Vinarija Ghira: Istarska vinska priča
Gira slavlje

Photo: nauticahotels.com

Malvazija koja vraća mirise djetinjstva

„Bili su veleposjednici“, ponosi se Damir svojim obiteljskim korijenima koji, s očeve strane, sežu u okolicu Vižinade, dok je majka iz Bibala, sela na pola puta između Buja i Grožnjana.

Damir priča da su „tatini došli u Novigrad 1959. godine, a tata Bruno je počeo raditi u komercijali PIK Umag 1980-ih godina te na taj se način, praktički, prvi put  profesionalno susreo s vinom“. 

Mama Marija je, pak, radila u lokalnoj pošti u Novigradu.

„Mi imamo jednu kuću u Karpinjanu, nedaleko od mora, i tu su u garaži roditelji počeli prodavati vino 1997. godine, od grožđa s vinograda malvazije kojeg su podigli 1988. godine na zemlji koju su kupili nekoliko godina ranije. Potom su početkom 1990-ih godina posadili cabernet sauvignon i merlot, jer se do drugog sadnog materijala tada nije moglo doći. No, to je sve bilo hobistički dok se nasadi vinograda nisu proširili na dva hektara i kada se svemu moralo pristupiti puno ozbiljnije i sustavnije. Prvo je 1997. godine tata otvorio d.o.o., a 2003. godine osnovao je obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (OPG) i napustio novigradski podrum u kojem je bio i direktor.“

S Damirom sam razgovarao u dvorištu vinarije na prekrasnom imanju na kojem je ne tako davno sve bila šikara.

„Zanimljivo je kako su tata i mama podigli sve te vinograde kojih danas ima 4.5 hektara, četiri hektara ima maslina i tri hektara su voćke, ostatak zemlje koja je u zakupu uglavnom je pod lucernom. Jedan hektar u našem je vlasništvu. Sve ovo je bila jedna šikara, šuma. Prvo su tata i mama uzeli 40 koza i ograđivali parcelu po parcelu, koze su sve malčirale. Koze smo imali do prije deset godina. Važno je reći da su roditelji tada sami sve radili, ja sam bio na fakultetu, brat je bio u Italiji.  Dođe on poslije posla ili vikendom, pomogne, ali nije tu 100% jer uz obitelj i posao malo mu vremena preostaje! Sad smo samo mama i ja u priči, tate nema od 2015. godine. Zaposlili smo jednu curu koja je u Poreču završila fakultet vinarstva. Za veće poslove imamo prijatelja koji je osnovao agenciju za održavanje vinograda i po potrebi unajmljujemo njegove usluge. Ovo je obiteljska priča u kojoj sam ja samo jedan dio, molim vas da to naglasite! Ja sam samo osvježio nešto što je postojalo i što je samo trebalo, možda, jedan redizajn.“

Damiru je, otkako zna za sebe, vino uvijek bilo negdje u blizini. Međutim, unatoč predodređenosti, tradiciji, znanju, talentu, „znakovima“…, Damir je dugo i uporno inzistirao na „traženju sebe“ i konstantnim lutanjima daleko od kuće.

„Sa 15 godina sam u našoj točionici u garažnom prostoru kuće u Karpinjanu prvi put počeo prodavati vino. Bilo je to 1997. godine. To su bili 'stolnjaci“', jedno bijelo, jedno crno, točilo se u boce od coca cole, bio je to klasični „old school“! Meni je to iskustvo bilo prekrasno, druženje s ljudima, naučio sam engleski, njemački, slovenski, zavolio sam turiste i bilo mi je super slušati priče iz drugih krajeva svijeta. A ljeti tamo naletite doslovno na cijeli svijet. Svi moji vršnjaci su radili na parkingu, a ja sam prodavao vino! Imamo neke ljude koji se od 1999. godine stalno vraćaju, a među njima je jedna njemačka obitelj iz Leipziga, Uwe i njegova supruga. Cijeli dan su proveli s nama, u pozadini mladi vinogradi, jeli su kozje sireve, bili s tatom u vinogradu i tamo sve fotografirali, išli kod susjeda na rezanje pršuta. Sljedeću godinu su se vratili i donijeli nam sve te slike uokvirene. Inače, oni su poljoprivrednici. Prije nekoliko godina su nam priznali da se njima ta malvazija toliko svidjela da im postaje besmisleno čekati svake godine ljeto da bi došli ovamo i tek tada je pili. Uwe me zamolio  da mu nabavim 200 sadnica malvazije i ove godine oni u Leipzigu očekuju svoju prvu berbu malvazije! To je, dakle, nešto što se stvaralo 20 godina, nije priča o nekom trenutku. Ne mogu vam reći kako se čovjek osjeća ponosan kad vidi koliko je njegov odnos prema tim ljudima, u stvari, omogućio  da osmisle i ostvare neku svoju životnu priču.“

Svidjela se Damiru ta prodaja vina pa je svom razredniku u osmom razredu osnovne škole, nakon što ga je pitao što će studirati, odgovorio da će prvo ići u gimnaziju, a onda u Conegliano Venetto studirati enologiju.

