Retro istorija: Telefonski razgovori porodice Milošević (3)
Slobodan Milošević

porodični problemi: Slobodan Milošević, Marija Milošević, Mirjana Marković i Marko Milošević

Photo: Matija Koković

Marko: Pucao sam iz uzija, iz pumpe, iz heklera...

26. 4. 1997: Razgovor Marka Miloševića s Nenadom Batočaninom Nešom (ubijen 26. 11. 2002. godine u Beogradu), čovekom iz ličnog obezbeđenja Slobodana Miloševića i pripadnika MUP Srbije, i Markovim instruktorom za vatreno oružje. Marko mu prepričava svoje doživljaje s vežbi na streljačkom poligonu, na kome je očigledno bio s nekim ljudima iz srpske policije i Službe državne bezbednosti (Aca i Gavra) i, pred kraj razgovora, o nekim ubistvima iz kriminalnog miljea, u šta su obojica dobro upućeni.

Marko: Dva tipa koje sam provalio, da im idem na kurac, što sam stalno naoružan do zuba, jer u glavi im je verovatno ona varijanta, kad me vide svako jutro naoružanog sa 15 pištolja i tri "heklera", ono u varijanti "šta će mu sve to, kad bi bilo nešto ne bi ni znao iz čega prvo da puca". Znaš kako idu ta pljuvanja, interna, znaš? I ta dva tipa koje sam video da ih iritiram zbog obilja i čestog menjanja oružja, to su Aca i Gavra. I zbog njih dvojice mi je strašno stalo da bude sve kako treba, s tim što Aca, naravno, nije prokomentarisao ništa, jer to mu sujeta ne dozvoljava, a Gavro je rekao: "Ajde, malo ti da nas pratiš." Razumeš? Ja nemam te napade prepotencije, razumeš, ja kažem: "Drugovi, ja pucam od pre nego što ste vi primljeni u tu službu." Mnogo sam dobro pucao i onako pun sebe izlazim iz streljane, mirno mi srce, čistim pištolj i dolaze neki Indijanci. Ne znam ko to sve ima dozvoljen ulaz u onu streljanu tamo, to treba zabraniti!

Neša: Da, da.

Marko: Dolazi neka konjina koji, pazi niti me pita, bre, je l' umem, je l' ne umem, ko sam, šta sam. Ne, nego veliki instruktor je stigao i onako merodavno, kao da, jebem li ga, ko kaže da, da taj "glok" mali, dobar je, ali samo sa dve ruke, sa jednom nije baš nešto.

Neša: Pa, ne znam o čemu je reč?

Marko: Slušaj, bre, seljačino, opali. I da, znaš šta mi je večeras bio vrhunac. Kad sam ukapirao da me kenja, jer ja sam se plašio, pošto sam često menjao oružje, pucao sam iz uzija, iz pumpe, iz "heklera", i čeko sam da me ne zajebe negde, da ne počnem negde da promašujem, jer vidim da me jedva čekaju. I kad sam provalio da me sere, onda je krenulo klasično uterivanje kompleksa i onda sam tražio da mi daju da na signal pucam jedan metak "četrdesetpeticom", ali da ga repetiram jednom rukom.

Neša: Da, da.

