Priča koju sam, čini mi se, izmislio
Kazn 02 S

Photo: blogspot.com

Mališan kod Hrista na Božićnoj jelki

Deca su čudan svet — ona se priviđaju i sanjaju. Uoči kićenja jelke i na samo veče uoči Božića, stalno sam sretao na ulici, na istom ćošku, jednog mališana koji nije imao više od šest-sedam godina. Po strašnom mrazu bio je odeven gotovo kao leti, samo mu je grlo bilo umotano nekim starim šalom — znači, neko ga je ipak spremao i slao. On je išao »sa ispruženom rukom«; to je tehnički termin — koji znači prositi milostinju. Taj izraz su izmislili sami mališani. A takvih kao on ima mnogo. Motaju se po vašem putu i plačno govore neke naučene reči. Ovaj, međutim, nije kukao, već je govorio nekako naivno i nevično gledajući mi sa poverenjem u oči — a to znači tek je počinjao da se bavi prosjačenjem. Na moje pitanje rekao mi je da mu sestra leži bolesna i bez posla; možda je istina, ali ja sam kasnije doznao da ovih mališana ima bezbroj: šalju ih da prose i po najstrašnijoj hladnoći i, ako ništa ne sakupe, sigurno ih čekaju batine.

Kad nakupi nešto kopejki, mališan se pomodrelih i skočanjenih ruku vraća u neki ćumez, gde pijanči banda neradnika, od onih koji »počinju štrajk u fabrici u subotu i ne vraćaju se na posao pre srede uveče«. Tamo, u ćumezima podruma, s njima pijanče njihove gladne i istučene žene, tamo pište njihova gladna mala deca. Votka, prljavština i razvrat, ali glavno je votka.

Mališana sa isprošenim kopejkama odmah šalju u krčmu, i on donosi još pića. Radi zabave i njemu ponekad naliju u usta čokanj votke i kikoću se kad on, gubeći dah, pada na pod, gotovo bez svesti,

»i u usta mi je votku odvratnu nemilosrdno sipao...«

Kad poodraste, što pre mogu gurnu ga nekud u fabriku, ali sve što zaradi, i dalje je dužan donositi neradnicima, a oni opet to propiju. Ali i pre no što stupe u fabriku, ova deca postaju pravi prestupnici. Ona skitaju po gradu i znaju u podrumima takva mesta kroz koja se može proći i gde se može neprimetno prenoćiti. Jedan od njih je spavao nekoliko noći uzastopno u korpi kod nekog vratara koji ga nije primetio.

Oni, naravno, postaju i sitni lopovi. Krađa postaje strast čak kod osmogodišnje dece, koja ponekad nisu svesna svojih prestupa. Na kraju podnose sve — glad, hladnoću, batine -samo radi slobode, i beže od svojih neradnika da skitaju po svojoj volji. Ponekad to divlje stvorenje ništa ne shvata, ni gde živi, ni koje je narodnosti, ima li boga, postoji li car; pričaju o njima čak takve stvari, da čovek ne veruje svojim ušima, a, međutim, to su činjenice.

Ali ja sam romansijer i čini mi se da sam jednu »priču« sam izmislio. Zašto pišem »čini mi se«, kada sigurno znam da sam je izmislio, ali meni izgleda da se to negde i nekada desilo i da se desilo upravo uoči Božića u nekom ogromnom gradu i po strašnoj hladnoći. Pričinjava mi se da je živeo u podrumu mališan, ali još sasvim mali, kome je jedno šest godina ili još manje. Taj mališan se probudio jednog jutra u vlažnom i hladnom suterenu. Bio je odeven u nekakav kaputić i drhtao je. Dah mu je izletao kao bela para, i, sedeći u kutu na nekom sanduku, iz dosade je hotimično puštao tu paru iz usta i zabavljao se gledajući kako izlazi.

Bio je veoma gladan. Nekoliko puta od zore prilazio je drvenom ležaju, gde je na prostirci i sa nekakvim zavežljajem pod glavom ležala bolesna njegova majka.

Kako se ona ovde našla?

Mora da je doputovala sa svojim mališanom iz drugog grada i razbolela se iznenada. Vlasnicu prenoćišta su još pre dva dana odveli u policiju. Stanari su se razišli uoči praznika — a jedini koji je ostao, ležao je već dan i noć mrtav pijan — i nije mogao dočekati praznik!

U drugom uglu sobe ječala je od reumatizma neka osamdesetogodišnja starica koja je nekada i negde živela kao dadilja, a sada je umirala samotna, jaučući i gunđajući mališanu, tako da se već počeo bojati da priđe njenoj postelji u uglu.

