Među mrtvima se osjećam bolje

Sam, bez majke i sestre koje su u to vrijeme, od demilitarizacije do pada enklave, bile u Tuzli, povjerovao sam u to da se čovjek nalazi u konstantom stanju rata, pažnju potrebnu da bi preživio niko od nas nije razasipao na emocije, na one obične ljudske stvari poput suosjećanja, solidarnosti, razumijevanja. Skoro svi naši odnosi sa drugim ljudima bili su uslovljeni time što smo mogli dobiti zauzvrat i time koliko će to unaprijediti cilj sviju nas, da Srebrenicu napustimo neoštećeni. Istovremeno, prijateljstva iskovana u to vrijeme, pod tim okolnostima, i danas predstavljaju najdragocjenije što imam. Mnogi moji prijatelji nisu preživjeli pad enklave, i svako sjećanje na njih i danas me samo podsjeća na rupe koje su ostavili u mom životu.

Dugo smo poslije rata, vjerujem svi mi, odbijali da stvaramo nova prijateljstva. Naša poznanstva s ljudima bila su uzrokovana time što smo htjeli da pričamo o tome kako nam je bilo, kako smo bili svedeni na ništice, kako je Srebrenica izgledala i zašto smo u stvari tako sami. Moji susreti sa poznanicima iz Srebrenice poslije rata uvijek su izgledali donekle bizarno: u normalnim okolnostima, kada bismo se sreli u Sarajevu, Tuzli ili negdje drugdje, naši razgovori zapinjali su, bili nekako trzavi, jer obično nismo znali šta da kažemo jedni drugima. Kada bih, medutim, otišao u Srebrenicu, iz mene bi kretala čitava bujica riječi, razgovori su se nastavljali u onoj fazi naših života kada su bili prekinuti, jer smo imali preča posla.

Ne znam zašto je to tako, ali znam da smo uništeni i da smo bili uništeni kao ljudi, mnogo prije nego kao zajednica. Uništeni smo na više od jednog načina, razasuti posvuda, potpuno usamljeni gdje god da se nalazimo, nespremni na osjećanja, jer sva su od pada Srebrenice nekako polovična, skoro teret. Otada varam nove muškarce i žene u svom životu. I varam ih s mrtvima. I iz nekog razloga samo se tamo, među uspomenama, među sjenkama, osjećam bolje.

CENZURISANA PISMA: Jedina pošta koja je izlazila, odnosno dolazila u grad bile su poruke Crvenog križa: otvorena pisma, koja su više ličila na administrativne formulare, sa vrlo malo prostora za pisanje. Вrој rečenica bio je određen tačkastim crticama sa jedne strane papira, dok je druga strana bila predviđena za adresu pošiljaoca i primaoca. Svako pismo je prije napuštanja grada prolazilo strogu cenzuru u gradskoj kancelariji Crvenog križa. Nakon toga mnoga su bila neprepoznatljiva, čitavi pasusi su bili prekriženi crnim markerom tako temeljito da se ama baš ništa ispod nije moglo pročitati.

Činilo se da postoji indeks zabranjenih riječi, onih koje bi uvijek i iznova bile prekrižene, cijeli jedan mali rječnik koji je ustvari odražavao suštinu naših života: vojska, ubijen, poginuo, četnici, strijeljan, zaklan, zarobljen, glad, šverc, kriminal, prostitucija, očaj...

Ne, one nikad ne bi prolazile mimo revnosnog cenzora; naša istina nije bila istina za vanjski svijet. Pišući takva pisma podastirali smo svaki put svoje živote potpunim strancima, ljudima koji su po sopstvenom nahođenju odlučivali šta naši roditelji, rođaci, djevojke ili familija trebaju saznati o nama. Ali, zato što nije bilo drugog i boljeg, preostao nam je samo taj način komuniciranja sa svijetom izvan zidova enklave.

Znam da sam ja pisao što sam ružnije mogao, u dječijoj nadi da će, ko god to pismo bude čitao prije nego što stigne do moje familije, zaobići ono što ne može razumjeti, a da će majka ili djed, koji su me gledali kako pišem svoja prva slova, ipak uspjeti pročitati. Sada znam da je to bilo jako glupo, gluplje nego naivnije, ali tada sam bio razočaran iznova dobijajući njihove odgovore na moja pisma; shvatao sam da su ono što nisu mogli razumjeti, dio pisma koji je meni bio najvažniji, cenzori za svaki slučaj prekrižili.

