Feljton: Knjiga “Bolja prošlost - Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989”  (11)
Kinel 09 S

Dragocene arhive: Mario Kinel u svom domu, u Zagrebu

Photo: Lična arhiva

Mario Kinel: Nikad ne reci „nikad"

Još jedino Svevišnji, pored samog Kinela, zna čime se taj isti Mario Kinel u životu bavio!

Tvrditi da je bio samo kompozitor, tekstopisac, novinar, humorista, enigmata, prevodilac, glazbeni urednik - samo je deo istine u koju, do kraja nisu pronikli ni autori petnaestak svetskih leksikona („International Who's Who In Music", Cambridge 1977; ,,Marquis Who's Who In The World", Chicago 1978-1979; „Men Of Achievement", IBC, Cambridge 1980; „Register Of Profiles" IBC, Cambridge 1980.) koji su Kinela, sasvim prirodno, uvrstili među najuticajnije muzičke ličnosti sveta.

Kao direktni anahronizam savremenom lenčarenju, Kinel je za lično pogonsko gorivo večito koristio - rad. U ogromnim količinama. Nije mirovao, nije se odmarao, nije kao normalan svet čak ni spavao. Bolesno vredan, život je pretvorio u kompjutersku mašinu u kojoj su pedantno složeni svi detalji neverovatne karijere: prvi tekst napisao je 1935, prvi književni prevod 1937, prvi novinski tekst objavio je 1939, a prvu štampanu kompoziciju, tango „Nikad", u nakladi „Albine", 1940. godine.

U hotelu Kvarner u Opatiji, zima 1954: Mario Kinel, Marta i Ivo Robić, Vera Kinel i Štefi Pleterski

Ništa u njegovim sećanjima nije improvizacija. Već decenijama vodi precizan dnevnik: gde je bio, šta je radio, s kim je razgovarao, koliko je telefonskih poziva imao. Svaku njegovu reč prati odgovarajući dokument: što kaže - to i dokaže! U trenutku! Sveobuhvatno uporan i dosledan principu da ljudi pišu istoriju, a ne obratno, Kinel poseduje najbogatiji arhiv nota zabavne muzike i jednu od najkompletnijih kolekcija ploča i snimaka lake glazbe u nas.

Mada gotovo sedam decenija nosi na plećima, ponaša se neobuzdano: tipični je „chain-smoker" (cigareta mu je zalepljena za prste!) koji ne uživa ni u alkoholu, ni u hrani! Od sna krade koliko može, jer mu je 24 časa malo za pisanje pesama, dnevnika, komponovanje, prevođenje. Sasvim otkačeni penzioner!

Serenada sa Sušaka

Voleo da pjeva: Mario Kinel, rana mladostBiografija mu je provereno tačna: rođen je 1921. u Sušaku koji je pripadao staroj Jugoslaviji, dok je Rijeka, nekoliko kilometara dalje, već spadala u Italiju. Omiljena zabava pučanstva bila je odlazak u operu: stalni posetioci bih su Kinelova majka i tetka, koje su dečaku, umesto bajki i priče o Crvenkapi i zlom vuku, svakog dana prepričavale po jedan libreto! Sa tri i po godine Mario Kühnel (kako mu je originalno prezime), prvi put je gledao operu. Bila je to „Karmen" (,,I danas se točno sjećam nekih scena i nekih osoba u gledalištu!").