„Tada nisam ni znao što je prosecco, danas se sigurno zbog toga tamo ne bih zaputio! Tada još u glavi nisam bio načisto što želim. Zato sam poslije srednje škole prvo otišao mjesec dana u New York. Živio sam kod jedne obitelji u mjestu Middletown, osamdesetak kilometara od New Yorka, pored livade na kojoj je održan čuveni Woodstock festival. Koja simbolika sa svim onim što će mi kasnije uslijediti...“

Damir tvrdi da ga je tih mjesec dana „pročistilo“ u tolikoj mjeri da je sam sebi rekao kako „još nije došlo vrijeme za vinarstvo te da još treba istraživati svijet“.

S prijateljem, koji je upisao studij biologije, dogovorio se dijeliti podstanarski stan u Trstu u kojem je namjeravao studirati „Upravljanje krajobrazom i planiranje“. Čak su i našli stan, ali nekoliko dana prije početka akademske godine „otkrije“ da ono što želi studirati mora slušati u Gorici, a ne u Trstu.

„Tada nisam imao pojma da tršćansko sveučilište ima odsjek u Gorici te da se u Trstu slušaju samo neka predavanja.“

Umjesto razočaranja, Gorica je za Damira postala pravo otkriće, „jedan mali kozmopolitski grad između Istoka i Zapada, možda jedini na svijetu u kojem se ta granica jako dobro vidi“.

„Tamo ima nekoliko fakultetskih odjeljenja u koja doslovno dolaze studenti iz cijeloga svijeta. Moram priznati da sam se tamo jako dobro zabavio 4-5 godina i da mi je društvo, u svakom smislu, i nacionalno i po boji kože i vjerski, uvijek bilo jako šareno. Bio sam student kad je baš u Gorici 1. svibnja 2004. godine, Slovenija ušla u Europsku uniju i prvi put se otvorila ta granica između Istoka i Zapada, za tu prigodu bio je organiziran veliki koncert na kojem je svirao Goran Bregović. Na fakultetu smo osnovali nogometnu momčad Balkan United, pojačani s nekoliko Talijana, koja je osvojila prvenstvo Sveučilišta. A bili smo osnovali i jedan bend koji je trajao cijelu jednu zimu, ja sam pjevao, a odradili smo čak tri gaže, tako da mogu reći kako sam time ispunio svoj dječački san što se tiče rock'n'roll nastupa na bini.“

Damir voli reći da je u Gorici našao vino, a nije ga ni tražio.

„Gorica je na pet kilometara od Collija i na tri kilometra od Goriških brda. Ruku na srce, ja sam dimenziju Collija i Goriških brda skužio tek treću godinu svog boravka tamo.  I to tako što smo svaku subotu i nedjelju počeli obilaziti tamošnje podrume. Ali, nema toliko subota i nedjelja koliko ima podruma samo u Coliju…“

Kod Gravnera ili Radikona ili Kantea, primjerice, nije nikada bio. Kaže da je kušao sva njihova vina, izuzetno cijeni njihov rad, ali – nikada ih nije obišao. Podrum za kojeg tvrdi da ga je najviše odredio je „malo posebniji od drugih“ – Borgo del Tiglio.

„Borgo del Tiglio je jako zanimljiv baš zbog bijelih vina, imaju sjajnu tu svoju Collio kupažu, sviđa mi se lokacija podruma do kojeg ne vodi nikakav putokaz – vjerojatno zato ni ja nemam  nikakvu smeđu signalizaciju. Morali smo policiju na cesti zaustaviti i pitati gdje se nalaze, a ovi nas, opet, uputiše samo da pokucamo na neka stara drvena vrata. Ono, kao – 'tu vam je podrum!'. Premda Collio nije poznat po crnim vinima,  iz studentskih dana pamtim Vertigo od Livija Feluge. Iskreno, kad sam otišao na studij, jako malo informacija sam imao o vinarstvu izvan Istre.“

Damir se iz Gorice u Novigrad vratio 2007. godine i šest mjeseci je bio potpuno izgubljen. Pri kraju studija u Italiji je sudjelovao u izradi projekata biciklističkih staza, valorizacije zelenih površina i starih i napuštenih tvornica, ali u Istri  nikoga nije zanimalo njegovo iskustvo s projektima održivog razvoja. U Novigradu je bio spreman raditi čak i kao trgovački putnik za prodaju kave!