U mojim očima njihov grijeh je bio utoliko veći što su pisma bila sasvim obična: sadržaj se uglavnom odnosio na to gdje je neko koga poznajemo otišao, da li je neko preživio, da li se neko javio iz izbjeglištva u inostranstvu; ono što razdvojeni članovi familije mogu pitati ili pisati jedni drugima; ali, čak ni to nisam mogao da znam.

U tim pismima nije moglo biti nikakvih tajni; u Srebrenici ništa nije bilo skriveno i sve se znalo na isti način na koji se o svemu šutjelo. Međutim, to je bila još jedna u nizu izdaja, jedna od onih koje su trajale godinama, jedna od onih koji su produljavale naše polovično postojanje, sve dok i ono nije izgubilo svrhu.

SEKS ZA TRI KUTIJE CIGARETA: U blizini kampa, nekih stotinjak metara udaljena, iza benzinske pumpe, bila je mala, u bijelo okrečena kuća. Starica koja je tu živjela nije imala nikoga i dvije ili tri cigarete bile su dovoljne da je ušutkaju. U njenu baštu svaku noć su dolazila po trojica, najviše četvorica holandskih vojnika, u društvu sa makroom. Sjedali su za rasklimani drveni stol, sakriveni od znatiželjnih pogleda visokom živicom, čekajući da se pojavi djevojka. Makro je u međuvremenu dogovarao cijenu: tri, u iznimnim slučajevima, ako je "klijent" imao posebnih želja, četiri kutije cigareta. Bilo je to vrijeme kada je kutija cigareta na pijaci koštala izmedu 20 i 30 njemačkih maraka.

Posao je obično ugovaran dan ranije, preko "žice" kampa. Dugačka zgrada na izlazu iz grada među stanovnicima enklave ostala je "vezionica" čak i nakon što su se u nju uselili kanadski vojnici u aprilu 1993. Holandski bataljon naslijedio je "vezionicu" od njih, stacionirajući u gradu jednu od četiri čete. Na glavnoj kapiji, tokom cijelog dana, čak i noću, pod reflektorima, bez obzira na vrijeme i godišnje doba, visila su djeca: manji su molili za slatkiše i nakon što ne bi dobili ništa, umorni su odlazili; stariji dječaci, koji se, da bi preživjeli, vise nisu mogli pouzdati u simpatije nekog milosrdnog vojnika, brzo su to shvatili i počeli trgovati sa njima.

Istinski trgovci se tu nisu voljeli zadržavati, strahujući od policijskih patrola koje su ih psovkama i šamarima rastjerivale. I oni su tu samo dogovarali posao, prelazeći zatim na drugu stranu logora koja se nije vidjela s ulice, gdje se obavljala kupovina ili prodaja.

A sve se moglo kupiti ili prodati: vojnici su najčešće prodavali konzerviranu hranu, sportsku obuću, standardne vojne čizme, kao i nepropusnu Goretex obuću koja je bila na cijeni, tamnoplave trenerke sa grbom jedinice na grudima. Najtraženije, kao i u svakom ratu, bile su cigarete, na kojima se moglo zaraditi najviše: šteka je u vojnoj kantini koštala 20 njemačkih maraka, što je, u zavisnosti od vrste, na crnom tržištu bila cijena jedne kutije. Poređenja radi, par polovnih patika ili čizama koštao je 60 maraka, dok je najskuplja bila Goretex obuća - cijelih i basnoslovnih 400 maraka.

Transakcije nisu uvijek prolazile bez incidenata. Četrnaestogodišnji dječak kojeg sam poznavao, kupujući paket hrane od nekog vojnika, preko ograde, pokušao ga je prevariti; vojnik je brojeći pare shvatio da je zakinut za pet maraka i bijesan istrčao na ulicu, stigao ga, kundakom ga oborio na zemlju i nogama ga počeo udarati pred nekoliko očevidaca. Nakon toga režim trgovine je izmijenjen: švercu skloni vojnici su na svoju stranu ograde dolazili u društvu kolega koji su sve vrijeme na nišanu držali kupce.