Kao mali, neumorno je pevao. Mnogi su ga već videli kao budućeg pevača, ali poznati riječki doktor (koji je docnije postao jedan od Hitlerovih ličnih lekara) upropastio mu je karijeru pri lakoj operaciji krajnika: „To jako žalim. Ponekad znadem reći: volio bih da sam smetlar, a da imam malo glasa. Ne za nastup, već da sebi mogu pjevati". No, ni ovo nije bila smetnja za muziku koja ga je pratila u stopu. Kad je sa ocem 1931. bio u Vrnjačkoj Banji, kao hipnotisan slušao je banjsku muziku koja je svirala ujutru, u podne i popodne. Tu je prvi put čuo veliki revijski orkestar i u taku memorirao melodije. Po povratku kući, intenzivno je počeo da sluša radio - kod djeda i bake koji su bili „dobrostojeći" i sebi mogli priuštiti jedan čudesni „Philips". Pamti da su pevačke zvezde Italije bili Karlo Moreno, Alberto Rabaljati i Ernesto Bonino, pa je - oduševljen njihovim pevanjem - iz Rijeke počeo da nabavlja ploče koje je vesto švercovao u velikom crtaćem bloku („To je jedina stvar koju sam ikad u životu švercao").

Logičan potez bio je da se okrene nekom instrumentu: izbor je pao na violinu, mada je više voleo klavir za čiju kupovinu nije bilo mogućnosti. Želju da nauči da svira klavir nikad nije ispunio, što sebi i danas prebacuje.

„Poticaj za komponiranje dobio sam 1936. Te godine umro mi je otac koji je bio isto tako agilan kao ja: osnovao je Hrvatsko planinarsko društvo ‘Velebit’, veslački klub ‘Jadran’, družio se sa svim društvenim slojevima, svirao trubu u Sokolskoj glazbi. Svake subote išao bi u planine: to je bilo obavezno. Pokušao je i na mene preneti ljubav ka planinarstvu i djelomično uspeo, jer nisam bio toliki fanatik. Nekoliko mjeseci posle njegove smrti, pronašao sam teku u kojoj je otac beležio maršrute za izlete. Fasciniran Bijelim stenama (na koje je otac stalno odlazio), dogovorio sam se sa trojicom drugova da krenemo. Stigli smo i na Bijelim stenama našli planinarsku kolibu a u njoj zatekli četvoricu Zagrebčana s kojima smo se brzo sprijateljili. Našla se i gitara, pa su nam Zagrebčani pjevali šlagere iz njemačkih filmova prikazivanih kod njih. Te pjesme bile su sasvim različite od onih koje sam slušao na italijanskom radiju, zvučale su mi posve drugačije... Jedan od Zagrebčana bio je Vlado Horvatin, kasnije moj kum na vjenčanju, dugogodišnji glumac u ‘Komediji’, direktor ‘Jazavca’. Kod njega sam tad prvi puta vidio male knjižice koje su se zvale ‘Šlager tekst’ i - već se zagrijao za komponiranje. Kad sam se vratio kući, 31. jula 1936. sjeo sam i napisao prvu kompoziciju: tango ‘Tamo na preriji’ koji sam posvjetio djevojci u koju sam onda bio zaljubljen. Zvala se Ođa David, Jevrejka, koja danas živi u Splitu i s kojom i dalje prijateljski kontaktiram".

Imidž po meri: Mario KinelGodine 1937. Mario Kinel i njegovih sedam drugova izbačeno je iz škole zbog ,,izgreda na javnom mjestu počinjenom u stanju pijanstva". Objašnjenje je sasvim apsurdno kad se zna da je Kinel bio i ostao zakleti trezvenjak - ali sled događaja nije vodio računa o takvim sitnicama. Pomenutog dana, Kinel and Comp. prisustvovali su sprovodu direktora Trgovačke akademije koji, inače, nije gajio velike simpatije prema gimnazijalcima; nimalo utučeni, odlučili su da u jednoj gostioni proslave pomirenje dva druga koji su baš tog dana odlučili da progovore posle pet godina šutnje - uz litar vina i dva maraskina za nekadašnje „zaraćene strane". U veselom raspoloženju video ih je jedan od ožalošćenih učenika Trgovačke akademije i prijavio. Drugu prijavu podnela je profesorica ženske gimnazije koja je uobrazila da su je mladići napali, dok su, po Kinelovom objašnjenju, oni samo napravili dvostruki špalir kroz koji je uplašena profesorica prošla.

