OZNA ili UDBA
Ctse 01 S

Photo: Evgeniya Gor

Markova tajna vještina

Nema mi tko reći koje je godine Marko stigao u našu kuću, ali moglo je to biti 1953. ili 1954. Iako još nisu postali starci, štoviše bili su u godinama koje se često nazivaju najboljima, Noni i Nonetu dogodilo se već sve u životu, i još im je samo preostalo da jedno za drugim umru. Jedan sin poginuo je u ratu, kao neprijateljski vojnik, a drugi je otišao na studije u Ljubljanu, i neće se vratiti. Kći, rođena malo prije pogibije starijega sina, išla je u osnovnu školu, ali njezino vrijeme nisu doživljavali kao svoje, niti su njezine nade ispunjavale dom u Ulici Jugoslavenske Armije 49. Pokraj njih promicalo je novo doba, obnova i izgradnja tutnjala je i grmjela na sve četiri strane, rušilo se staro a stvaralo novo, zatvori su se punili narodnim neprijateljima, a van su izlazili, preodgojeni i prevaspitani, bolji ljudi za bolju budućnost, slomljeni i uniženi, kao polja zrelih sremskih kukuruza preko kojih su prešli sovjetski tenkovi. Njih dvoje bili su isto tako slomljeni i uniženi, a da nisu vidjeli zatvora. Njima se sve do smrti, koja će doći puno kasnije, u dva odvojena, vremenski udaljena navrata, neće baviti nijedna policija. Oni su bili sigurnosno provjereni. Dok bi trajala prvomajska parada, ili dok je špalir postrojen u glavnoj ulici čekao da prođe mercedes s najdražim gostom, njih dvoje su šutke gledali ta nasmijana lica kršnih Bosanaca, Hercegovaca i Ličana što ih je postavilo u prvi red, i među njima tražili lice onoga koji je rujna 1943, kod Donjih Andrijevaca u Slavoniji, povukao oroz i ubio im sina. Ista misao progonit će ih uvijek, kad god se na jednome mjestu skupi puno ljudi, i među njima vršnjaka njihovoga sina, ali nikada je neće izgovoriti, nikada tu misao neće priznati jedno drugome. Njihova šutnja uvijek će značiti samo to da traže ubojicu, a to će, naravno, znati naša mudra ozna ili udba, ali ni njih, ni tisuće muškaraca i žena njihove generacije, neće progoniti zbog te uzaludne potrage. Uvijek, u svakoj državi i nakon svakoga rata, ubojice njihovih sinova postaju nasmijani heroji, a šutnja očeva i majki drži zemlju u ravnoteži. Kada bi se svi u istome trenutku počeli smijati, kada bi svi postali heroji, na svijetu bi ostale samo ubojice.

Nono je donio Marka nakon jedne nedjeljne šetnje. Nevjerojatno tusti tromjesečni sivi mačak, kao grudva isprljanog sarajevskog snijega, zaletio se kod Ćumurija mosta prema njemu, počeo mu se, onako malen i debeo, umiljavati oko nogu i presti, kao da se već jako dugo znaju, već barem tri mačja i dva ljudska života, a Nono ga je pokušavao otresti s nogavice po kojoj su, na njegov užas, već počele ostajati one sitne i dosadne mačje dlake, što se nikako i ničim ne mogu očistiti. Ali mačić je i to otresanje doživio samo kao neku vrstu naročito prisnog razgovora dvojice starih prijatelja, koji se dugo nisu vidjeli, pa sad jedan drugome žustro, nasred ulice, u duhu socijalističkoga optimizma snažnim udarcima po leđima i ramenima otresaju prašinu iz kaputa, i pokazuju cijelome svijetu koliko je u njima života. Mačić bi mrnjauknuo i izvrnuo se na leđa, kako bi ga Nono otresao, ali je već u sljedećem trenutku bio na nogama, i nastavljao je razgovor. Čak i ako čovjek pomisli da se nisu poznavali, mačić će ga razuvjeriti. Sigurno ga je zaboravio, sigurno su se jednom davno sreli: na Soči 1915. ili godinu i desetljeće kasnije…

Nono nije volio mačke. Pogotovo ih nije volio u kući. Nije životinji mjesto među ljudima, nije dobro ni njoj, a ni njima. Malo je toga tako tužno kao što su tužni domovi starih muslimanskih udovica, hanuma koje su, kao i mi, u ratu izgubile sinove, u kojima se lijeno razvlače po dvije-tri stare olinjale mačketine. Htio je Nono živjeti, ali kako ćeš do života kada su ti pred očima i u glavi samo takve slike. Pošto poto ih želio izbjeći u svome stanu, koji je uvijek bio provjetren, čist i svijetao, i bila je dobro sakrivena svaka uspomena na onoga kojeg više nema. On je doista bio posljednji čovjek na svijetu koji bi pokupio mačku s ulice i donio je kući.

