Mario Kinel: U Milanu spavao po parkovima, u Trstu sanjao kruh

U Milano je stigao juna 1944. i odmah upisao književnost. Međutim, nije pohađao fakultet, što zbog redovnih dnevnih bombardovanja, što zbog oholih, bogatih studenata koji su se samo „zanimali za nogomet, dok se krojila sudbina čovečanstva". Lutajući po Milanu, u jednoj je antikvarnici pronašao staru hrvatstu čitanku - i na italijanski preveo sve pesme domaćih pesnika, verujući da će one nekoga zainteresovati. Brzo je otkrio da su sve muzičko-izdavačke kuće smeštene u osmokatnoj palati na Galleria del Corso 2-4: u hodniku, ispred svake firme, stajala su obaveštenja o inostranim izdanjima njihovih pesama.

Kako je lično preveo dosta italijanskih hitova, lako je našao svoje ime na zidu - i na pitanje ko je i šta traži, rukom pokazao svoje ime: iznenada, sva su mu se vrata otvarala! Poznati kompozitor i izdavač Kaziroli bio je impresioniran Kinelovim melodijama. Naručio mu je nekoliko tekstova, ali, Kinel, od uzbuđenja što treba da radi za tako veliko ime - ništa nije napravio. Slična iskustva imao je sa slavnim kompozitorom Ninom Ravazinijem. U međuvremenu je, bez opterećenja, napisao čak 45 tekstova za poznate pevače, čak su mu neke melodije izvodili Ernesto Bonino i Silvana Fioresi koja je nastupala sa triom sestara Lescano. Najveći problem bio je svakodnevni: novac. S falsifikovanim nemačkim dokumentima hranio se u nemačkom restoranu u Milanu - i paralelno se sastajao sa italijanskim partizanima.

Poslednje ratne dane u Milanu nikad neće zaboraviti. U detalje pamti kako se nakon streljanja grupe intelektualaca na trgu okupilo 100.000 ljudi koji su, ogorčeni zbog ovog fašističkog terora, tražili da vide tela Benita Musolinija i Klare Petači. Da bi se masa smirila, na benzinskoj pumpi, već mrtve, obesili su Dučea i njegovu ljubavnicu. U zao čas, na trgu se pojavio nekadašnji sekretar fašističke omladine Italije, Starače, s kojim su se studenti i đaci večito sprdali. Već zaboravljena figura odjednom je uzbudila masu: pred gomilom sveta Starače je vikao „Živeo Staljin", „Dole fašisti", ispunjavao sve što se od njega tražilo. Kad je narodu dosadilo igre, linčovali su ga.

Radnički grad, Milano, nakon oslobođenja počeo je da diše punim demokratskim plućima. Kao Jugosloven, Kinel je u partizanskoj kuhinji primao duplu porciju: u čast pobede jugoslovenske vojske! Kroz nekoliko dana u novinama je osvanuo oglas kojim se svi Jugosloveni pozivaju da dođu i osnuju „delegaciju". Među prisutnima, Mario je brzo pronašao nekoliko naših ljudi koji su do poslednjeg dana rata nosili - crne, fašističke uniforme! Ogorčen što i takvi imaju hrabrosti da uđu u jugoslovenski klub, Kinel je zalupio vratima i otišao. Nije ni slutio da će zbog toga postati „nepodoban".

Kad je u Milanu, pred sud stao nekadašnji riječki perfekt, Kinel je seo i napisao šta je sve Testa za vreme rata radio; da je streljao čitavo selo ne bi li se dočepao stoke, koju je prodavao švercerskim kanalima u Španiji; da je lično za svaki izdati pasoš uzimao po 2.000 lira; da je uživao da batina i maltretira građane - na čemu mu je čak i Musolini zamerao. Članak koji je Kinel odneo listu „Unita" potpisalo je jedanaest Riječana-Italijana. Međutim, Kinelov napis nije objavljen. Zločinac Testa je oslobođen zbog nedostatka dokaza! „Kasnije sam saznao da su urednici iz ‘Unite’ pitali u jugoslovenskom klubu da li sam upisan kod njih. Fašisti su im rekli da nisam... A kad su došli pravi Jugosloveni, svi su ti fašisti završili u zatvoru! Članak sam objavio kasnije u Trstu; ali je Testa ostao na slobodi i umro prirodnom smrću pre nekoliko godina..."