„Od svega toga napravio se veliki skandal. Bili smo junaci dana, dolazili u školu bez knjiga i samo smo čekali da nas sekretar ispituje. Nakon desetak dana, doneta je odluka: nas šestorica izbačeno je iz škole na godinu dana, ostala dvojica (koji su pili maraskino) na dvije godine! Morali smo da pronađemo novu školu. Neki su otišli na Krk, jedan u Šibenik, dvojica u Karlovac... a ja sam otišao u Senj, gdje je u školi bila nevjerojatna stega, disciplina. Osjećao sam pritisak teške provincije pa sam se zatvarao u sobu i radio prepjeve poznatih pjesama. Jedan od njih usudio sam se poslati Nakladi ‘Albini’..."

Prvi Kmelov tekst štampan je 1937. u Zagrebu, u Nakladi „Albini" (Šlager tekst br. 21), u knjižici kojoj je cena bila dva dinara. Bila je to „Serenada", prepev iz filma „Ne zaboravi me" s tad poznatim italijanskim operskim pevačem Beniaminom Gigliem (Benjamino Đilji). Mladom autoru, uredništvo je štampalo poruku: „Serenadu" donašamo u ovom broju. Ako dospijemo ostalo ćemo ispravljeno donijeti u narednom broju. Pokušajte s lakšim, popularnim šlagerima".

Ohrabren i pun entuzijazma, Kinel je i dalje pisao i komponovao, ali je svoje radove ljubomorno čuvao za sebe i nikom ih nije pokazivao. Do ušiju zaljubljen u Ođu (koja je večito imala drugog službenog momka), želeći da je impresionira, Mario je na sam katolički Božić 1938. napisao tango „Nikad". Dok je još jednom pregledavao melodiju, u sobu mu je upao školski drug Zlatko Pavletić (docnije poznati profesor i biolog), na čije je insistiranje Kinel morao da izvede pesmu. Sav oduševljen, Zlatko je prosto natjerao Marija da otputuje u Zagreb gde je upoznao poznatog tekstopisca Norberta Nojgebauera koji ga je u Nakladi „Albini" predstavio gospođi Maji Albini, vlasnici firme. Kinel joj je pokazao pesmu „Nikad" koja joj se neobično dopala; Naklada „Albini" ovu je kompoziciju štampala 1940. godine - od kad Kinel računa da zvanično počinje njegova muzička karijera.

Na fesrtivalu Zagreb 73: Mario Kinel, Alfons Vučer, Tullio Madriganani i Ivo Korbler

„Pjesme su se u ono vreme lansirale samo po kavanama. Mada Radio-Zagreb postoji još od 1926, zabavna muzika je teško dolazila na programe. Još 1928. Ivo Kustan pisao je neku vrstu šlagera, pa su se u tome okušavali i skladatelji ozbiljne glazbe. Rudolf Matz i Krsto Odak pisali su pod pseudonimom. Po meni, pravi se početak desio 1934. kad je Miroslav Biro napisao skladbu „Daj da ti ljubim medna usta". Poslije se javlja Vlaho Paljetak s „Marijanom", „Falom" i „Popevke sam slagal". Ploče nije bilo mogućno snimati, jer je jedina naša gramofonska firma „Edison Bel Penkala" - financijski propala, ali se zabavna muzika, malo po malo, počela probijati do Radija. Moju pjesmu „Nikad", na Radio-Zagrebu lansirao je Žak Perne: pod ovakvim umjetničkim imenom krio se, u stvari, Pero Aškenazi, porijeklom Židov, koji je stradao za vrijeme rata. On je često moju pjesmu pjevao u popularnom zagrebačkom lokalu „Manduševac", a gostovao je i na Radio-Beogradu koji je ovu melodiju često emitirao".

