Film „Blonde“ (2022)
Blonde film

Photo: Netflix

Marilyn? Ja nisam mislio na Marilyn!

Od festivala u Veneciji, preko ograničene bioskopske distribucije, do Netflixa, gde je dostupan najširem auditorijumu, film Blonde već nedeljama izaziva brojne kontroverze i pokreće rasprave bez jedinstvenog zaključka. Snimljen prema bestseleru Blonde Joyce Carol Oates, odnosno fikcionalizovanoj biografiji Marylin Monroe, donosi turobnu priču o jednoj od najvećih holivudskih zvezda svih vremena. Iako to ne stoji kao napomena pred početak filma, mediji i marketinški stručnjaci su se pobrinuli za to da nam stave do znanja da je reč o fikciji, te da film u potpunosti prati istoimenu knjigu.

To je donekle odgovor na pitanje zašto u filmu ne vidimo i onu vedriju stranu Marylin Monroe, njenu duhovitost, visprenost, inteligenciju, premda nam je to naznačeno u par scena u kojima Marilyn drži knjigu. Da vidimo da je pismena, što bi rekla Milica iz Otvorenih vrata. Dalje od toga se nije išlo kada je o intelektu reč, a fokus je stavljen na njene nekontrolisane emocije kao posledicu traume iz detinjstva. To je sasvim legitiman postupak, no postavlja se pitanje da li bi film bio i upola gledan da je, s obzirom na to da je sve fikcija, za centralnu figuru izabrana isto tako fiktivna osoba, a ne Norma Jeane, odnosno M.M. Ovako su njen lik, delo, trauma i sve što predstavlja kao prerano preminula legenda, iskorišćeni za mučan, a predvidiv zaplet.

S druge strane, zapleta zapravo i nema. Posredi su svojevrsne vinjete, slike iz užasnog života Norme koja nije Marylin, te Marilyn koja nije Marilyn, uvek iznova zlostavljane, maltretirane, omalovažene, nesrećne... U svakoj „inkarnaciji“, sa svakim mužem, kolegom ili nadređenim, sa svakim muškarcem koji je vidi jedino kao meso i proizvod, makar taj muškarac bio samo deo amorfne mase zvane „publika“.

Kad nema zapleta, nema ni raspleta, samo tragičnog završetka koji nam je svima poznat, a koji u dovoljnoj meri ne može ni da nas gane jer smo nakon dva sata i skoro 40 minuta iscrpljeni i nezainteresovani.

Biografske drame su, to smo već utvrdili, bolno repetitivne najpre zato što prate istu matricu, a potom i zato što uvek, nepogrešivo uspeju da naprave još veću misteriju u vezi sa osobom kojom se bave, umesto da je „ogole“ i predstave kao jedinstvenog čoveka od krvi i mesa. Blonde pak nema to za cilj, ali nije jasno ni koji cilj uopšte ima – prikazivanje patnje iznova i iznova, fetišizaciju uklete lepote, forsiranje opštih mesta o zlom Holivudu i nedostižnoj porodičnoj pastorali? Autorska neinventivnost dosegla je novi nivo, pa biografske drame postaju glavni izvor kreativnih i finansijskih resursa, čak i kad se tvrdi da je reč o fikciji s natruhama istinitih događaja.

Nije pak jasno ni gde prestaje fikcija, a počinje „realnost“, budući da i umetnička rešenja idu u pravcu namernog zbunjivanja i perpetuiranja legende o Marilyn koja nije Marilyn. Ta umetnička rešenja najuočljivija su u rediteljskoj odluci da određene scene budu snimljene u crno-beloj tehnici, dok su druge u koloru. Ta odluka čini se kao arbitrarna i zaumna istovremeno. Ukoliko ste blagonakloni, verovaćete rediteljskoj odluci uprkos tome što ne vidite pravilnost; ukoliko niste, bićete skloni mišljenju da je posredi čista larpurlartistička onanija. Ja sam u drugoj grupi.

Takođe, kao ključni kadrovi izabrane su dobro poznate fotografije Marilyn Monroe koje su već deo popularne i opšte kulture. Na osnovu njih razvija se čitava scena scenaristički gotovo uvek slaba, ali glumački moćna. Glumci, kao što smo već navikli, uvek izvuku prosek, pa su njihove odlične izvedbe često opravdanje za osrednji ili loš film. I kad ništa ne valja, glumci su sjajni, jer im je dobra uloga najpre karta za veće i bolje projekte, a potom – ograničena moć delovanja im, kada sve krene po zlu, može biti od koristi.

Ana de Armas je upravo takva u ulozi Marylin – fenomenalna, toliko harizmatična da ne možete da odvratite pogled i ne saosećate sa njenom izmučenom junakinjom. Ipak, raspon emocija kretaće se od sažaljenja do ravnodušnosti i griže savesti zbog toga što postajete neosetljivi nakon dva i po sata gledanja tuđe patnje.

Šminka i kostim ispratili su gotovo sva poznata izdanja Marilyn Monroe, a Ana ju je oponašala taman toliko da liči na nju, ali da ni u jednom trenutku ne ode u karikaturu, imitaciju, preglumljivanje. Oskar joj se smeši, kao i svakom iole talentovanom glumcu koji se lati tumačenja poznate ličnosti. No, setimo se, njena Marilyn nije prava Marilyn, niti Norma Jeane, već „samo neka plavuša“, baš kao što naslov sugeriše.

Taman kad, tokom gledanja filma, pomislite da to možda ima smisla, da svako ima pravo na umetničku slobodu, da nema nedodirljivih, te da je svako delo umetnosti svakako fikcija, makar do detalja baratalo činjenicama, na ekranu se pojavi fetus koji govori, a kojem nesrećna plavuša piše pisma. I to ne jedan, već bar tri fetusa. Toga se nisu dosetile ni latinoamerička ni turska fabrika TV sapunica, a prizor je toliko bizaran da ga ni ovdašnji litijaši, niti njihovi hrvatski prijatelji koji hodaju za život ne bi puštali na svojim opskurnim skupovima.

Nizu besmislenih, pritom i loše napisanih pisama, pridružuju se ona koja Marilyn, odnosno Norma, razmenjuje sa svojim „taticom“, biološkim ocem kojeg nikad nije upoznala, a kojeg je tražila u partnerima koje je baš tako i oslovljavala – „tatica“. Od toga je jedino gluplje otkriće ko joj zapravo piše ta pisma, tako da smisao gledanja ovog filma možemo jedino naći u plavušinim nervnim slomovima, a prethodno i u slomovima njene majke. Napetost, haos, očaj, somnabulne scene, sve je to bolje od govornih delova u filmu.

Jedno od zanimljivijih tumačenja sugeriše da je Blonde u stvari horor film. Ne onaj koji nas plaši, već onaj koji izaziva jezu, gađenje, nemoć... Nije to daleko od istine i sigurno je interesantnije kada se posmatra kroz tu žanrovsku perspektivu, no pitanje je vredi li uopšte gledati ovakvo ostvarenje. Možda, ako izdržite prvih 45 minuta. Posle sve ide lakše, do poslednjih 45 minuta. Ostaje oko sat vremena podnošljivog materijala, ali teško da će bilo ko zažaliti što nije pogledao ovaj film. Suprotno je pak i više nego izvesno.

Oceni 5