Melankolija kao brižljivo brušeni biser

Prepoznat kao uvjerljiv interpretator novog kova i tekstopisac s već dokazano uspješnim stažom, Arsen Dedić nakon Zagreba i Beograda gotovo je zatrpan ponudama za sljedeće godišnje festivale: u kolovozu već afirmirane splitske Melodije Jadrana, prvi put na Bačvicama, i onaj potpomognut logistikom „jugoslavenske radiodifuzne mreže“, najprestižniji – Opatijski, sad već tradicionalno u listopadu. U Splitu Dedić izlazi na pozornicu ljetnog kina Bačvice nekoliko puta, no dvije izvedbe ostat će važne za ovo poglavlje Arsenova života. Na Melodijama se upoznaje s mladim Zdenkom Runjićem, prošlogodišnjim autorom-debitantom, iznenađujućim osvajačem prve nagrade publike i nagrade za najbolji tekst, dakle s potpuno vlastitom „Ćakule o siromajima“ izvedenom u alternaciji Tereze Kesovije i Đorđa Marjanovića.

„Kod Zdenka me je osim darovitosti fascinirala lakoća kojom je kao samonikao talent savladao muzičku teoriju“, napisat će u svojim prvim memoarima za Plavi vjesnik 1968. o susretu s „Tijardovićevim nasljednikom“ i „čuvarem dalmatinske šansone“, kako će se kasnije tepati glasovitom Splićaninu. Postali su prijatelji i višestruki kumovi, ali veliki Dalmatinci nisu mogli dugo zajedno. Reklo bi se, „nisu bili baš dugo u ljubavi“. „Čovjek od soli“ usamljeno svjedoči o njihovom intenzivnom i zapravo kratkom druženju.

„Zdenko (je) skicu svojeg budućeg glazbenog portreta sam naznačio još 1963. skladbom 'Čovjek od soli' i - pokazalo se proročkim - stihovima 'more i sol me prate' ", primijetio je Dražen Vrdoljak za tekst u knjižici  peterostrukog CD-boxa „Moj galebe - 100 snimaka (1962-2002)“. „Čovjek od soli“, potpuno Runjićev, ćutjet će se Arsenovim, gotovo isto toliko koliko i prva uopće njegova, izvedena upravo tada pred splitskom publikom: „Onaj dan“.

„Ta moja prva festivalska kompozicija bila je na Splitu 63: jedna zgodna bossa-nova (...) ('koja se može smatrati prvom našom bossa-novom i danas je rado pjevam'), a nikad je nisam snimio za ploču“, često će kasnije isticati. Da, zahvaljujući Goranu Pelaiću, radijskom muzičkom uredniku i, između ostalog, entuzijastičkom kroničaru Splitskog festivala, danas smo u mogućnosti diskografski objaviti prvi put „Onaj dan“ kao potvrdu Arsenovih riječi („zgodna bossa-nova“).

I premda je za pjevača i stihotvoraca pjevati vlastitu skladbu bio nov osjećaj, trebat će se zatvoriti pun krug od 365 dana da se na istom mjestu, istim povodom dogodi onaj  ključni klik koji će ga uzdići na postolje do onih koje je ljubomorno čuvao kao svoje estradne uzore; do intimnih mu junaka čiji su ga radovi uvjeravali da je njegov poziv, prognan iz elitnih dvorana lijepe umjetnosti, daleko od visina kamo je nekad stremio, vrijedan svakog trenutka provedenog nad crno-bijelim tipkama i notnim crtovljem.

Dakle, ni „Čovjek od soli“ (drugu verziju pjevao je Ivo Robić), ni „Onaj dan“ (alternacija Zdenke Vučković) nisu doprle osobito daleko („Onaj dan“ nije ni ušla u finale), uostalom kao ni Arsenovi nastupi na Opatiji 63. PGP RTB kao ekskluzivni izdavač Opatije (ta prava preuzeta od Jugotona 1961. trajat će do pred sam kraj 60-ih) na festivalskom LP-u zabilježio je „Poljevače ulica“ Milivoja Korblera (na stihove Dragutina Britvića), zagrebačkog skladatelja okrenutog zahtjevnijim formama popularne glazbe, jazza i tzv. seriozne (u pop glazbi ostao je zapamćen upravo 1961. opatijskom „Djevojčice (u pola dva)“. Vrtoglavi pasaži ambiciozna aranžmana Jožeta Privšeka, kamuflirana Britvićevim metaforama ostat će u sjeni „Makova“ makedonskog Zagrepčanina Petra Peševa i tekstopisačkog veterana Norberta Neugebauera, pjesme koju je Arsen otpjevao u duetu sa Zdenkom Vučković, premda će se na ploči naći verzija popularnog novosadskog ženskog dvoglasa DD. Nešto poput „Veslaj“ s protekle splitske fešte, skladbe iz učestale suradnje s Nikicom Kalogjerom (2. nagrada žirija i publike), koja je opet fanovima više ostala u uhu po dvopjevu Gabi Novak i Marka Novosela, objavljenom na Jugotonovu singlu.

