svinjski navaren

Na deo vrele masnoće dodati sitno seckani luk, malo propžiti pa dodati papriku u prahu i svinjsko meso isečeno na rezance. Dinstati pa dodati začine, koncentrovani sok od paradajza, podliti vodom i kuvati 10 minuta. Dodati svežu papriku i paradajz sečene na rezance i kuvati dok svi artikll ne omekšaju. Isključiti toplotu, posoliti i dodati samleveni biber. U međuvremenu od ostatka masnoće i pirinača pripremiti dinstani pirinač po recepturi.

Kendle od džigerice

U pogodnom sudu ulupati penasto odgovarajuću količinu masti ili margarina. Zatim dodati žumanca i sve zajedno mutiti dok se ne dobije ujednačena smesa. U ovu masu dodati samlevenu jetru i slezinu, pšenični griz ili prezlu, brašno, beli luk i čvrstu penu od belanaca. Sve mešati dok se ne dobije ujednačena masa. Staviti u hladnjak na 30-60 minuta. Formirati knedle kašikom i stavljati ih u supu koja polagano vri. Kendle se kuvaju 10 minuta od stavljanja zadnje knedle.

Ćulbastija

Goveđe/juneće meso očistiti od žigova i eventualne spoljašnje nečistoće i odvojiti od kostiju i žila. Veće komade premazati uljem i ostaviti na hladnom mestu na 24 časa. Odležalo meso ravnomerno isporcionisati u vidu šnicli. Isečeno mesto istucati, posoliti i pobiberiti. Pripremljeno meso peći na plotni od štednjaka ili roštilju, s tim što plotnu ili roštilj treba premazati uljem. Kada ćulbastija porumeni s jedne strane, okrenuti je na drugu da porumeni. Servirati sa seckanim crnim lukom.

Natur šnicla

Meso iseći na podjednake šnicle vodeći računa da se mišićna vlakna ne seku uzduž već popreko. Šnicle istucati s jedne strane, posoliti i tucanu stranu uvaljati u brašno. U vrelu masnoću stavljati tucanu i pobrašnjenu stranu i pržiti da porumene. Šnicle prevrnuti dok ne porumene i s druge strane. Kad se šnicle isprže u istoj masnoći popržiti brašno koje je ostalo da porumeni, podliti vodom da se dobije 1 dl po osobi, vratiti šnicle u posudu te kuvati dok meso ne omekša.

Škembići

Očišćen goveđi/juneći želudac naliti vodom u posudi za kuvanje, dodati mrkvu, peršunov i celerov koren, četvrtinu crnog luka, deo belog luka, biber u zrnu, lovorov list i so, te kuvati dok želudac ne omekša. Kuvani želudac iseći na kockice. U posudi zagrejati masnoću pa dodati slaninu i crni luk. Dodati brašno pa ostatak belog luka, papriku u prahu, dodatak jelima, koncentrovani sok od paradajza, sve promešati i preliti vodom u kojoj se kuvao želudac. Kuvati 20 minuta i dodati isečeni želudac i kuvati još 10 minuta. Začiniti i poslužiti.

Krompir sa spanaćem

U deo masnoće dodati luk i pržiti da porumeni. Dodati papriku u prahu i beli luk, dodatak jelima pa na kocke isečeni krompir. Podliti toplom vodom i pustiti da prokuva. U posebnoj šerpi ili kazanu blansirati očišćeni spanać, ocediti i krupnije iseći. Kada krompir prokuva, dodati isečeni spanać i pustiti da kuva dok krumpir ne omekša (15 minuta). Posoliti, dodati koncentrovani sok od paradajza i jelo zapržiti zaprškom napravljenom od preostalog brašna i masnoće. Jelo sa zaprškom kuvati još 20-30 minuta.

Kačamak palenta

U toplu vodu (2 dl) dodati masnoću i so i zagrevati do stepena ključanja. Kada voda počne da struji dodati kukuruzno brašno (50 grama) instant i kuvati na tihoj vatri uz stalno mešanje 3-5 minuta. Kačamak palenta se služi kao samostalno jelo sa mlekom, kiselim mlekom, jogurtom ili kao prilog uz paprikaše, gulaše, perkelte, dinstana i špikovana mesa, ribu i slično. Deli se ravnom francuskom kašikom. Ovaj normativ obezbeđuje oko 250 grama gotovog jela.

Pilav

U deo vrele masnoće dodati seckani luk i pustiti da porumeni. Na poprženi luk dodati konzervirani đuveč i dodatak jelima. U posebnoj posudi na deo vrele masnoće dodati prebrani pirinač i pržiti ga da glazira. Zatim zaliti pripremljenom tečnošću sa đuvečom koji ključa. Normalno posoliti, dodati samleveni biber, peršunov list, promešati i ostaviti da kuva 20-30 minuta. Posle toga skinuti s vatre i ostaviti da odstoji 10-20 minuta da pirinač nabubri i upije tečnost.

Papazjanija

U pogodne posude staviti na kocke isečeni krompir, zatim dodati: isečeni luk, mrkvu na kolutove, kupus isečen na kriške, peršunov list, celerov koren i list, beli luk, goveđe meso isečeno na kocke, konzervirsanu boraniju, konzervisan đuveč, koncentrovani sok od paradajza razmućen u malo tople vode, papriku u prahu i masnoću. Sve dobro izmešati, politi vodom, s tim da tečnost dopre na 2/3 visine od složenih artikala. Posude poklopiti i kuvati dok svi artikli ne omekšaju.

Makarone na mornarski

U vrelu masnoću dodati suvu slaninu, sečenu na kockice, malo je propržiti pa dodati seckani luk. Na proprženu slaninu i luk dodati dodatak jelima i beli luk pa dodati paradajz sečen na kriške. Dinstati dok paradajz ne omekša. Isključiti toplotu, posoliti i pobiberiti i staviti sitno seckani peršunov list. U ključaloj vodi skuvati makarone 10-15 minuta uz povremeno lagano mešanje. Isključiti toplotu i ostaviti 10-15 minuta da testenina nabubri. Makarone i sos sjediniti i izmešati.

Puding od vojničkog dvopeka

Dvopek izrendisati (na univerzalnoj kuhinjskoj mašini sa najsitnijim rendetom) pa u njega dodati razmućena jaja i dobro izmešati. Ovu masu sipatu u proključalo mleko u koje je prethodno dodat šećer i vanilin šećer. Sve zajedno kuvati uz stalno mešanje 5-10 minuta. Skinuti s vatre pa preručiti (kutlačom od 2,5 dl) u šolje koje prethodno treba ovlažiti hladnom vodom. Kada se puding u šoljama potpuno ohladi i zgusne, presuti ga u male tanjire i preliti voćnim sirupom.

* U tekstu korišćeni sadržaji sa sajtova Express, 24 sata, Forum bivših pripadnika nekadašnje JNA i Radio Feniks