Oni su, s druge strane, kupovali uglavnom rakiju i djevojke. Na početku su same dolazile na kapiju i nudile se, bez ikakvih posrednika, za kutiju cigareta. Njihov engleski sastojao se od nekoliko rečenica: "Me fuck you!" ili "Me suck you dick!". Pošto bi vojnici pristali, one su odmah pristupale poslu, oboje su se zavlačili u neki neosvijetljen ćošak, vojnik bi razmaknuo bodljikavu žicu onoliko koliko je to bilo moguće i svlačio pantalone. Djevojka bi kleknula i, s druge strane, zavlačila glavu u debelu žicu i trpala njegov ud u usta. Podigla bi se poslije pet minuta, brišući pantalone i usta, ponekad krv koja je curila niz lice iz dugih brazgotina od žice. Vojnici su kasnije napravili otvor u žici, skoro neprimjetan, kroz koji su se provlačile u kamp. Otvarali bi žicu, a zatim je pažljivo vraćali na isto mjesto: nekoliko njih bi se brzo, životinjski, uza zid, izređalo na jednoj djevojci.

Novac su tražile unaprijed i obično ga davale na čuvanje nekom od dječaka kojem su mogle vjerovati, dopuštajući mu zauzvrat da gleda dok se vojnici mijenjaju na njoj. Neke od djevojaka odlazile bi na osmatračnice, gdje to nije moglo izazvati nepotrebnu pažnju; ali, nakon što je jedna od njih izbačena iz osmatračnice, onesviješćena, neke od njih potražile su "zaštitu".

Dvojica podvodača, barem oni koje sam ja poznavao, bili su mladići koji su živjeli u blizini kampa, i sami ranije poslovali sa Holanđanima, znali ponešto engleskog i mogli se pobrinuti da djevojke dobiju zasluženi novac. Tek sam poslije rata uspio privoliti jednog od njih da mi otkrije neke od stvari zbog kojih su obojica u jednom trenutku skončali u gradskom zatvoru.

Ispričao mi je kako se on uglavnom brinuo za mjesto gdje su vojnici mogli dolaziti: prvo je to bio podrum zgrade preko puta njihovog kampa, ali je i on bio previše izložen, sve dok se nije sporazumio sa vlasnicom kuće pored benzinske pumpe. Sve ostalo bila je stvar koja se odvijala između vojnika i djevojaka. Prostitucija, kao i sve ostalo u Srebrenici, bila je pojava ograničena na uzak krug. Tek nekoliko djevojaka u gradu se prostituiralo, ili bar nisu krile da to čine pa policiji onda, kada je odlučila da se obračuna s njima, nije bilo teško da ih otkrije, a njihova su imena bila javna tajna.

Poznavao sam jednu od djevojaka koja je također bila u zatvoru jer je živjela u blizini pošte; bila je to ružna, nezgrapna i debela djevojka, čije je bljedilo imalo neku bolesnu, skoro mrtvačku osobinu. Bila je vrlo glasna i glasno je psovala na dječake koji su je zadirkivali kada bi prolazila ulicom, ponekad i trčeći za njima i bezuspješno pokušavajući da ih sustigne. Nikad joj nije pošlo za rukom da nekoga od njih izdeveta i ja sam je, gledajući je sa ulaza u poštu, beskrajno žalio.

U sredini, tako fanatično konzervativnoj, bio sam vjerovatno jedan od rijetkih koji ih nije krivio, jer sam smatrao da nemaju izbora, da su i one žrtve okolnosti, koje su koristili vojnici u kanadskim, odnosno holandskim uniformama. Ona je prije rata živjela u jednom od zabačenih dijelova Srebrenice i sumnjam da je do početka rata ikada imala priliku da na duže vrijeme napusti selo, odgajana da ostatak svog života bude domaćica. Izbor koji ona nije imala, imali su vojnici koji su je surovo iskorištavali, surovo kako samo rat može diktirati. Ali, kao i uvijek tokom tih godina u Srebrenici, pravili su pogrešan izbor.

