Marko Tomaš: Vješala

Nije ovo nikakav kraj.
Samo otvaranje krajolika neminovnosti.
Nijedna pjesma nije koristan izum.
Ništa vrijedno rata i smrti.
Možda tek poljupca.
Toplog. Kojeg se nikad ne zaboravlja.
Treba pisati o kiši onako kako ona pada.
To je jedino pošteno.
Treba pisati o poljupcu
onako kako se usne primiču.
Kad napišem ljubav
hoću da svatko zna što to znači.
Ja sam noć u noći, tama u tami.
Nutrina u nutrini.
Maskiran, neotkriven,
odvratan poput heroinske mučnine.
Nisam lud, ja jesam ludilo.
Ključam kao sunce.
Zarastam kao đumbir.
Ubit ću Anu.
Ubit ću je zato što je lijepa.
Treba mrziti cvijeće i livadu.
Prezrijeti nebo, rijeku i more.
Život je nemoguć. Ljudi su jadni.
Riječi se propinju kao uplašen konj.
Hoću da mrzim svoju poeziju.
Hoću da mrzim mjesto na koje me dovela
njezina oznojena ruka.
Hoću da je uhvatim za sisu i istrpim šamar.
Poezija je bolest i smrdi kao mokar pas.
Ovo je toliko jadno da nije čak ni pornografija.
Iščupan jezik laje na prolaznike.
Glup kao politika.
Ubit ću Anu,
a onda plakati zbog toga.