Vode da se napije našao je negde u hodniku, ali korice hleba nigde nije našao, i već je deseti put prilazio da probudi svoju mamu. Strašno mu je, najzad, bilo u mraku: odavno je već pao mrak, a lampu nisu upalili.

Opipao je mamino lice i začudio se što se ona uopšte ne miče i što je hladna kao zid.

»Mnogo je ovde hladno«, pomislio je, postojao malo, i nesvesno zaboravivši svoju ruku na ramenu pokojnice. Zatim je dunuo u svoje prstiće da ih ogreje i, odjednom, napipavši na ležaju svoju staru kapu, pa polako, pipajući po mraku, izašao iz suterena. On bi i ranije pošao, ali se stalno bojao nekog velikog psa koji je, gore, na stepenicama, ceo dan zavijao pred susednim vratima. Ali psa sada nije bilo, i mališan je odjednom izašao na ulicu.

Gospode bože, kakav grad! Nikada tako nešto nije video. Tamo, odakle je došao, noću je crna pomrčina — jedan fenjer na celu ulicu. Prozori niskih, drvenih kućica zatvaraju se kapcima; na ulici, čim se smrkne, nigde nikoga — svi se zatvaraju po kućama, i samo zavijaju čitavi čopori pasa, stotine i hiljade ih zavijaju i laju svu noć.

Ali je zato tamo bilo tako toplo, i davali su mu da jede, a ovde — ah, Gospode, da mu je sad da jede!... I kakva je ovde vreva i tutnjava, kakva svetlost, i ljudi, i konji, i kočije, i zima, i mraz!

Ledena para dizala se od premorenih konja, iz njihovih zadihanih vrelih njuški; kroz sipkav sneg odzvanjaju o kamenje potkovice, i svi se tako guraju, i, bože... tako mu se jelo, makar neki komadić hleba, i tako mu je odjednom hladno za prstiće. Pored njega je prošao čuvar reda, ali se okrenuo da ne vidi mališana.

Evo opet jedna ulica — oh, kako je široka! Ovde će me sigurno pregaziti! I kako svi viču, trče i jure kočijama, a svetlosti, koliko svetlosti!

A šta je ovo? Uh, kakvo veliko staklo, a iza stakla soba, a u sobi neko drvo do tavanice. To je jelka, a na jelki koliko svećica, koliko zlatnih hartijica i jabuka, a svuda oko nje lutkice i mali konjići; po sobi trče deca, lepo odevena, čista, smeju se i igraju se, i nešto jedu i piju.

Eno, ona devojčica počela je da igra sa dečakom — kako je lepa devojčica! Evo, i muzika se čuje kroz prozor.

Mališan gleda, čudi se, već se i smeje, ali sad ga bole prstići i na nožicama, a na ručicama su mu već sasvim pomodreli, već ne mogu da se savijaju, i bole kad miče njima. I odjednom mališan oseti da ga mnogo bole prstići, zaplaka se i potrča dalje... i, evo, ponovo je video kroz drugo staklo sobu, i tamo je drveće, a na stolovima razni kolači: od badema, crveni, žuti, i sede tamo četiri bogate gospođe, pa ko dođe, one mu daju kolača, a vrata se otvaraju svaki čas, sa ulice ulazi mnogo gospode.

Mališan se prikrade brzo, otvori vrata i uđe... Uh, kako su počeli da viču na njega i da mašu rukama! Jedna gospođa brzo mu je prišla i tutnula u ruku kopejku, pa mu je otvorila vrata — na ulicu! Kako se uplašio! A kopejka mu je odmah ispala i zvečeći otkotrljala se po stepenicama: nije mogao da savije svoje pomodrele prstiće i da pridrži kopejku.

Istrčao je mališan na ulicu i pošao brže i brže, a kuda — ni sam nije znao... Opet bi se zaplakao, ali se bojao, i trčao je, trčao i hukao u ručice. Obuzimala ga tuga, jer se odjednom osetio tako usamljen, i bilo mu je užasno... odjednom... o, bože! Šta je ovo opet? Stoji masa ljudi i divi se — iza stakla prozorskog bile su tri lutke, male, odevene u crvene i zelene haljinice, kao da su žive! Neki starčić sedi, i kao da svira u violinu, još druga dva takođe stoje tu, sviraju u male violinice, i po taktu mašu glavama, jedan u drugoga gledaju, a usne im se miču, govore, stvarno govore — samo se zbog stakla  ništa ne čuje...