U čast francuske revolucije, 14. jula 1945. u Milanu je planirana velika svečanost, u okviru koje je najavljeno takmičenje za najbolji šlager: „Propozicije su zahtjevale da se predaju četiri kompozicije aranžirane za orkestar. Polakomio sam se zbog lepe nagrade, ali mi je za pripreme natječaja trebalo novaca kojih nisam imao. Mada sam to uvijek izbjegavao, zatražio sam 15.000 lira od svoje tete koja je živjela u Rapalu, u Italiji. Računao sam ovako: najbolji aranžer u Milanu, Mario Konsiljo, uzimao je 1.500 lira po aranžmanu, dakle, za četiri pjesme 6.000 lira; htio sam otkupiti dva kaputa iz zalagaonice za 5.000 lira, dok mi je 4.000 lira trebalo za život.

Stigao je ček, ali je odmah iskrsao problem: umjesto Kühnel - pisalo je Kuehnel (jer, očigledno, na pisaćoj mašini nisu imali ,,u" sa dvije tačke), i meni nisu htjeli isplatiti novac! Tad sam odlučio fonetski pisati svoje prezime: prestao sam biti Mario Kühnel i postao - Mario Kinel...

U međuvremenu, prošao je rok za natječaj. Ali, desetak dana uoči takmičenja, slučajno sam se zatekao u jednom studiju sa nekim muzičarima i kompozitorima. Bila su tu čak trojica, od petorice članova žirija koji su 14. jula odlučivali o pobedniku. Jedan od kompozitora, izvjesni Bonfiljoli, odsvirao je svoju pjesmu; nakon toga, zamolio sam ga da odsvira moju melodiju koju sam napisao 25. maja 1945, specijalno za natječaj koji mi je, na žalost, propao.

Svi prisutni, uključujući ljude iz žirija, zaključili su da je moja pjesma mnogo bolja. Da sve bude zanimljivije, na takmičenju 14. jula pobjedio je baš taj Bonfiljoli, pa je realno pretpostaviti da bih je uzeo nagradu od 25.000 lira samo da su mi novci stigli na vrijeme!"

Bez stalnih prihoda, Kinel se u Milanu borio da preživi: spavao je po parkovima i hranio se sladoledom koji je plaćao šest lira. Svaki dan očekivao je da u Mlano stigne najpoznatiji italijanski kompozitor, autor „Mame", Čezare Andrea Biksio, kome je Mario još 1943, preko svog prijatelja, poslao nekoliko svojih kompozicija: „Odgovorio mi je Biksiov sekretar dopisnicom koju i danas čuvam - jer mi je spasila život. Naime, jednom su me Italijani zatvorili zbog sumnje da surađujem s partizanima. Dugo su me ispitivali, pretili da će me streljati, ali kad su u džepu našli dopisnicu Biksiovog sekretara, sasvim su promenili ponašanje.

I sad vam mogu izrecitovati tekst: ‘Poštovani maestro Kinel, pregledao sam vaše pjesme. Maestro Biksio je na putu, ali čim se vrati, lično će vam odgovoriti. Nadam se da ćete postati jedan od naših vrijednijih suradnika i čestitam na odličnim kompozicijama: Enco Abati’... Saznao sam da Biksio treba doći u Milano, i na osnovu ove poruke, bio uvjeren da će mi nešto konačno krenuti. Čekao sam danima, tjednima, ali od njegovog dolaska ništa nije bilo. Pukao mi je film i pred novu, 1946. godinu, odlučim da se vratim kući. S koferima u ruci krenem za železničku stanici i usput sretnem Anđela Piolija, jednog vagnerovskog pjevača iz Skale s kojim sam bio dobar prijatelj: objasnio sam mu da sam nedjeljama čekao Biksija, ali me je on uzbuđeno prekinuo.

- Čezarino je u Milano stigao ovog jutra!

Neka ide sve u pizdu materinu, pomislio sam i odlučio: idem kući! Jer, u Jugoslaviji bih bio jedan od malobrojnih kompozitora onog vremena, u Italiji, tek jedan od desetine tisuća. Sem toga, u Milanu više nisam mogao izdržati, pa makar došlo i sto Biksija! Krenuo sam za Jugoslaviju, stigao u Trst i tamo naleteo na mog starog prijatelja iz Rijeke s kojim sam za vreme rata surađivao na partizanskim zadacima. Odmah mi je preporučio da se ne vraćam u zemlju - zbog moje lične sigurnosti. „Došli su sasvim novi ljudi koji ne znaju što si sve radio, rekao mi je. Dok nađeš svedoke i dokažeš da si nevin, biće kasno. Ostani u Trstu dok se situacija ne smiri i dok se tvoj slučaj ne raščisti". Izbora nisam imao. Neko vreme sam u Trstu preprodavao cigarete, ali kako to nije bilo za mene, postao sam akviziter jedne tvrtke, tragajući za potencijalnim reklamnim oglašavačima u voznom redu koji je ova tvrtka štampala već decenijama...