Marko: I to je, znaš, to je onda bilo "ajmo kući". Zaista, mislim, bez ikakve prepotencije, da sam malo merodavniji od Sente za to. Ja sam rekao, ako ću već da se čuvam, daj da se čuvam. Vozilo ispred, vozilo iza, po dva čoveka unutra, dugo naoružanje, interna veza. Javljam se kad izlazim, kad ulazim, svi vi pancire, to je naređenje. I gotovo! Mrtvi mi ne trebate. Sinoć, jebeš mi mater kad te nisam zvao u tri ujutro. Hteo sam da dođem u Karađorđevo da pričam s tobom i sa šefom. Pa da li znaš od koga sam ja sinoć čuo, na primer, celu kompletnu varijantu koju mi smatramo kao strogo poverljivu? Verovali ili ne, od Lile (zapravo - Jelke). Pazi, ti znaš koji je Jelke idiot. On nije kalibar, on nije tigar koji je upućen. Kao potpuno javnu stvar mi je ispričao: "Evo, jebo te bog, ovaj, gadan tip, mnogo ljudi pobio onaj Vojo Amerikanac. Al', roknula ga murija." Ja njega gledam belo, reko: "Da izvineš, o čemu pričaš? Nisam čuo za čoveka nikad u životu". Ispriča mi brate, i da su sinoć našli leš u Savi i da je najverovatnije on, i da je nestao, i da je roknuo Popa, i ovo i ono. Da je ubio nekog važnog tipa u Americi. Nasra se. Ja muvam Ljubišu, reko: "Je l' čuješ ti ovoga šta priča?" Ko kad je poginuo onaj Oliver Denis, "s njim je sve strogo poverljivo", meni kaže Bojana Tref, Bojana Vladina i Fiškal. Posle tri dana, ja došao iz Londona, kaže: "Tref, ovaj Oliver Denis, što ga roknula murija prošle nedelje...", a ja kao znam pouzdanu informaciju.

Neša: Ha, ha!

Marko: Pa, sine, u ovoj zemlji ne može da se sakrije ništa, bre!

Neša: Nije on ubio njih. On je samo Popa. Sećaš se kako? Popa je ubio tako što je bio u ovim, bermudama, i imao je dečje rifle. Imao je dečje rifle zato što je imao facu dečju, imao je masku dečju koju je kupio u Americi. Neću ti pričati, kad se budemo videli, onda ću ti ispričati!

Marko: Čekaj, pa je l' onda taj tip opalio Popa? Ja nikad nisam čuo za tog čoveka.

Neša: Vojo Raičević, zvani Vojo Amerikanac.

Marko: Vojo Amerikanac, da. I čuo sam samo... To mi Mirela kaže da je sa Bojanom Petrovićem držao "Stupicu". Pa slušaj, ako te nešto greje, mogu samo da ti kažem da mi je Jelke Simić u Kabareu "Rouz" pred 20 ljudi reko da je radio za Maraša! Pa, naravno, da znam da je tačno, ali hoću da ti kažem da je to neverovatno nešto. Mi kao baratamo nekim podacima. Idioti, bre, po ulici ispiraju usta time.

Neša: On je prvo radio za Boška Bojovića.

Marko: Pa, dobro, to je isti kurac! Hoću da ti kažem generalno, ne znam je l' počinjemo da otkrivamo rupu na saksiji. Jesi li čuo za pejdžer RAM? I par dana posle Badžinog ubistva učukaju, tim programom mogu za svaki pejdžer da dobiju godinu dana unazad sve poruke. I ukucaju, zezanja radi, da vide da l' se negde pominje Badža. 20 sati posle Badžinog ubistva, na pejdžer taj i taj stigne poruka. Provalili su da Badža beži iz grada. Ja prvo ne mogu da verujem da je to neko tako poruku dao, "Bel padžet"... ne mogu da verujem da je operater takvu poruku primio, prosledio i nikom nije prijavio. Mislim, to je morbidno, to je neverovatno! Ja kažem, da nije neki drugi Badža. Pošto ne mogu, što se kaže, previše je lepo da bi bilo istinito. Ne mogu, Nešo, možeš da veruješ takva poruka 20 sati posle ubistva šefa policije, koji jedini u zemlji ima takav nadimak, neko mrtav ladan nekom šalje takvu poruku.

Neša: Kažem... rokne nekog, pa i Vojo i naš Amerikanac...

Marko: Izginulo je mnogo važnih ljudi u Beogradu, ali koji je lik bio Pop, keve ti? Ako je taj Voja bio neki tigar, koja je potreba nekog tigra da ubije budalu? Pop je nebitan lik. Onda me ne bi iznenadilo da je on ubio i Debelog. Ne bi me iznenadilo da je Vladu Trefa ubio. Ja stvarno ne zamišljam svoju budućnost sa pet tipova oko mene i da se vozim u ovom tenku do kraja života. Ja bih da prebrinemo te probleme što imamo, pa da se vratimo normalnom životu.