Mališan je u prvi mah pomislio da su oni živi, a kad se dosetio da su to lutke — iznenada se nasmejao. Nikad nije video takve lutke, i nije znao ni da postoje! I hteo bi da zaplače, ali su mu te lutkice tako smešne.

Odjednom mu se učini da ga je neko otpozadi zgrabio za kaputić: veliki i zao dečak stajao je pored njega, i iznenada ga udario po glavi, zbacio mu kapu, i udario ga nogom ispod kolena. Mališan se prevrnuo na zemlju; tada ljudi povikaše, on pretrnu od straha, skoči i poče bežati, bežati, i odjednom je utrčao — ni sam ne zna gde — ispod neke kapije, u tuđe dvorište — i čučnuo iza naslaganih drva: »Ovde me neće naći, a i mrak je.«

Čučnuo je i zgurio se, a nikako nije mogao da odahne od straha, i odjednom, sasvim iznenada, bilo mu je tako prijatno: ručice i nožice su najednom prestale da ga bole i bilo mu je tako toplo, kao na peći!... Trgao se i sav uzdrhtao: ah, on je to ovde bio zaspao! Kako je dobro tu spavati!

»Posedeću ovde, pa ću opet poći da pogledam one lutke«, pomislio je mališan i osmehnuo se kada se setio lutaka, »stvarno su kao žive!«... I odjednom mu se pričulo da je nad njim njegova mama zapevala pesmicu. »Mama, ja spavam, ah, kako je ovde lepo spavati!«

— Hajdemo k meni, mališane, da kitimo jelku — prošaputao je nad njim odjednom neko tihim glasom.

Pomislio je da je i to govorila njegova mama, ali ne, nije ona; ko ga je to zvao on nije video, ali neko se sagnuo prema njemu, zagrlio ga u tami, a on mu je pružio ruku i... i odjednom... o, kakva svetlost! O, kakva jelka! Kao da i nije jelka — on još takvog drveta video nije! Gde je on to sad: sve blista, sve se sija, a svuda oko njega lutke — ali ne, to su sve dečaci i devojčice, samo tako sjajni, svi se oni viju oko njega, lete, svi ga ljube, uzimaju ga, nose sa sobom, i on sam leti, i vidi: gleda ga njegova mama, i smeje mu Se radosno.

— Mama! Mama! Ah, kako je lepo ovde, mama! — dovikuje joj mališan, i opet se ljubi sa decom, i želi da im što pre ispriča o onim lutkicama iza stakla.

— Ko ste vi, dečaci? Ko ste vi, devojčice? — pita ih on, smešeći se i ljubeći ih.

— Ovo je Hristova jelka — odgovaraju mu oni. — Kod Hrista je uvek na ovaj dan jelka za malu decu koja tamo dole nemaju svoje jelke...

I doznao je da su svi ovi dečaci i devojčice bili isto takva deca kao i on — ali jedni su se posmrzavali još u svojim kotaricama, u kojima su ih ostavili na stepeništima pred vratima petrogradskih činovnika; druga su se ugušila kod čuhonki dojkinja — koje je iznajmio dom za siročad; treća su umrla na sasušenim grudima svojih majki (za vreme samarske gladne godine), četvrta su se pogušila od smrada u vagonima treće klase — i svi su oni sada ovde, sva su ona kao anđeli, sva su kod Hrista, i On je lično među njima, i pruža im ruke, i blagosilja njih i njihove majke grešnice...

A majke ove dece stoje tu, sa strane, i plaču; svaka poznaje svog dečaka ili devojčicu, a oni doleću i ljube ih, utiru im suze svojim ručicama i mole ih da ne plaču, jer je njima ovde tako lepo...

A vratari su ujutru našli dole iza složenih drva mali leš zalutalog i smrznutog dečaka... Pronašli su i njegovu majku... Ona je još pre njega umrla — sreli su se kod Gospoda na nebu.

A zašto sam izmislio ovakvu priču, koja ne ide u obični dnevnik, i to piščev? A obećao sam priče pretežno o stvarnim događajima! Ali u tome i jeste stvar što se meni stalno čini da se sve ovo stvarno moglo desiti — naime, ono što se odigralo u podrumu i iza složenih drva; a ono o jelci Hristovoj — to ne znam šta da vam kažem, da li se moglo desiti ili nije. Ali ja sam zato romansijer da izmišljam.

1876.

Preveo s ruskog dr Milosav Babović; naslov originala: Мальчик у Христа на елке

Oceni 5