Marka nije trebalo ni nositi. Došao je sam. Nona je upitala kako je ušao u lift. Lijepo, kao svaki drugi živi stvor. Da lift slučajno nije radio, popeo bi se on i uz stepenice, premda je svaka bila veća od njega. Istoga tog dana, je li godina bila 1953. ili 1954., Nono je počeo s ponosom govoriti o njemu. On je mačku dao ime Marko, ali to i nije zahtijevalo pretjeranu invenciju. Mačak je naprosto tako izgledao, kao Marko, i nikome ne bi na um palo da ga drukčije nazove.

Mačke se, za razliku od pasa, ne žele naučiti svim onim glupavim vještinama s kojima bi se njihovi gospodari hvalili pred prijateljima, poznanicima i nepoznatim ljudima. Nose u lisnicama fotografije svoje žive djece, i uvijek su spremni pričati o tome kako Džeki daje šapu. Eto, takvi su ljudi. Ni Marko nije vladao nekim iznimnim vještinama, niti se, osim beskrajnom ljubaznošću, razlikovao od prosječnoga mačjeg svijeta, ali je, ipak, onako za svoju dušu i iz čistoga zadovoljstva, radio i nešto što je Nonu i Noneta silno veselilo. Kada bi čuo da se netko približava vratima, skakao bi na noge i otrčao u hodnik. Prije nego što namjernik uđe, Marko je već sjedio okrenut leđima i spreman za svoju točku. Duž cijeloga hodnika bio je prostrt linoleum, uglačan i svijetao primjer poslijeratnog sirotinjstva, i tko god bi ulazio morao je gurnuti Marka – dati mu nogom u guzicu, kako je Nono govorio – i on bi se otklizao sve do kraja hodnika. Bila je to radost za njega i za cijelu kuću. Zar se mogla ponovo uvući šutnja među one koji su mačku upravo dali nogom u guzicu?

Nono je povazdan trijebio dlake sa svojih skupih odijela i kaputa – nije morao ni piti, ni jesti, ali na njemu je morao biti najfiniji štof! – a Nona je čistila ćilime i prala zavjese, po kojima bi se, čim bi okrenuli glavu, penjao taj mačji prokletac, antikrist i peksijan. Za to vrijeme ispred naših je prozora Energoinvest gradio svoju poslovnu zgradu. Radnici su se dozivali po skelama, svakoga mjeseca udarnički je rastao po jedan sprat, gradeći socijalizam svi skupa smo gradili sebe, sve dok zgrada nije došla i do nas. S druge strane kuhinjskoga prozora, dok je Nono, uz prvu jutarnju kafu, čitao beogradsku Politiku, Nin i Oslobođenje, promicali su mladi graditelji, uglavnom vršnjaci njihovoga starijeg sina. Ali možda tog časa, samo tada, to i nije bilo važno.

Za prvoga Markovog tjeranja jedne je večeri Nona zaboravila zatvoriti kuhinjski prozor. Vidjela je njegov bujni sivi rep kako promiče za okvir, i to je bio kraj. Skočio je na skelu i više ga nisu vidjeli. Nono je izašao da ga traži. Do jutra se nije vratio kući. Nakon što se vratio s posla, ponovo je pokušao. Danima, a onda i tjednima očekivali su da će se Marko vratiti, kuhinjski prozor ostao je otvoren sve do zgrada Energoinvesta nije sagrađena i ostakljena, ali njega više nije bilo. Mačke se uvijek znaju vratiti kući, ali Marko, eto, nije znao. Bolje je poznavao ljude nego vlastiti dom. Po tome je bio izuzetan u cijelom mačjem svijetu.

Godinama se govorilo: sad bi Marko imao četiri, pet, sedam… Sad bi Marko imao petnaest godina. Stariji sin poginuo im je kao neprijateljski vojnik kad mu je bilo devetnaest. A onda je prošlo vrijeme duže od jednoga mačjeg života, ali je Marko ostao u obiteljskoj priči. O mrtvome sinu nikad se ništa nije reklo, jer se nije moglo reći. O mačku se govorilo s onom velikom tugom koju mogu osjetiti samo oni koji su Marka, barem iz njihove priče, poznavali.

*Tekst prenosimo sa autorovog bloga

Oceni 5