„Okus soli“ i druge pjesme

Moguće zato, Arsen i dalje više vjeruje Paoliju nego sebi. Snima dvije njegove ponajbolje, krajem 1963. „Sapore di sale“, Paolijevu amblematsku pjesmu, a početkom 1964. „Senza fine“ („Bez kraja“). Pjesma koja je prethodila „Un uomo vivo“, također je jedna od onih što su tog iznimnog Talijana proslavile globusom (pjevali su je Connie Francis, Peggy Lee, Dean Martin...); Arsenov dobar cover slušat ćemo tek u programima domaćih radio postaja, kao i prvu njegovu verziju svog najvećeg frankofonskog idola Jacquesa Brela „Ne me quitte pas“ kao „Nemoj me ostaviti“, snimljenu za Radio Zagreb 1963. (Arsen će praksu ponovnog snimanja mnogih pjesama kasnije često primjenjivati u svojoj diskografiji.)

Bit će da je negdje u to vrijeme nastala čak i iz Arsenove memorije jedna potpuno izbrisana snimka. Kada sam prije gotovo dvije godine na Klasik TV-u gledao davni Tanhoferov film (iz 1964.), „Svanuće“ (s Mihom Balogom, Ilijom Džuvalekovskim, Pavlom Vujisićem i Senkom Veletanlić, tada još Petrović), tijekom radnje dva puta se gotovo u cjelini ponovi jedan inscenirani „juke-box hit“ (sa slovenskom glumicom Marijom Lojk kao „djevojkom pored juke-boxa“) kojeg pjeva naš junak: „A kiša pada...“ s onom za to vrijeme karakterističnom vokalizom u četveroakordnom motivu! Pjesma nedvojbeno pripada Arsenovom izrazu, circa 1963. Drugi dan sam ga pitao, o kojoj je pjesmi riječ. Na internetu se inače u IMDb-u kao kompozitor filmske glazbe navodi Boško Petrović. Skoro za nevjerovati, nije mi znao točno odgovoriti. Osim da je sigurno njegova, a ne Boškova tema, u što također ne dvojim.

Bio je to tipični rani Arsen, zvučan poput njegove prerade Becaudove „Mes mains“, zaboravljen na stalažama filmskih kolutova, zaboravljen od Arsena i diskografije. Nepoznata naslova. Zato: „A kiša pada...“. Da, i čini se prvi Dedićev susret s radom za film, disciplini koja će u budućnosti igrati veliku ulogu u njegovu stvaralaštvu.

Vratimo se trećem singlu. „Sapore di sale“ kao „Okus soli“ (prva serija ploča nosila je naziv „Ukus soli“!) postat će jugoslavenskom uspješnicom, i ponijet će novi EP, ponovno za PGP, prema zamišljenim vrhovima, zamišljenih top lista. Zapravo bit će to prvi Arsenov zvučni otisak po kojem će ga široka publika uopće identificirati. Ostat će tako do naših dana, Arsen Dedić, kakvim ga se na putovanju unatrag najdalje (i najbolje!) sjećamo. Sve drugo u očima prosječnog ljubitelja glazbe jamačno je nevažno. I dalje, preslušavajući poglavito susjedske diskografske brazde, izdanje je dopunio s još dvije, koje su prema Musica a dischi (talijanskom Billboardu) figurirale među desetak najtraženijih tijekom 1962. i 1963. godine: Modugnov „Lettera di un soldato“ - glazbu je na pjevačeve stihove napisao skladatelj i producent mlađe generacije Bruno Zambrini („In ginocchio da te“, „Non son degno di te“, „La fisarmonica“ ili „La bambola“) - i „Evelyne“, zlatnog trubača opora glasa Ninija Rossa, poznatijeg po uspješnicama „Ballata della tromba“ i  „Il silenzio“. I kod nas su bile popularne na Jugotonovim pločama, prva u izvedbi Gastonea Parigija i njegova kvinteta, a druga kao „Tišina“, s istaknutim domaćim solistom na trubi Marijanom Domićem, prešla je nakladu od 100.000 singlova! Kao član ansambla Tomice Simovića, skladatelja glazbe specijaliziranog za animirane filmove (Vukotićev oskarovski crtić „Surogat“ i serijal o profesoru Baltazaru), ovaj put odabranog da prati Dedića, naš „mladić s trubom“ istaknuo se i u „Evelyn“ (kod Arsena bez „e“) svirajući Ninijeve dionice.