Kad sniježi cijelim svijetom

Kinelova majka nije imala pojma da joj sin sve više uranja u muzičke vode. Kad je u Opatiji posećivala svoju prijateljicu, ova joj je čestitala na divnoj kompoziciji „Nikad" koju je upravo čula preko radija. Potpuno zabezeknuta da njen Mario komponuje, nije mogla da poveruje dok joj sin sve iskreno nije priznao! Malo je falilo da Mario Kinel bude cenjeni lirski pesnik, ali...

„...Sa 12-13 godina bio sam član klerikalnog društva ‘Sveti Ćiril i Metod’. Pod nadzorom popova sastajali smo se nedjeljom, igrali, pjevali. Doznao sam da u okviru društva radi časopis ‘Anđeo čuvar’ koji prima omladinske priloge. Odnio sam im tri moje lirske pjesme, ali me je sveštenik dočekao s podsmijehom: kao, nisam ja to mogao napisati, negdje sam ih prepisao, sve je to previše dobro da bi bilo istinito. Toliko sam se ražestio da sam odmah istupio iz društva, prekinuo sve veze s klerom i, kao što biva, docnije otišao u suprotan tabor, među komuniste. Poezija mi se zgadila i prestao sam pisati lirske pjesme, sem retkih izuzetaka koje se nisam usudio nikom pokazati. Tek 1950. godine, dvanaest svojih pjesama pokazao sam Juri Kaštelanu, koji mi je nakon što ih je pročitao, rekao: ‘Nisam znao da se radi o tako ozbiljnom radu. Proširite na trideset pjesama - odmah ćemo objaviti zbirku’. Na žalost, to nisam učinio, mada mi je docnije nekoliko uglednih književnih imena govorilo da sam pravi pjesnik: rekli su mi to Gustav Krklec, Drago Ivanišević, Izet Sarajlić, Slavko Mihalić. A ja sam sebe radije vidio kao prevodioca, tekstopisca, kompozitora...".

Svoj najveći kompozitorski uspeh, pesmu „Sniježi", Kinel je napisao 21. januara 1940. U to vreme već je u Zagrebu studirao književnost na Filozofskom fakultetu: „Uputio sam se u Nakladu ‘Albini’ gdje sam sreo gospodina Sergija Strahova, poznatog tekst-autora i izdavača iz Beograda. Za razliku od drugog velikog beogradskog izdavača Frajta, koji je uglavnom radio ‘ilegalno’, preštampavajući šlagere bez dozvole, Strahov je postupao strogo po propisima, baš kao i gospođa Maja Albini. Zajednički su se dogovorili da osnuju firmu ‘Akord’ u kojoj će kapital i profit deliti po pedeset odsto. Prva domaća kompozicija, štampana u ‘Akordu’, bila je ‘Sniježi’. Odmah je, današnjim riječima, postala hit. Muzičari su je obožavali jer je „vers" imao samo osam taktova, a u ono doba običaj je nalagao da „vers" ima 16 ih čak 32 takta! Sem toga, ‘Sniježi’ je slowfox koji se dade na više načina svirat'... a reklamiran je kao ‘Uspjeh sezone’ jer se pjevao na sve strane. Na Radio-Beogradu ovu su kompoziciju, u izvođenju ‘Havajskog kvarteta’, stalno emitirali; postoji i podatak da je ‘Sniježi’ poslednja pjesma koju je Radio-Beograd emitirao pre bombardovanja 6. travnja 1941! Za vrijeme rata, u Zagrebu je kompozitor dirigent plesnog orkestra Božidar Mohaček - iz pjesme ‘Sniježi’ napravio „Božičnu simfoniju" od petnaest minuta, a kad sam, 1944. godine, boravio u Milanu, numeru ‘Sniježi’ pjevao je veliki italijanski pjevač Ernesto Bonino. To je jedina moja kompozicija koja je doista obišla svijet, uglavnom u instrumentalnom obliku. Trenutno se izvodi na trista radio-stanica, od SAD, Japana, Australije do Njemačke i Austrije...