BORBA ZA STRUJU: Centrala, tako smo je zvali i skoro svako je na kraju imao svoju. U danima nakon demilitarizacije, struja je između svih ostalih stvari bila najmanji problem. Ali, taj je problem prvi riješen, čak i prije nego što su UN-ove trupe stigle u grad: jednog jutra se na Crvenoj rijeci, koja je proticala kroz grad, pojavila mala improvizirana električna centrala. Bila je veoma jednostavna: mlinski točak i elektromotor. Nekoliko stotina metara obične žice vodilo je odatle do kuće njenog vlasnika.

Zatim su se raširile ne samo po gradu nego i selima, gdje ih je bilo još lakše napraviti. Svaki seoski potočić je iskorišten i cijela enklava je uskoro ponovo sijala. Svjetlo je, naravno, treperilo, jer je napon čas padao, čas rastao, ali i to je bilo bolje od krpa umašćenih lojem koje su širile užasan smrad i slabo svijetlile.

Na početku su bile stvar potrebe, da bi s vremenom postale stvar prestiža. Neke, one koje su pripadale prvim ljudima u gradu, imale su prave, klasične vodozahvate, velike motore, oni su mogli čak gledati i TV, a sijalice u njihovim stanovima nisu žmirkale. Međutim, prijem je vrlo često bio loš zbog položaja grada; tokom Svjetskog prvenstva u nogometu, održanog 1994. u SAD-u, iako je svuda okolo bijesnio rat, utakmice su postale prioritet. Cijele grupe, muškaraca naravno, nosile bi TV-aparate na Bojnu, brdo koje se strmo uzdizalo iznad grada, gdje je prijem bio dobar i prikopčavali ih na malu dinamu: mijenjali bi se okrećući dinamu, na koju je najčešće bila montirana pedala bicikla, i gledali nogomet.

Žice su bile isprepletene po cijelom gradu, visile sa svake bandere, ulične svjetiljke, zgrade. Postalo je skoro opasno hodati po gradu, naročito kad bi kišilo, duvao vjetar ili padao snijeg, jer bi sijevajući padale na ulice; ne jednom bi se nesretni vlasnik, pokušavajući da popravi priključak, strmeknuo sa drveta ili bandere završavajući u bolnici sa prelomima. Jedina diskoteka u gradu je također počela raditi negdje po demilitarizaciji, ali ona ipak nije koristila centralu. Njen vlasnik, član jedne od familija koje su vladale gradom, koristio je agregat; on se nije čuo unutra, ali bi do duboko u noć uznemiravao stanare susjednih zgrada. Ulaz je koštao dvije cigarete, a piće pet maraka. Pod pićem se podrazumijevao ili rastopljeni sok u prahu iz humanitarnih zaliha ili šljivovica. I to je bilo to. Tu su se okupljali svi: od domaćih siledžija do oficira iz komande divizije, a i sam komandant bio je vrlo čest gost.

Sa otvaranjem prvih "kina" u gradu, centrale su dobile i svoj društveni značaj. Kina su ustvari bila veće ili manje prostorije, nekad podijeljene na dva dijela, sa jednim ili dva TV-a prikopčana na video. Filmovi su dolazili iz prijeratne ponude srebreničkih videoteka, a ulaz je također stajao dvije cigarete ili dva lista duhana. Imitirajući život, stajali smo u redovima pred tim bioskopima, ponašajući se kao da je to jedino normalno; išli smo u kina sami, sa prijateljima i djevojkama, onako kao što bi vjerovatno išli i da rata nikad nije bilo. Bio sam, u bilo kojem od tih kina, samo jednom, gledajući sa djevojkom, čini mi se "Tri Kondorova dana", ili već neki film u kojem je glavnu ulogu igrao Robert Redford.

Gledao sam po sali osvijetljenoj mliječnobijelom svjetlošću ekrana, dok su parovi sjedili zagrljeni ili se ljubili, i taj bioskop mogao se nalaziti bilo gdje na svijetu; s tom razlikom što je izvan zidova ovog bijednog pokušaja bijega bjesnio rat i vladao potpuni mrak.

