Marko Pogačar: Stupica
Slijedio sam ga satima. bio je utorak, uzmicali su
oblaci, rana je bridjela pod kožom, jasna,
crv sumnje nije još bio ujeo njegovo tijesno srce.
disao sam mu za vratom. promatrao kako kupuje sendviče,
kako se osvrće; uvijek sve čisto, uvijek za petama, nečujno, sve
ne bih li se prikrao njegovoj rani, i ranu ukrao.
rana je radost. rt tijela isturen u mekoj smrti. rana-lutrija, loto,
razglednica iz puti, šaputao sam dok je sunce podizalo zid zore
između nevremena i rane, koja je kucala.
slijedio sam ga satima, a zatim sam ga izgubio. bez njega ljubav
pobijeli. bez njega nema ničega. riječ je krenula i kljuvala i
uzletjela a ja sam čuo samo vrisak vrane u rani, nevjerojatno
polagano otvaranje njezinih cvjetova. tražio sam ga do prvih snjegova.
položio sam kožu pod noževe, čelo na tračnice,
polizao sam kost i ugalj i jednu ledenu ogradu ne bi li jezik
rodio vlastitu ranu, da bih odustao. znao sam tko ranu rani,
taj je bijeli princ prostora. znao sam tko rano rani, rana je samo njegova.