Izdanje stidljivo zaključuje prva Dedićeva snimka jedne potpuno autorske pjesme na vinilu: „Nevoljen“, inače napisana na premijernoj od niza velikih turneja po nekadašnjem SSSR-u. Bez obzira na sreću diskografskog poroda pratit će je sudbina njezine prethodnice „Onaj dan“: spominjat će se jedino po onoj ripleyjevskoj – „vjerovali ili ne, Dedićeva prva...“.

Kantautor: 'Moderato cantabile' i 'Kuća pored mora'

Pa ipak kabaretsko-šansonijerski ili točnije kabaretsko-kanconski prizvuk, koji se čuo u pjesmama poput „Pismo vojnika“ i „Evelyn“, osjetit će se i na sljedećem EP-ju požurenom na izlazak nakon događanja koja će na tren protresti zagrebačku festivalsku scenu. Naime, krajem 1963. krug ambicioznih zanesenjaka - skladatelja, pjesnika, tekstopisaca i pjevača spremnih pomicati granice samozadovoljne i uspavane estrade - okupio se pod egidom Studija 64 najavljujući nešto kao „budućnost zabavne glazbe“. Bili su to Nikica Kalogjera, Pero Gotovac, Milan Lentić, Ivica Krajač, Zvonko Špišić, Hrvoje Hegedušić, naravno, Arsen Dedić; s grupom su surađivali aranžeri Stipica Kalogjera, Miljenko Prohaska, Bojan Hohnjec; pjesnikinje Irena Vrkljan, Vesna Parun, Zvonimir Golob, Drago Britvić... Natjecateljski program Zagrebačkog festivala koji se i te 1964. organizirao početkom godine, od 13. do 18. siječnja, ostao je bez nekih od, pokazat će se, važnih naslova. Naime, dvije godine ranije donesena odluka da se skladbe koje sadržajem i formom odudaraju od većine standardnih šlagera izdvoje u zasebnu „večer šansona“, pojačana je intervencijom autora što su pripadali krugu Studija 64 da se tako odabrane pjesme ne ocjenjuju.

„Te smo se zime sastajali ili kod Nikice Kalogjere ili kod Pere Gotovca. Svirali smo jedni drugima svoje stvari i odlučili da na koncertu na kojem ćemo nastupati svaki da po dvije kompozicije“, piše Arsen u Plavom vjesniku. „Bile su nezaboravne večeri kad se sastajala naša mala grupa. Sami smo se savjetovali, sami sebi žirirali, jedan se nije miješao u autorstvo drugog.“ Pojasnit će: „Nije li smiješno da čovjek koji je dokazao svoju vrijednost i o čijem se renomeu uglavnom već dosta zna, mora tu vrijednost uvijek iznova dokazivati pred trojicom ljudi, u prostoriji zadimljenoj od cigareta, ako mu je do tog rada stalo i ako zna koliko taj rad bar otprilike vrijedi. (...) Svi smo željeli stvoriti nešto drukčije, bolje i vrjednije i mislim da je priredba koju smo pripremili (u Dramskom kazalištu Gavella, u režiji Angela Miladinova i scenografiji Ante Nole, nap. S. Š.) značila jedan od najznačajnijih skokova naprijed u našoj zabavnoj muzici.“

Kasnije osvrćući se na te događaje Goranu Pelajiću će otkriti kao je Večer šansona na Zagrebu 64 zapravo predstavljala listu mnogih odbijenih skladbi  ovdje okupljenih autora. Nazvat će je Salonom odbijenih!

- U siječnju 1964. godine kad smo napravili Salon odbijenih, sve ono što su nam odbacili: Kalogjeri, Nikici, koji je pisao sjajne stvari, ja sam pjevao tada njegov „Cirkus“, onda moje pjesme: „Moj prijatelj“, „Moderato cantabile“; Hegedušić, onda Milan Lentić i Špišić sa „Žiži“, onda pokojni Zvonko Golob...“.

