Malo o duši
Duša se ima
niko je nema neprekidno
i zauvek.
Dan za danom
godinu za godinom
može se živeti bez nje.
Ponekad samo u ushićenjima
i strahovima detinjstva
gnezdi se na duže.
Ponekad samo čudeći se
što smo stari.
Retko nam asistira
pri teškim radovima
kao što su pomeranja nameštaja,
vučenje kofera,
ili krstarenje putevima
u tesnim cipelama.
U vreme popunjavanja anketa
i seckanja mesa,
po pravilu, ima izlaza.
Od hiljadu naših razgovora
učestvuje u jednom,
i to ne obavezno,
jer više voli da ćuti.
Kad nas telo jako zaboli,
tiho napušta dežurstvo.
Izbirljiva je:
nerado nas vidi u gomili,
gadi joj se naša borba za bilo kakvu dominaciju
i žestina gramzivosti.
Radost i tuga
za nju nisu različita osećanja.
Samo kroz njihovu povezanost
ona je s nama.
Možemo da računamo na nju
kada ni u šta nismo sigurni
a za sve smo zainteresovani.
Od materijalnih predmeta
voli satove s klatnom
i ogledala, što revnosno rade
i kada ih niko ne posmatra.
Ne kaže odakle dolazi
i kad će ponovo nestati,
ali očigledno očekuje takva pitanja.
Čini se:
kao što je ona nama,
i mi smo njoj
za nešto potrebni.