LJUDI KOJI TIHO NESTAJU: Bog sami zna šta se sve prodavalo na toj pijaci, koji su sve komadi tudih života bili izloženi na betonskim tezgama. Bila je to naša agora, s tom razlikom što su se na ovom trgu sakupljali robovi, ljudi lišeni svih prava. Dok to govorim, pada mi na um jedna sasvim obična slika, jedna od rijetkih koje nisu nestale prilikom pada enklave, fotografija savijenih ivica, izlomljena i uprljana brojnim dodirima, sada naslonjena na staklu vitrine u kući jedne od hiljada ožalošćenih familija. Na njoj su dvojica muškaraca, jedan visok, plav i ispijen, drugi taman i nizak, lica namještenog u osmijeh koji otkriva njegove široko rastavljene zube. Pozadinom slike dominiraju ruševni ostaci neke spaljene građevine, a u drugom planu, iza nje, naziru se betonski štandovi pijace, natkriveni limenim krovom. Međutim, ta slika nije važna samo zbog njih dvojice, a obojicu sam poznavao i sretao ama baš svaki dan, nego zbog trećeg muškarca koji se ušunjao na sliku, ne pitajući, kradom stao u ugao kadra: njegove oči kazuju da bi mu svaki trenutak neko od dvojice na slici ili treći, koji drži fotoaprat, mogao reći da se, nepozvan, skloni. Ali, on stoji tu, sa svojom prljavom i kovrčavom kosom, u jakni sašivenoj od vreće za spavanje, "mrtvačkim" cipelama, lošoj obući takoder dijeljenoj iz humanitarnih zaliha i tamnoplavim pantalonama uprljanim zemljom.

Stoji u uglu i smiješi se, možda svojoj familiji, siguran da je ukućani nikada neće vidjeti, ali kao da naslućuje da je to jedini dokument, jedini dokaz njegovog postojanja. Na toj slici on nema ime, on je samo neznanac, uljez na tuđoj, jer si nije mogao priuštiti fotografiju od deset maraka. Na njih mislim, njihove likove bez imena, bez identiteta, koji će postati anonimne brojke. Koliko je takvih prošlo, koliko njih se jednog dana nije pojavilo tamo gdje su jučer bili i nisu nam nedostajali jer bi njihovo mjesto zauzimali neki drugi koji su također iščezavali. Nestajali su tiho, jednako tiho kao što su i postojali, kao da su samo prestali šetati po pijaci razgledajući gladnim očima sve ono što nisu mogli kupiti.

Stotine muškaraca nestrpljivo su čekale da prođe zima. Sjedili su u zamračenim sobama, polumraku koji je razbijala uljana Iampa, razaznajući lica drugih samo nakon što bi ih osvijetlio žar cigareta kada bi neko uvlačio dim, i čekali proljeće. Čekali su prvo proljetno sunce, da šume olistaju, da "ozeleni", a vrijeme su prekraćivali pričajući o svojim prošlostima, zato što su bile ljepše od sadašnjosti i zato što budućnosti nisu imali, o familijama, koje su sada bile negdje, daleko.

Razgovali su o tome "daleko", bilo da je to kolektivni smještaj u Tuzli, bilo stan u Nirnbergu, i maštali šta će prvo uraditi kada tamo stignu. Kupit će gajbu piva i otvoriti šteku "peglanih" cigareta, piti pivo i pušiti, prave cigarete a ne ova govna od kojeg požute i prsti i šake, dok se smrad zavlači, ne u odjeću, nego u kožu, i čak i znoj smrdi na duhan. Razgovarali su i sjećali se djece koju godinama nisu vidjeli: mogla je biti '93 ili '94, mogao je biti i početak '95, a oni su sa svojim familijama posljednji put bili '92, neki možda malo kasnije, u proljeće '93.

Djeca su u meduvremenu porasla, ali se njihovim očevima činilo da prebrzo rastu, da preozbiljno izgledaju na fotografijama napravljenim samo zato da bi bile poslate u Srebrenicu. Nosali su slike svuda sa sobom, pokazujući ih poznanicima, prijateljima, rođacima, nakon što bi se propisno isplakali gledajući svoju mršavu, poraslu i zato čudno izduženu djecu, prepoznajući na njihovim licima svoje crte. Stotine takvih nestrpljivo su čekali da prođe zima. Na proljeće, kad ozeleni, oni će "šumom" ka Tuzli.