„Slao sam na nekoliko adresa svoj životopis, ali svugdje sam dobivao odbijenicu. U gradu su me onda stavili u neki odbor za 'razdvajanje otpada', ali moje iskustvo iz Friulija, koji je po tom pitanju možda najrazvijenija regija u Italiji, nije bilo baš najbolje shvaćeno, bio sam prebrz i ispred vremena i nakon 6-7 mjeseci rekao sam tati da ću ipak u konačnici raditi s njim u vinariji. Kao što sam, u stvari, već bio i radio. Taman se tata javio na neki natječaj i uzeo u zakup 19 hektara zemljišta, posadili smo novi vinograd… Znate, cijelo vrijeme sam bio razmišljao o odlasku što dalje od kuće, a na kraju sam ostao u toj kući. U konačnici mi to i nije bilo mrsko, jer mi se stvorila situacija da su roditelji počeli podizati kuću, otac je zbog toga radio i po tri posla – osim naših vinograda, bio je prijevoznik pa je vozio i svoja i tuđa vina naokolo, građevinske materijale, svašta se radilo kako bi se krenulo ozbiljno u vinsku priču. Danas je meni lako biti frajer i otvarati boce i busati se u prsa da radim biodinamiku, ili što god, ali bio je pothvat prilično velikih razmjera započeti tu priču u vrijeme i u uvjetima u kojima su to započeli moji roditelji 1980-ih godina. Trebalo je staviti muda na stol i tada to napraviti!“

Premda se, studirajući u Gorici, zaljubio u Collio, Damir se po povratku u Novigrad nikada nije ni pokušao nametnuti kao netko tko je „popio svu pamet svijeta“. Štoviše, tata mu je prvu berbu prepustio nakon tri godine zajedničkog rada u vinogradu i vinariji, tek tada je dobio priliku proizvesti vino onako kako je to htio napraviti.

„U početku nije bilo nekih dugoročnih vizija što želimo i hoćemo u razvoju vinarije, proizvodilo se jedno crno i jedno bijelo stolno vino, ukrcalo bi se 1000 litara u kombi i razvozilo po točionicama. Naša prva ozbiljna berba bila je tek 2011. godine, to je bila prva berba koju sam  spremio u vinogradu, zajedno s tatom, mamom i bratom. Bio je to moj životni diplomski rad! Bilo je: Zašto ne bismo umjesto dva lucnja stavili jedan, smanjimo prinos, očistimo malo više lišća, bacimo dolje martinjsko grožđe s cabernet sauvignona, malo razrijedimo merlot... Mislim da mi je barem dvije berbe trebalo da ga uvjerim u potrebu zelene rezidbe, da vratimo lozu na prvobitnu limfu, da počnemo rezati ručno, a ne električnim škarama, da ne pilimo lozu i ne radimo joj tako velike rane kako ona ne bi gubila ta hranjiva koja bi trebala ići u grozd...U jednom trenutku sam pomislio da tati, mami i bratu izgledam kao netko tko pred njima priča - turski!“ 

Damir se prisjeća kako su iz berbi 2008. i 2009. godine grožđe prodavali Marinu Markežiću Kaboli, istarskoj vinskoj i ugostiteljskoj legendi, koji je u njihove vinograde dolazio sa svojim enologom, odabirao grozdove, a Damir i brat bi to kasnije nosili u njegovu vinariju.

„Sjećam se kad sam prvi put došao u njegov podrum, koji je već tada izgledao kao danas, ja sam bio – paf! To je za mene bio prvi veliki istarski podrum kojeg sam vidio. Tamo sam doživio sve što oni rade i tu sam se prvi put zapitao zašto sva ta iskustva koja sam vidio u Colliju, kao i kod Kabole, ne bismo i mi mogli doma primijeniti?! Zašto i mi ne bismo mogli tako nešto napraviti?! Kad smo se brat i ja vratili kući, sjećam se da smo satima pričali o Kabolinoj vinariji, a mama je rekla: „Čovjek je to napravio, čemu sad sva ta galama oko jednog podruma?!“

Damir smatra da je upravo u Kabolinom podrumu shvatio da trebaju prekinuti praksu prodaje grožđa te započeti vlastitu ozbiljnu vinsku priču. I nije dugo trebao čekati na ostvarenje svoje želje, jer s berbom 2011. godine, u kojoj se u potpunosti primjenjuju nove ideje u vinogradu sve se od temelja promijenilo.

