Manjinski stres i posljedice odrastanja u heteropatrijarhatu

Razlike između lezbijskih, gej, heteroseksualnih veza manifestiraju se većim dijelom temeljem djelovanja sljedećih četiriju faktora: rodna perspektiva, prenošenje norme idealnog braka, manjinski stres i internalizirana homofobija.

Najočitija razlika između heteroseksualnih, gej i lezbijskih veza skriva se u rodu partnerica i partnera. Ujedno, ovo je odrednica za koju vjerujemo i da u najvećoj mjeri utječe na razlike u tim vezama. Muškarci se u našem društvu odgajaju na način koji nije podložan modelu fuzije. Naime, kod muškaraca se potiče i cijeni samostalnost, proaktivnost, odlučnost, zauzimanje stava i prostora te slobodno izražavanje vlastitih želja i potreba.

Iako ovaj model nije podložan modelu fuzije kojim se bavimo kroz ovaj tekst, ne znači da je on dobar za mentalno zdravlje (gej) muškaraca niti da ne postoje neki drugi elementi heteropatrijahata u gej kulturi koji dovodi do također štetnih posljedica poput izolacije ili hiperseksualizacije.

Tvrdokorne uloge na koje nismo imune ni u 21. stoljeću

S druge strane, žene se uči da budu brižne, da uvažavaju osjećaje i potrebe drugih, da traže dozvolu prije djelovanja, da budu svjesne da prostor i resurse trebaju dijeliti s bližnjima i da prije izražavanja želja i potreba moraju uzeti u obzir tuđe. Ovakve poruke koje nam društvo šalje često interpretiramo na način da naše želje i potrebe mogu čekati, a da se moramo prije pobrinuti za svoju okolinu.

U ovakvom društvenom odgoju ne treba nas čuditi kada dvije žene u vezi individualne potrebe, želje i preferencije žrtvuju za sklad i harmoniju odnosa. To su svakodnevno činile i generacije naših majki i baka. Vlastita su raspoloženja nerijetko podređivale raspoloženju drugih ukućana, a odluke su se donosile na temelju eventualnih posljedica koje mogu imati po druge članove obitelji.

Taj arhetip i rodna uloga žene provlači se kroz generacije, tako da ni same nismo imune na njega.

Budući da su žene odgajane i naučene da budu više usmjerene na odnose, one od odnosa imaju i veća očekivanja. Posljedično se češće i lakše razočaraju. U heteroseksualnim parovima upravo su žene te koje češće pokreću rastave. Brakovi s duplim brojem žena, logično, imat će i više pokrenutih rastava.

Prenošenje norme idealnog braka

Još jedna odrednica usko vezana za rodnu perspektivu jest prihvaćanje uvriježene norme kako veza treba izgledati. Naime, vrlo često su u obiteljima žene te koje prenose patrijarhalnu normu na nadolazeće generacije. S jedne strane zvuči paradoksalno da su upravo žene te koje prenose norme koje im samima štete, no s druge strane to je jedino logično budući da su upravo žene te koje su općenito zadužene za odgoj i učenje o normama.

Budući da žene zarađuju manje od muškaraca, lezbijski parovi su pod većim rizikom financijskog stresa koji je i inače jedan od većih stresora i izvora konflikta u brakovima

Osim za odgoj, žene su te koje su zadužene za obiteljski emotivni rad – na ženama je odgovornost da brak bude uspješan, muž sretan i djeca namirena. Iz takve uloge, proizlazi sklonost žena da pokušavaju doseći, štoviše, smatraju se direktno odgovornima, za postizanje ideala veze u našoj kulturi.

Valja napomenuti da se u ovom kontekstu riječ "brak" koristi u smislu dugotrajnih emocionalnih vezivanja, a ne u kontekstu imovinsko-pravnog statusa.

Pokušaji dostizanja ovog ideala često su osuđeni na neuspjeh, a kod lezbijskih veza, uz rodnu perspektivu, manjinski stres i internaliziranu homofobiju, utrka za idealnu vezu završi čim popusti prvi entuzijazam, a partnerice urone u model fuzije. To se obično dogodi u periodu od tri do pet godina, koliko prema istraživanjima, traju početni zanos i zaljubljenost.