Zanimljivo je da je sa ovom melodijom Ivo Robić polagao audiciju na Radio-Zagrebu 1943. godine. Sreli smo se oktobra te godine u Nakladi „Albini". Prišao mi je i ljubezno pitao: - Gospodine Kinel, da li biste dozvolili da uzmem vašu kompoziciju za polaganje audicije? Naravno, nisam imao ništa protiv. Robić je bio primljen, pa je kasnije na Radiju stalno izvodio ovu pjesmu...

Svojevrstan apsurd je da ‘Sniježi’ nije snimljena kao pjevana melodija na hrvatskom jeziku: tek će je uskoro otpjevati i snimiti Božidar Mati. Međutim, postoji slovenačka verzija sa kvartetom ‘Optimisti’ i Ljubljanskim jazz ansamblom, a tokom 1988. u Sloveniji grupa ‘Veter’ je sa ovom pjesmom napravila pravi bum! Od instrumentalnih verzija, najviše mi se dopada ona koju je uradio Ferdo Pomykalo, poštivajući sve zamisli autora. U inozemstvu, ova se pjesma ne zove ‘It's Snow’ (‘Sniježi’), već ,’A Cozy Corner Of A Rainy Day’ - i pod tim imenom naći ćete je po svetskim enciklopedijama".

Najviše zahvaljujući ovoj numeri, Kinel je uvršten u sve postojeće svetske muzičke leksikone. Na zidu njegove radne sobe stoje priznanja koja su i njemu samom iznenađenje: jer nikad nikom nigde u svetu ništa nije slao, nijednom se nije reklamirao, a da sve bude u stilu - Kinel ne govori engleski, s čijeg je govornog područja (mahom iz Velike Bntanije i SAD) dobio brojne pismene pohvale („Kad bi se živjelo od zadovoljstava i moralnih pobjeda - bio bih multimilijarder!").

Jedno od zadovoljstava bilo je i Kinelovo članstvo u predratnoj „Hrvatskoj nakladi" (legitimacija br. 122) koja je po svom opredeljenju i levičarskim idejama bila gotovo identična Komunističkoj partiji. „Hrvatsku nakladu" vodili su Vladimir Bakarić, Otokar Keršovani i Ognjen Prica. Mada nikad nije postao zvaničan član Partije, angažovan na ilegalnim poslovima Kinel je redovno radio za komuniste. Čim je izbio rat, iz Zagreba je krenuo u rodni Sušak; za vreme rata, samo nekoliko dana oktobra 1943, proveo je u Zagrebu gde je obišao firmu „Albini" i upoznao mladog pevača Robića. U Sušaku je, u dogovoru s partizanima, prvo radio u mesnoj Radio-stanici, i sa dozvolom komunista postao urednik okupatorskog lista „Glas primorja" koji je izlazio dvaput nedeljno, sredom i subotom. Često je plasirao lažne vesti, protivrečne ratnim izveštajima s radija.

Umesto da pusti članak da su „komunističke bande istjerane s Korčule", u novinama se, recimo, pojavilo da su „komunističke trupe zauzele Korčulu". Nemcima je Kinel objašnjavao da se „radio loše čuo" i da je „mnogo krčalo", ali su na njega sve više sumnjali. Iz pokreta su ga upozoriti da beži i spašava glavu, jer je na spisku za streljanje; umesto u šumu, odlučio je da krene u Italiju, u Milano, mada su Nemci već poslali za njim potemicu. Ne želeći da javno priznaju sramotu da im je pobegao glavni urednik „Glasa primorja", Nemci su i sledećih osam meseci list potpisivali Kinelovim imenom. Srećom, stari partijski aktivisti koji su poznavali Marija Kinela i lično se uverili koliko im je pomagao, docnije su posvedočili da on list zbilja nije uređivao tih osam meseci - čime mu je bio otvoren povratak iz Italije u kojoj se zadržao sve do 1949. godine.

(Nastaviće se)

Oceni 5