Melanija, žrtva predrasuda o Istočnoj Evropi
Iako sam većinu života provela nesvesna postojanja Melanije Tramp, pomno sam pratila sve medijske naslove o njoj otkako je Donald Tramp krenuo u osvajanje Bele kuće. Melanijino poreklo baca u senku njenu ličnost: ona je slovenskog porekla, žena iz Istiočne Evrope. Uprkos razlici u godinama i životnom putu, Melanija i ja smo rođene u istoj zemlji – Jugoslaviji. Da sad ustanem od radnog stola i krenem iz glavnog grada Hrvatske, Zagreba, za sat vremena bih stigla u Sevnicu, njen rodni grad.
Zajedničko jezičko i geografsko nasleđe ne čini dvoje ljudi sličnima, i ja prva s negodovanjem gledam na (neke) Melanijine životne izbore. Nema ničeg osnažujućeg u tome što ste nečija žena. Posebno ne kad je taj neko Donald Tramp i kada podržavate njegove stavove o imigraciji i ženskim pravima.
Međutim, Melanija nije samo supruga. Kao imigrantkinja, bivša manekenka i pripadnica američkog džet-seta, uhvaćena je u mrežu kulturnih stereotipa i zabluda koje postoje na Zapadu o ljudima iz Istočne Evrope.
Budući da dolaze iz, kako se pretpostavlja, opustošenog okruženja postkomunizma, često kao rezultat odrastanja u siromaštvu, iz zemalja sa sumornom ekonomskom perspektivom, istočnoevropske žene muškarci sa Zapada obično vide kao izuzetno poslušne i submisivne. Pored toga, i dalje vlada mišljenje da su žene iz Istočne Evrope slabe na zapadnjake.
Naravno, ne suočavaju se samo one s takvom vrstom predrasuda. Teško je otkriti i dokazati anti-istočnoevropske predrasude. Da li se one javljaju kada se rugate ruskom akcentu svog komšije kada govori engleski? Ili kada tvrdite da su ti prokleti Poljaci zauzeli vaša radna mesta, dok istovremeno govorite da su lenji? Ili kada ne znate da imenujete nijednu zemlju istočno od Nemačke, pretpostavljajući da su sve to „bivše sovjetske republike“? Ipak, zajednički imenitelj svih predrasuda je tendencija da se svi iz Istočne Evrope okarakterišu kao slabije obrazovani, manje otmeni i bez stila, etiketirajući muškarce kao grube i agresivne, a žene kao lutke bez mozga.
Sećate se kako je, uprkos tome što je izbegavala da bude u centru pažnje tokom kampanje, Melanijin prvi javni govor ispao potpuni fijasko? To se, naravno, desilo, zato što je dobar deo njenog govora plagijat govora Mišel Obama. I dok su Melaniju pratili prezir i podsmeh, Washington Post je objavio članak koji je povezao Melanijino plagiranje sa „kulturom varanja u istočnoevropskim školama“.
Prema tom članku, Melanijina sklonost plagiranju lako može da se objasni manjkavostima obrazovnog sistema iz vremena komunizma. Tada su deca bila podsticana više da memorišu nego da misle svojom glavom. Taj mit su opovrgli brojni intelektualci u otvorenom pismu objavljenom u u magazinu Balkanist, kao i poljska spisateljica Agata Pyzik u Jakobinu.
Istini za volju, mnogi mediji znaju da je najlakše rugati se Melanijinom poreklu. Kad je manekenka Điđi Hadid imitirala Melaniju – pućivši usne i ismevajući njen istočnoevropski akcenat – većina medija je osudila njenu imitaciju kao rasističku, što je zapravo bilo prijatno iznenađenje.
Ipak, i dalje je Melanija u mnogim člancima opisana samo kao dosadna i neharizmatična: neki o njoj govore kao da je lutka (u jednom članku u Njujorkeru ona je „savršeno telo o koje se veša robna marka“); mnogi preispituju njenu inteligenciju i koketiraju s terminom „žena-trofej“ (trophy wife). I premda bi to što je žena i imigrantkinja trebalo da izazove saosećanje kod liberala, njihova tišina bila je gromoglasna kada su je (uglavnom pristalice Teda Kruza) prozivale zbog toga što se slikala gola.
Mediji za nju imaju najviše saosećanja kada je predstavljena kao žrtva svog muža. Da, predsednik SAD je seksista, ali predstavljanje Melanije kao submisivne žene koja je instrument u njegovim rukama je jednostavno pogrešno.
Zapravo, svi su očigledno otpisali mogućnost da Melanija uradi bili šta značajno kao Prva dama. Ivanka Tramp, kao ambiciozna, samouverena i direktna, već je osigurala titulu Prve kćerke. Da Melanija ima isto poreklo kao Ivanka, da li bi očekivanja medija bila iole drugačija? Rekla bih da bi.
Melanija nikad neće biti Ivanka. Budući da je stajala pored svog muža tokom kampanje, malo je verovatno da će se „okrenuti protiv njega“ i postati legendarna žena koju bismo svi želeli da vidimo kao Prvu damu SAD. I nažalost, nema naznaka da će ona možda iskoristiti svoju uticaj kako bi se osvrnula na problem stereotipa o istočnoevropskim ženama. Ali, kako god se ponašala, nadam se da će se o njoj procenjivati samo na osnovu njenih dela, a ne muževljevih i ne na osnovu duboko ukorenjenih kulturnih stereotipa.
*Tekst prenosimo s portala Calvert Journal