„Moderato cantabile“, „Cirkus“, „Moj prijatelj“ i Krajačevo „Pismo“ (na rime „hrvatske Virginije Woolf“, pjesnikinje Irene Vrkljan, izveo ju je i sam Krajač) kao „vruć materijal“ ekspeditivno su lansirane u ožujku 1964., praktički usporedo s PGP-ovim EP-om, u trenutku kada je Dedić napuštao civilni život upućen na odsluženje vojnog roka u Otočac. Konačno, ploča je to na kojoj više nema Igora Krimova.

Ogoljena crno-bijela egzistencijalistička omotnica nije ničim među četiri naslova posebno isticala „Moderato cantabile“ - prvu paradigmatsku skladbu njegova kantautorstva. Međutim, spremni Arsenov komentar uredniku Peri Gotovcu za bilješku na poleđini omota (hvalevrijednoj diskografskoj praksi onoga doba) govori dovoljno: „...Želite da kažem nešto o sebi? To će ići malo teže. Ali ipak... Divan film P. Brooka („Moderato cantabile“, francuski film iz 1960., nap. S. Š.) pokrenuo je u meni niz misli i osjećanja s kojima sam očekivao susret, odgovarajući i postavljajući nova pitanja života i ljubavi. Danima se nisam oslobađao ni filma, ni one kratke muzičke teme ('Moderato' iz Diabellijeve klavirske sonatine) koju sam svirao jedne duge blage zime iza prozora sumračne provincijske muzičke škole negdje pri moru. Moj život je tada dobijao tamne tonove i ja sam napisao svoj 'MODERATO CANTABILE' (upravo ovako, velikim slovima, nap. S. Š.) – kao dug autorima filma, filmu i samom sebi.“ Dodat će: „Kompozicije koje ovdje prate 'Moderato' ne želim i ne mogu ovom prilikom zapostaviti jer su rađene s jednako ljubavi i moj su izbor. Mislim da bi bilo kakav 'uvod' njima bio nepotreban. Neka govore same...!“. Bilo je to tek na tragu one slabašne izlike o pjesmama kao djeci koja se sva jednako vole. 

Arsenov EP naglašeno je služio promociji „Studija 64“, koji se, usput, ubrzo raspao da bi nastavio živjeti mit o tzv. zagrebačkoj školi šansone („uspjeh jednog počeo je smetati uspjehu drugog“, reći će). Naime, izdanje je zaobišlo skladbe što ih je izvodio u natjecateljskom dijelu, a koje bi uz „Moderato cantabile“ i „Prijatelj moj“ bolje stajale. Bile su to Kalogjerine „Izmijenila si se (Ana)“ i „Često te sretnem“, za koje je također napisao tekstove. Prvi „slow“ za festivalsku longplejku snimio je istina vrlo zapaženo Drago Diklić, a onu drugu, „bossa-novu“, on sam. Arsenova inačica „Izmjenila si se (Ana)“ ostala je zaboravljena u arhivu Hrvatskog radija.

I tako, „Moderato cantabile“ rastao je postupno - kako to znaju slojevite introspektivne pjesme lirsko-romantične intonacije ili, da upotrebim Ivanjekovu formulaciju, „emocionalno pregnantne balade“ - svom svojom grandioznošću ispunjavajući dvoipolgodišnju prazninu što će trajati do sljedeće kantautorove ploče, neobavezno nazvane prema pjesmi A1, „Sanjam te“. „Sanjam te“ (bila je vrlo draga Sergiju Endrigu), zajedno s „Čovjek kao ja“, „Vera Pavladoljska“ i „Kada svi odu“, u doba singlova, kada još nije bilo vrijeme za prvi Arsenov LP (doći će na isteku desetljeća kao antologijski „Čovjek kao ja“), pojavit će se na tržištu u ljeto 1966., točno 11. srpnja!

No, jedna druga velika pjesma, također u rukopisu odbacivana sa svih važnih festivala - Zagrebačkog, Opatijskog, Beogradskog, ponijeta u skici kao popudbina na odsluženje vojnog roka, rodila se prvih vojničkih dana u Otočcu u konačno remek-djelo. „Kuća pored mora“. „Napisao sam je jednog običnog dana u kasarni u Otočcu, u Lici, u starom zdanju podignutom još za vrijeme Vojne krajine. Sve oko mene je bilo obično. Zapravo, bilo je to jedne noći kada sam bio pomoćnik dežurnoga. Nisam mislio ni na što. Napisao sam kompoziciju i poslao je na Splitski festival, gdje sam, kako znate, uspio.“ As simple as that! Međutim, nikad neće kriti: “Kuću pored mora“ nisam napisao u jednom dahu“. Odbijana i mijenjana, nastajala je ta Dedićeva mediteranska reminiscentna melankolija kao brižljivo brušeni biser, očito je, kroz poduže vrijeme.