I od ovog posla sam brzo digao ruke. Gladovao sam. Kruh sam jeo svaki četvrti-peti dan i hranio se otpacima (od rezane šunke) koje sam kupovao za 14 lira. Neko vrijeme sam išao na juhu koju su dijelili neki naši fratri. Ugledao me je jedan od popova i obavijestio da nadbiskup želi sa mnom razgovarati. U razgovoru mi je nadbiskup laskao, govorio da oni znaju da sam intelektualac i da nije lijepo videti me kako stojim u redu za juhu. Dodao je da će mi dati zgodno namještenje, ali da iz „formalnih razloga" moram potpisati nekakav dokument. Kad tamo stoji: ‘... ovime izjavljujem da je čitava Istra italijanska i slažem se sa zahtevima...’. Kao oparen, bacio sam papir, ustao i doviknuo nadbiskupu da se ne prodajem..."

„Ne znajući šta da radim, u Trstu sam jednog dana otišao u kino. Davao se ‘Pastir Kostja’, sinhroniziran na italijanski, naravno. Za vrijeme rata normalno je prikazivan, ali mu je naslov promjenjen u ‘Čitav svijet se smije’, dok je špica montirana kao da se, tobože, radi o engleskom filmu. U revoltu zbog ove obmane, napisao sam jedan članak i odneo ga u list ‘Trieste libera’ koji je bio organ Socijalističko-republikanskog pokreta za oslobođenje Julijske krajine. Članak su mi štampali pod naslovom ‘Sovjetska kinematografija i kapitalistički trikovi’, i tako sam postao suradnik ovog lista. Docnije sam objavio još nekoliko napisa, pa su me promovirali u stalnog filmskog kritičara. Kako su honorari bili slabi, morao sam da se snalazim.

Ponuđeno mi je da u jednoj školi predajem latinski za 20 lira po satu. Budući da sam još u Sušaku vrlo uspješno držao privatno časove italijanskog, nekakvog pedagoškog iskustva sam imao, što se odmah pokazalo na prvom satu, na kome su inače nemirni učenici s pažnjom pratili moje izlaganje. Oduševljeni direktor škole zamolio me je da nastavim i iduća dva sata: trebalo je da pričam o ‘Ilijadi’ i općoj kulturi. Đaci su me fantastično primili, bukvalno nisu htjeli ići doma! Uskoro su me za stalno zaposlili kao profesora zemljopisa, dok su se roditelji - fascinirani pričama svoje djece o nekom profesoru Kinelu - otimali o moje usluge, želeći da učim i privatno. Istovremeno sam radio u jednom obližnjem preduzeću, pa je moj radni dan ovako izgledao: od 8 do 12 sati bio sam u tvrtki, od 12 do 3 popodne davao đacima privatne časove, od 3 do 7 vraćao se u preduzeće, od 7 do 11 uveče radio u večernjoj školi. Više nisam gladovao, postao sam mali bogataš, ali mi je zdravlje opasno popustilo: dobio sam TBC i morao u sanatorij. Kako sam imao tršćansku zavičajnost (jer mi je djed ovdje rođen), liječenje je bilo na račun općine - ali su uslovi u sanatoriju bili grozni. Da ne bih poludio, sa sobom sam ponio sve svoje knjige i u sanatoriju otvorio posudbenu biblioteku. Napisao sam posebni katalog, kratko predstavio svaku knjigu, nekako pokušao organizirati normalan život u nenormalnim uvjetima: učio bolesnike kako se igra preferans, napravio turnir u boćanju.

Međutim, 1. januara 1949. dali su mi „nogu" iz sanatorija; ali, srećom, ponudili su mi da na Radio-Trstu 2 radim kao muzički suradnik u slovenskoj redakciji. Na posao sam stupio 1. aprila 1949. i tu ostao četiri dana - jer je iz Rima stiglo obavještenje da na tom mjestu mogu raditi samo italijanski državljani. Opet sam se vratio u školu, pomagao đacima da polože njemački, i 29. juna 1949. sjeo na autobus i otišao u Kopar. Ponovo sam bio u domovini"…

(Nastaviće se)