OTIĆI U TUZLU: U grupicama, sa najviše pet-šest članova, skrivajući dan polaska, kretali su naveče, dočekujući zoru u blizini srpskih položaja i prolazili pored njih, kada su srpski vojnici na straži najpospaniji, a oni koji spavaju u najdubljem snu. Mislili su da je prolazak kroz srpska minska polja najveća prepreka na putu do slobodne teritorije, zamišljajući više od sto kilometara puta koji je bio pred njima kao praznu i spaljenu zemlju koju niko nije kontrolirao.

To jeste bila velika, pusta i spaljena zemlja, ali njom su krstarile srpske patrole, posvuda bile posijane mine, a putnici su morali izbjegavati i srpske seljake koji su ih otkrivali koseći travu ili čuvajući stoku. Kretali su se putem kojim će se u julu 1995. kretati desetine hiljada ljudi, progonjeni od Srba. Prolazili su između srpskih rovova na sjeveru enklave na Buljimu, a onda kretali ka Konjević Polju.

Odmarali su tokom dana, a navečer prelazili put koji je zbog njegove iznimne važnosti bio dobro čuvan. Pored puta je proticao Jadar, brza i hladna brdska rijeka, koja nabuja od proljetnjih kiša, ali i nju su morali preći i onda se hitro uzverati uz brdo koje se odatle uzdiže da bi se mogli odmoriti u sigurnosti šume. Put je dalje vodio preko brojnih brda u okolini Zvornika, kroz spaljena muslimanska sela u kojima su mogli potražiti sklonište od nevremena, srpska sela koja su se mogla raspoznati po svjetlu koje je bilo upaljeno u kućama i lavežu pasa.

Prošli bi dani prije nego što bi se konačno primakli frontu u blizini Tuzle, i sačekali povoljan trenutak da prođu kroz srpsku liniju i uđu u ničiju zemlju. To je bio najopasniji dio cijelog puta: bili su na nišanu Srbima, posvuda su bile mine što su ih posijali kako srpski, tako i vojnici bosanske armije, a potonji su pucali na prilike koje su se primicale iz pravca srpskih linija. Niko pouzdano ne može reći koliko ih je napustilo grad tokom tri godine, koliko je "sigurna zona" postojala, kao što niko pouzdano ne može reći ni koliko ih je stiglo na cilj, ali je sasvim sigurno da je broj prvih mnogo veći od broja potonjih. Srbi su znali za te pokrete i nasumice su postavljali mine po putevima, pravili zasjede i čekali ih. Mnogi su napuštali enklavu, nailazili na leševe drugih, koji su krenuli ranije i vraćali se obeshrabreni. Drugi su, bez obzira na to, nastavljali dalje i nekako stizali do Tuzle, odnosno položaja bosanske vojske, gdje su ih prihvaćali iscrpljene, izgladnjele i uplašene, kao što će neke druge prihvaćati u julu 1995.

Ti rijetki uspjesi, za koje bi se odmah čulo u Srebrenici, a vijesti o njima su stizale brže nego o bilo čemu drugom, pokrenuli bi lavinu priča i raspalili maštu i onih koji do tada nisu ni sanjali da napuste grad. I opet bi se spremale desetine, možda i stotine grupa, polazile na put, noseći siromašnu popudbinu i pušku na leđima ili pištolj zataknut za pojas. Neki su se vraćali, drugi ginuli ili padali u zarobljeništvo, a malobrojni stizali do odredišta. Svi su polazeći maštali kako će doći u Tuzlu, kupiti gajbu piva i šteku cigareta i piti i pušiti, prave, "peglane" cigarete a ne ova govna... Svojim dolaskom najavljivali su propast grada, bio je to znak da je jedan svijet koji je sve to vrijeme preživljavao za sebe bliži kraju. Ljudi koji su imali najmanje za izgubiti - samo svoje živote - napuštali su ga prvi.

(NASTAVIĆE SE)