Manjinski stres, "mi" i "oni"

Nadalje, jedan od već spomenutih razloga zašto su lezbijske i gej veze drugačije od heteroseksualnih jest manjinski stres. Manjinski stres zbog LGBTIQ identiteta u većinski hostilnom, heteropatrijahalnom društvu rezultira narušenim mentalnim zdravljem te konstantnim životom u stresnim uvjetima o čemu smo već pisali.

Primjerice, susjede u zgradi, radno okruženje, prijatelje, obitelj itd. skupine su koje lezbijski parovi mogu percipirati kao potencijalnu opasnost. Različite hostilne skupine percipiraju se kao "drugi", a veza se percipira kao "mi".

S jedne strane ovo rezultira potrebom da "mi" budemo skladne, harmonične i stabilne, "da zbijemo redove", a s druge strane rezultira otuđenjem od drugih te većoj usmjerenosti na vezu – i jedno i drugo pada na plodno tlo za razvoj modela fuzije te oboje stavlja veliko očekivanje i pritisak na vezu.

Nadalje, istraživanja su pokazala da osobe sklonije modelu fuzije imaju češće neke od navedenih poteškoća: anksioznost, depresija, ovisnosti i internaliziranu homofobiju. Sve navedene poteškoće povezane su s manjinskim stresom. Također, istraživanja su pokazala direktnu vezu između manjinskog stresa i modela fuzije: što je veći (manjinski) stres, manja je diferencijacija svog "ja", odnosno veća je sklonost modelu fuzije.

U svakodnevnom životu ljubavne veze, manjinski stres najočitije raspoznajemo u drugačijem tretmanu koje naše veze imaju u odnosu na heteroseksualne veze.

Mikroagresije koje možda ne primjećujemo, ali nas razaraju

Dok se heteroseksualne veze slave i nagrađuju, naše se osuđuju i obeshrabruju. Ono što su u heteroseksualnim vezama male socijalne nagrade poput uzbuđenih roditelja prilikom upoznavanja partnerice ili kupovina poklona useljenja, kod lezbijskih/gej veza to zamjenjuju mikroagresije.

Mikroagresije su svjesne ili nesvjesne male geste, komentari ili ponašanja koja ukazuju na neodobravanje ili negativne stavove. Na vrlo direktan primjer mikroagresije iz kojeg vidimo kako društvo tretira LGBT veze, a kako heteroseksualne naišli smo upravo pišući ovaj feljton.

Dok se statistike o rastavama brakova uredno vode, a o njima se redovito izvještava, za raskinuta životna partnerstva, čini se, nikoga nije dovoljno briga. Društvo u najboljem scenariju je ravnodušno prema tome uspijevaju li naše veze ili ne. Budući da ne živimo na pustom otoku, već smo dio živog organizma zvanog društvo, bez podrške društva puno je teže zadržati i održati kvalitetnu vezu.

Pregršt je primjera manjinskog stresa i diskriminacije: lezbijski parovi rjeđe imaju djecu, između ostalog zbog zakonskih regulativa koje im to onemogućuju te je pretpostavka da se parovi bez djece lakše odluče za razvod. Još jedan faktor koji valja uzeti u obzir jest onaj ekonomski – budući da žene zarađuju manje od muškaraca, lezbijski parovi su pod većim rizikom financijskog stresa koji je i inače jedan od većih stresora i izvora konflikta u brakovima.

Internalizirana homofobija

Nadalje, lezbijski parovi nemaju ni dostupno bračno savjetovanje te najčešće u sustavu ne postoji takva vrsta podrške koju bi mogle zatražiti. Svaki od navedenih primjera ne mora sam po sebi biti razlog zašto lezbijske veze pucaju, no kad ih pogledamo u zbroju, možemo zaključiti da manjinski stres uistinu ima veliki utjecaj na naše živote.

Đavolji odvjetnik bi mogao reći da manjinski stres utječe jednako i na lezbijke i gejeve, (koji nemaju jednaku stopu razvoda kao lezbijke). I bio bi u pravu. Tema koje smo se uhvatili je kompleksna, a odgovor na pitanje zašto ne leži u jednom razlogu već u kombinaciji svih navedenih.

Internalizirana homofobija je svakako jedan od faktora koji u ovom kontekstu treba uzeti u obzir. Lezbijke i gejevi odrastaju s idejom da nešto s njima nije u redu. Odrastamo u društvu koje je homofobno.

