O takvoj melankoliji živ čovjek zna premalo
Dkis 02 S

Photo: SKC Danilo Kiš

Marija Čudina: Pustinjska lisica

Za Danila Kiša


Čovjek jedan ćudi posebnih, tanak, struka uskoga,
kose razbarušene poput prašumskog raslinja kaže da je
vidio Lisicu pustinjsku na pariškim ulicama. Bože,
uzvraća poeta, što radi to stvorenje iz pustinje
među ljudima koji su nedostojni njezine ljepote
i očaravajućih očiju u kojima se prikriva melankolija koja kao
zec u grmu, kao zmija u tajanstvenom leglu opala i
perja sitnih ptica koje borave na Svetoj gori,
među posvećenim kaluđerima. Ona, Lisica pustinjska
čak ni u snu tih svetaca ne može biti sretna.
Poeta, mahnito zaljubljen u njezin ukočen pogled,
smatra, ali i to je sumnjivo, da će ona
u Vrtu Bestiariuma ipak naći razloge za svoje
ugroženo postojanje, razlog za održavanje svoje sjete
i melankolije pustinjske.
O takvoj melankoliji živ čovjek zna premalo.
A poeta je pripravan i na to da čeka Pustinjsku lisicu,
pa trajalo to i do kraja njegova života
koji nije ništa drugo do iluzija, a i Lisica će
za to vrijeme, kao i svi što žive u Bestiariumu,
u iluziji samo živjeti. Bog je odlučan u tome
da njihov život produži do krajnjih granica.
Iluzija je vječnost njihova i najtrajniji
životni vijek što ga slute oni koji su se
začarani ili zabrinuti zbog okrutnosti vremena
bavili molitvama, metafizikom i umjetnošću.

Oceni 5