Neša: Bio jedan... kod mene...

Marko: Pa, znam, brate, al' mi ovde ne treba da se branimo već da se odbranimo, razumeš? Pita me Piper večeras: "Je li, brate, a dokle će ovo ovako da traje?" Ja kažem: "Dok ne budemo nekom skinuli glavu. E, onda ću sve da vas pustim da idete da čuvate diskoteke." Pazi, kad me dečko pita večeras da li bi treb'o da ide u XL, i pazi kad jedna pičkurina Mesić, razumeš, rek'o da mora da pita Sentu dokle će da traje ovo sa mnom. Je l' treba Višnjić da ode u diskoteku? Je l' on normalan, bre, strašno! Sve komarac do komarca. Meni malo neprijatno, počinjem da razmišljam, daj da ih uzmem ja da ih plaćam onda. I nek se zovu privatno obezbeđenje i ja, u pičku materinu! Zamisli budalu, Piper me lepo, pazi Piper: "Kad mi možemo da palimo večeras?" Kažem: "Pa gde radiš večeras?" Piper: "Pa, u XL-u!" "Pa, idi onda odma' da ne zakasniš na pos'o." Znaš zašto ja držim tog Pipera? Iz dva razloga: prvo dovoljno blesavo vozi, a drugo previše je glup da bi ga neko vrbov'o da mi... namesti i puca na mene. On je nepouzdana budala. Pa, da li znaš šta je uradio neku noć? Na mesto gde sam ja bio, a oni obezbeđivali ispred, pošto sam se ja malo duže zadržao, pozvao je Marinu da dođe da mu pravi društvo. I sad jedna intelektualka zna gde sam ja proveo noć.

Neša: Da.

Marko: Al', dobro ona nije pričljiva, to ko u crnu zemlju zakopano, to nikada da procuri neće, budi siguran. Znaš kad potegnemo Ljupče i ja valjda će i oni da opale neki metak bar da drže govna glavu dole, razumeš? A drugo, znaš, plaše ljude. Ipak, kad vidiš tri dizelaša u crnim jaknama, e jebi ga, da li će da te ubiju ili neće.

+++

Značajan dio prisluškivanih razgovora iz Karađorđeva odnosi se na razgovore supružnika Milošević s decom: sinom Markom i kćerkom Marijom. Utisak je da su Miloševići bili jako vezana porodica, a Mirjana Marković-Milošević, sudeći po telefonskim razgovorima, pokazivala najveću brigu za sina Marka što je ovome često puta doslovno išlo na živce. Ćerka Marija, pak, nije bila tako "omiljena" u porodici zbog osebujnog načina života.

Na primer, 27. decembra 1995. u 19 sati i 6 minuta, Mira Marković urgirala je kod izvesnog Bogoljuba, koji živi u Americi ili Kanadi (broj telefona: 991 90 58 50 46 13) da ovaj pokuša otvoriti bankovni račun u "Nacionalnoj banci Grčke" na koji bi se, s Mirinog računa na Kipru, prebacilo 100 hiljada dolara. Sin Marko, stoji u transkriptima, tada se nalazio u Atini, u hotelu "Hilton" i nije imao novca da plati neke račune. Iz konteksta prisluškivanog razgovora je vidljivo da Marko Milošević ima kreditnu karticu neke kiparske banke koju Grci ne priznaju. Dva dana kasnije, 29. decembra 1995, Miru je nazvao Marko, objasnivši još jednom da je njegova kreditna kartica u Grčkoj neupotrebljiva, a "Diners" ne može dobiti jer nema stalno zaposlenje. Za onih 100 hiljada dolara sam će kontaktirati Bogoljuba u Dallas i sutra, 30. decembra 1995, napustiće hotel u kojem je boravio.