"Visoki postoci hrvatskih maturanata (50% – 60%) ne podržavaju usvajanje djece, osobama homoseksualne orijentacije ne bi dopustili rad s djecom, ne podržavaju javne istupe homoseksualnih osoba te smatraju da je homoseksualnost bolest. Iz tih se nalaza vidi da se negativni stavovi učenika temelje na neznanju o homoseksualnoj orijentaciji (npr. da se radi o bolesti), kao i da su učenici skloni aktivno diskriminirati osobe homoseksualne orijentacije (npr. zabranili bi im javno pokazivanje naklonjenosti).", piše psihologinja dr. sc. Aleksandra Huić u radu o znanju i sklonosti diskriminaciji današnjih srednjoškolaca.

Mit o "dobroj lezbijki"

Iste te škole pohađaju i lezbijke i gejevi, a tih 50 – 60% maturanata su naši školski kolege. Odrastati, sazrijevati i živjeti u takvoj okolini, a ne preuzeti ništa od tih stavova naprosto je nemoguće. Većina nas u nekom razdoblju života ima osjećaj da manje vrijedimo, da nismo dovoljno dobri i da trebamo posebno zaslužiti jednak ili dobar tretman društva. Iz ovoga proizlazi mit o "dobroj lezbijki" (ili gej muškarcu, dakako), a on glasi ovako: "ako budem dobra, nevidljiva, ne ističem se, tih, ako poštujem sva heteroseksualna pravila i norme, ako doprinosim društvu, brinem za slabije, doniram novac potrebitima, uvijek pozdravim i nikad se ne bunim, onda će možda drugi prihvatiti mene iako sam lezbijka".

U zamku ovog mita upadnemo svi barem jednom u životu. No kakve ovo ima veze s vezama i raskidima? Nesvjesno vrlo često pokušavamo svojim ponašanjem pokazati i dokazati da smo jednako vrijedni, da naše veze mogu biti jednako ozbiljne i važne, štoviše, da smo čak i bolji od heteroseksualnih parova – jer onda će nas i drugi voljeti, prihvatiti, uvažiti i validirati.

U ovakvim vezama nema mjesta slabosti, svađama, neslaganjima, prevrtanjima, razlikama. Iznad svega važno je stvoriti i očuvati dobru sliku veze, na unutra i van, a sve potencijalne razlike i nesuglasice gurnuti pod tepih – zvuči kao model fuzije! Istraživanja su također pokazala da je internalizirana homofobija povezana s nezadovoljstvom u vezi.

Jedan od razloga je gore opisan, no naravno, nije jedini. Internalizirana homofobija često je uzrok nižeg samopouzdanja, usamljenosti i depresije, dok su upravo osobe tim simptomima sklonije modelu fuzije. Navedene odrednice međusobno su povezane i isprepletene, a to itekako utječe na načine povezivanja u lezbijskim vezama, kao i rastavama brakova.

Dok se heteroseksualne veze slave i nagrađuju, naše se osuđuju i obeshrabruju. Ono što su u heteroseksualnim vezama male socijalne nagrade poput uzbuđenih roditelja prilikom upoznavanja partnerice ili kupovina poklona useljenja, kod lezbijskih/gej veza to zamjenjuju mikroagresije

LITERATURA

• Bowen, M. (1978). Family therapy in clinical practice. New York: Aronson

• Eldridge , N.S. & Gilbert, L.A. (1990). Correlates of relationship satisfaction in lesbian couples. Psychology of Women Quarterly, 14, 43-62.

• Gove W. R, Style C.B., Hughes M. (1990). The Effect of Marriage on the Well-Being of Adults. Journal of Family Issues;11:4–35

• Huić, A. (2020). Znanje srednjoškolaca o homoseksualnoj orijentaciji i sklonost diskriminaciji homoseksualnih osoba. Zagreb: Kriminologija i socijalna integracija Vol 28 (2020) 2, 198 – 235

• LeNay Garst, M. (2012). Fusion in Lesbian Relationships: The Relationship Between Differentiation of Self and Gay Stressors. Oklahoma: Faculty of the Graduate College of the Oklahoma State University.

• Marcussen, K. (2005). Explaining Differences in Mental Health Between Married and Cohabiting Individuals. Social Psychology Quarterly; 68:239–257

• Meyer, I.H. (2005). Minority stress and mental health in gay men. Journal of Health and Social Behavior, 36, 38-56

*Prenosimo s portala Crol