„Doslovno smo preko noći prepolovili prinose u odnosu na ranije godine. Ne beremo sve u rujnu, malvazija se bere kad se treba brati, crna vina se beru čak i u kasnim berbama – te godine smo cabernet sauvignon pobrali 2. studenoga. Merlot smo brali u tri navrata, jer sam htio shvatiti što daje kiselina, kako kiselina utječe na vino, kako na vino utječu doba berbe, zrelost grožđa, zašto ne probati vino macerirati, primjerice, mjesec dana, kako maceracije utječu na konačni izgled vina... Tu mi se u potpunosti otvorio jedan svijet kojeg neprestano istražujem i mislim da ću ga istraživati dok god sam živ, jer nikada neću sve naučiti. Istražujem biodinamiku, ali nisam biodinamičar.“

Damir tada shvaća da mu treba znanja i u svojoj 29. godini upisuje fakultet vinarstva u Poreču. Pritom grozničavo počinje posjećivati vinske podrume brzo uspostavljajući kontakte s vinarima kojima se mogao obratiti za bilo kakav savjet.

„Nisam se nikada ustručavao pitati za savjet ni Kabolu ni Coronicu ni Kozlovića, ali ni Claija, zadnjeg kojeg sam 'otkrio' i koji je prevagnuo da se u potpunosti okrenem prirodi. Njegova vina sam i ranije pio, ali ga nikada ranije nisam bio shvaćao! Prvi put sam kod njega bio tijekom berbe 2016. godine, čovjek mi je usred berbe otvorio svoj podrum! Vidjeli smo se nedavno na Orange Wine festivalu u Izoli, došao je do mene i nije skrivao oduševljenje vinima koje sam proizveo.“

Ali, dogodilo se i da su neki vinari, od kojih je Damir ranije tražio savjet, sada počeli dolaziti kod njega raspitujući se za njegov pristup proizvodnji vina.

„Možda je to pokazatelj da smo na dobrom putu!“

U kišnoj 2014. godini Damir se hvali da mu je rana defolijacija sve spasila! 

„Dobro i zdravo grožđe malvazije su tražena roba te godine. Moreno Coronica traži grožđe, dolazi do nas, vidi vinograd i kaže: „Ja bih ti to sve kupio!“

„Moreno Coronica primjenjuje ranu defolicijaciju, ali, barem u nečemu je drugi u Istri! Profesor Marijan Bubola, koji mi je bio mentor za diplomski rad kojeg sam radio na ranoj defolijaciji merlota, tek godinu kasnije je ranu defolijaciju radio s Morenom na teranu. Svaka čast istarskim vinskim velikanima, jer je Istra danas svjetska vinska regija zahvaljujući njihovim pothvatima prije 20 godina. Trasirali su put. No, Novigrad je nešto drugo. Novigrad je jedna velika obitelj ne samo u vinskome svijetu. U Novigradu žive likovi iz bajke. Glavni likovi moje bajke, s kojima sam najviše dana i noći proveo u vinogradu, podrumima, prešajući, pretačući, istražujući – čaša, pjesma, fešta. Kolege i prijatelji. Prije svih Moreno Ivančić i Luka Šegon, dvojac koji nakon moje obitelji ima najveću  zaslugu za ono što Ghira predstavlja danas. Zatim svi ostali: Deni, Paval, Leo, Alen…, trebala bi jedna vinska priča samo za ispričati našu zajedničku priču i ostalih u Novigradu koji su prepoznali što se ovdje radilo i radi dan danas bez pauze.“

Inače, Damirove igrarije s razrjeđivanjem lišća vinariji su donijele prvu zlatnu medalju na Vinistri! Bio je to cabernet sauvignon i nosio je ima – Ghira!

