Mama kuha ručak, tata čita novine

Odnos književnosti i „stvarnog svijeta“ recipročan je: osim što se u književnim djelima zrcali društveno-kulturna struktura trenutka u kojemu nastaju, ista su ta djela i sama sposobna bilo za reprodukciju i održavanje, bilo za subverziju i otpor stereotipima i okoštalosti navedene strukture. Takav dvostruki položaj nužno dovodi do ideološke obojenosti književnih djela, bez obzira na to ograđuju li se autori/ce od takvog poimanja ili ga aktivno prihvaćaju i koriste. U slučaju književnosti za djecu i mlade ovaj je ideološki dio osobito naglašen: za razliku od književnosti za odrasle, od ove se vrste književnosti mnogo strože očekuje da ispunjava svoju klasičnu dulce et utile zadaću, s naglaskom na ovu drugu komponentu, a ona djela za koja nadležni (odrasli) autoriteti ocijene kako ne ispunjavaju taj uvjet, ili ga ispunjavaju manjkavo, o(t)pisuju se kao „loša književnost“. Daljnja institucionaliziranost književnih djela za djecu i mlade koja se očituje njihovom uključenošću u kanon školske lektire stavlja njihovu pedagošku, društvenu i moralnu poruku u poseban fokus.