Poslednjeg dana 1995, Marija Milošević nazvala je roditelje u Karađorđevo gde su ovi pripremali proslavu Nove godine. Tada je već bila vlasnica radio stanice "Košava" i htela je da se požali zbog nekih poslovnih problema. Razgovor je počeo u 19 sati i 55 minuta.

Iz srećnijih vremena: Marija s majkom MiromMarija: E, mama. Ima jedan čovek koji preti ovde "Košavi". Da će on da dođe da nas sve kupi, da se nosimo u pičku materinu, da on ima sud i policiju i SPS (Socijalistička partija Srbije) i da sve ima i da će da nam jebe mater. I sad Vuja (Marijin dečko, op.a.) hoće da ga prebije, a ja ne dam da ga prebije. On se poziva na SPS. Ja hoću da vidim ko je taj čovek...(veza se prekinula, a kasnije se javio otac Slobodan).

Slobodan: A šta je bilo?

Marija: Ništa. Prekinula se veza...

Slobodan: Ko vam preti?

Marija: Pa neki tip nam preti Sinišom Batalom (lokalni političar SPS u Pančevu), rek’o da će da nam jebe mater i da će sve da nas otkupi. Mislim, možda ima toliko para, doš’o je iz Bosne, neki lopov. Kaže, možemo da mu pušimo kurac jer on sve ima...

(Kako je razgovor oca i kćeri odmicao, utvrdilo se da pretnje dolaze od izvesnog Teše Markovića koji nije platio reklame emitovane na radio-stanici "Košava". Uznemirenu kći otac teši instrumentima pravne države)

Slobodan: Vi drugi put nemojte da dajete reklame nekome ko vam prvo ne plati.

Marija: To je firma DMB Dajmond...

Slobodan: Dobro, Marija, dobro, ali nenaplaćena potraživanja su problem svakog preduzeća u Jugoslaviji... Ajde, sine nemoj da pričamo, vidim da si zauzeta.

Marija: Ne, nisam...

Slobodan: Pa, dobro, podnesite prijavu krivičnom sudu.

Marija: On ima sud i kaže da ga ne možemo tužiti.

Slobodan: Pa dobro, vi njega tužite, brate, pa ćemo da vidimo šta je. Pišite i tom načelniku okruga Batalu da neko preti njegovim imenom, da se radi o tome i tome i tako dalje. Lepo i kulturno. Što sada histerišeš oko toga? Koliko vam je ostao dužan?

Marija: Nekoliko hiljada.

Slobodan: Jebote, nekoliko hiljada.

Marija: Tata mi smo mala firma...

Slobodan: Ma, dobro, Marija. Znam.

Marija: Ovde su svi pošizeli, pa je prešlo na mene...Ja ne bih, ali...

Muke s decom: Slobodan Milošević

Slobodan: Dobro, Marija. Nemoj nigde da to prenosiš pa da ispada da neko preti da vas pobije, jebo te bog. Neće da vam plati račun. Vrlo važno. Pa tužite ga sudu i što onda. Sve OK.

(Te iste večeri u 22 sata i 20 minuta Marija je opet nazvala i počela razgovor s ocem Slobodanom o istom problemu)

Marija: Ej, tata samo da ti kažem nešto pošto me iz one buke nisi razumeo. Ja nisam idiot. Ja ne vodim državu, nego radio. Međutim šta je? Meni mnogo duguju.

Slobodan: Znam, ali nemoj da me daviš s tim, Marija.

Marija: Čekaj da ti objasnim...

Slobodan: Nemoj da mi objašnjavaš, molim te. Imaš nekog skota Bosanca, izbeglicu, bitangu, novokomponovanog...(onda govori o Marijinom dečku, Vuji)

Marija: Tatice, oću jednu stvar da ti kažem...

Slobodan: Ne brini, uhvatićemo ga (nije jasno je li misli na Vuju ili na onoga što je pretio).

Marija: Nisi me tata razumeo. Molim te da me razumeš. Ja sam pametna, ja sam tvoja ćerka. Ja se tebi nikad nisam žalila na probleme u radu.

Slobodan: Dobro.

(KRAJ)

Oceni 5