„Ma, Ghira je nono, i pranono, a možda i netko prije njih, samo što to ne znamo... Znači, to vam je, s mamine strane, obiteljski nadimak. Oni su iz sela Bibali, a tamo svi u selu imaju prezime – Bibalo. Ali i svaka obitelj ima svoj obiteljski nadimak. Podrum od stare obiteljske kuće u Bibalima smo počeli obnavljati 2010. godine i svi ti crnjaci iz 2011., 2012. ili 2013. godine su odležavani u Bibalima, ispod zemlje, u tom kamenom podrumu iz 1802. godine. Kad smo obnovili taj podrum, cijelo selo je imalo feštu, jer je to bio povrat proizvodnje u taj podrum nakon 40 godina! Sjećam se kad smo cijelu tu jednu zimu obnavljali podrum, uvijek bih sjedio s jednim starcem od 90 godina koji bi mi pričao priče iz davnine. Sve je znao o mom noni, pričao stalno o Ghiri, da bih ga ja na kraju pitao tko mu je taj Ghira. Odmah sam taj naziv, kad mi je rekao da je to stari obiteljski nadimak, napisao na jednoj bačvi u kojoj je već bilo vino, cabernet sauvignon, iz 2011. godine. Iz te bačve, rabljenog barika kojeg sam kupio u Goriškim brdima od Jakončića, uzeo sam uzorak za Zavod za vinastrvo u Zagreb 2013. godine radi dozvole za promet. Ali, oni javljaju da je vino vrhunsko, a s obzirom da je poteklo iz bačve koju sam označio kao Ghira, nazvali smo ga - Ghira. Uskoro smo cijelu vinariju preimenovali te se sad vinarija zove Ghira. Tako je nastao brend Ghira.“

Damir naglašava da su sva njihova bijela vina, „otkako postoji Ghira“, „sa 14 i više posto alkohola“ i – ne zanima ga svježa i lepršava malvazija. Zato je bio jako iznenađen kad je na Vinistri 2016. godine za svoju malvaziju dobio zlatnu medalju, jer „ona stilski nije ni nalik onim malvazijama koje se tamo nagrađuju najvećim ocjenama“.

„Nisam nikada bio zaposlen, jedino što sam radio bila je prodaja vina i to najbolje znam raditi.  U međuvremenu, dok sam prodavao vino, naučio sam ga i proizvoditi, naučio sam shvatiti lozu, naučio sam kako biljka diše, kako na biljku djeluju vremenske prilike i neprilike, kako ti biljka može dati više ako se s njom bolje ponašaš – kao s ljudima. Prošle godine smo počeli puštati autohtone trave, koristiti koprive, imamo pčele, kod susjeda su nam konji koji čiste naše puteve, za vinograd. U Krpinjanu nas ljudi pitaju kanimo li ga početi obrađivati, jer od trave se ne vidi loza. Pojavile su se amfore, došla je biodinamika, želim stvoriti kvasac u svom vinogradu iz svog vinograda, koristiti malo sumpora, ne kupovati enologiju, uvodim propolis i alge u tretiranje vinograda..., to su eksperimenti u kojima, potencijalno, vidim smjer u kojem će se u budućnosti razvijati naša vinarija.“

Damir zasad ima tek jednu amforu, a još dvije je naručio. U toj jednoj amfori je malvazija iz 2017. godine „koja je napravljena isključivo u vinogradu, tretirana samo koprivom, zemlja uopće nije obrađivana, sumpor nije dodavan, nije fermentirana s kontroliranim vrenjem.“

„Za razliku od, primjerice, Kabole, koji ima gruzijske amfore, ja imam mediteranski tip amfore, ona mi je nekako prirodnija za ovo podneblje. Ovo je etrušćanska amfora, a ovakve amfore su se svojedobno radile na pet kilometara od Novigrada, u Červaru u Fažani... Odabrao sam oblik jaja, radi prirodnog sur liea, nema kutova, lakše je kruženje kvasaca unutar posude. Amfora je rađena u Impruneti, oni su vam za glinu kao Murano za staklo!“

Rezultat?

„Kad mi dođe neki stariji Istrijan koji ima barem 60 godina, dajem mu  da kuša malvaziju iz amfore. Svi su rekli da im ta malvazija vraća mirise njihova djetinjstva!“

Damir na ulazu u svoje imanje na vidljivom mjestu čuva kamen u obliku rogova. Za one koji shvate o čemu je riječ bit će i više nego jasno da pred njima stoji, kako Damir voli reći za sebe, „rocker u duši“! Koji je, svojedobno, prije deset godina, s grupom prijatelja i istomišljenika sudijelovao u stvarnju kultnog istarskog festivala Parkfest. Sudijelovao je i u pokretanje blues festivala u Novigradu, zimskog glazbenog događaja na koji su dolazili svirati mnogi bendovi iz Hrvatske, Austrije, Italije, SAD-a…

*Prenosimo sa autorovog bloga "Vinske priče"

Oceni 5