Ako je u „Moderatu“ osjetio zadovoljstvo spoznajom da je definitivno pronašao svoj akord, nešto što mu je počela priznavati i pomalo ljubomorna cehovska okolina, „Kuća“ - s kojom je prvi put osvojio najviše priznanje stručnog festivalskog tijela (koliko god takvim žirijima pomalo djetinje buntovno osporavao autoritet) - aklamacijom je prihvaćena od festivalske publike. Treba reći, prva nagrada na splitskim Melodijama Jadrana izostala je samo zato što su istodobno Tereza Kesovija i Toni Kljaković izveli onaj ultimativni kampanelistički panegirik pretvoren u pučku veselicu, što će postati neslužbenom gradskom himnom i avizom budućih Splitskih festivala (a napisali su je purgeri Nikica Kalogjera i Ivica Krajač!) - „Nima Splita do Splita“!

Ali prva nagrada žirija, druga nagrada publike i nagrada za najbolje stihove napunili su enormnim samopouzdanjem mladića u vojnoj uniformi, sada spremnog da preuzme ulogu prvaka autorske pjesme i budućeg pin-up idola, čiji će posteri ubrzo krasiti zidove srednjoškolskih i studentskih sobičaka.

Revija Studio – tjednik za televiziju, muziku, film, radio i kazalište (prvi broj izlazi 3. travnja 1964.) objavit će smjesta natječaj za najpopularniju pjevačicu i najpopularnijeg pjevača zabavnih melodija Jugoslavije (prema istraživanju autora Ivana Dukića iz 1996.) i već u sljedećem broju objaviti prvu listu kada će među pjevačima netom regrutirani Arsen Dedić zauzeti treće mjesto iza Ive Robića i Marka Novosela, a ispred Đorđa Marjanovića i Vice Vukova. Ne baš posve mjerodavna anketa (zbog statusa časopisa koji je tek stjecao svoje čitateljstvo kao i zbog kratkog roka objave natječaja - prikupljeni glasački listići stigli su uglavnom iz Zagreba), ipak je bila svojevrsnim indikatorom o narasloj popularnosti mladića smještenog visoko u poretku među zabavnjačkim veteranima; popularnosti što će ga krajem 60-ih na sličnim ljestvicama Plavog vjesnika, Džuboksa, Pop expressa i naravno Studija odvesti do samog vrha.

Zanimljivo, Gabi Novak – Arsenova „suparnica“ u svojoj izvedbi „Kuće pored mora“; nisu se samo nadmetali autori i pjesme, već i interpretatori i aranžeri različitih verzija - u Studijevoj glasačkoj inventuri našla se na drugom mjestu, zamalo iza mlađe Ane Štefok (kojoj je vrh očito donijela upravo minula pobjeda na Zagrebu 64 s Gotovčevom i Golobovom „Baladom“; Špišić je izveo manje zapaženu izvedbu), ali ispred Lole Novaković, Zdenke Vučković i Tereze Kesovije.

Gabi i Arsen, tada bračno vezani za druge (Gabi sa Stipicom Kalogjerom; Arsen s Vesnom Matoš, nećakinjom slavnog A.G. Matoša), pjevat će u alternaciji o kući pored mora, o napuštenoj vili. Danas, mogla bi to biti i ona šibenska (doduše ne baš pored mora, ne baš vila i ne baš napuštena!), dakle varoška, u kojoj će dijeliti četrdesetak godina „poezije i mira“, ako se život na estradi takvim može zamisliti.

Upravo je prolazila peta godina njihova poznanstva od onog dana kada je Arsen kao Igor Krimov za Gabikin prvi „mali longplej“ (onaj 25-centimetarski sa samo osam naslova iz 1960.), nakon što ih je upoznao Mario Bogliuni, prihvatio zamisao da joj prepjeva klasik Georga Gershwina „Someone To Watch Over Me“, odnosno stihove Gershwinova starijeg brata Ire u „Netko bdije nada mnom“. I tako je lijepa, nježna Gabi Novak, prva velika, moderna pjevačica s ovih prostora, tog kolovoza 1964. podijelila s Arsenom slavu jedne pjesme kao što će kasnije dijeliti estradni i obiteljski život.

A ta pjesma bit će pjesma istine što će s naizgled nejakih pleća jednog delikatnog mladića, usamljene, romantične duše, do bola talentiranog i radinog unikuma s južnih strana naše domaje, skinuti tonama težak upitnik njegovih dotadašnjih (ne)uspjeha. Je li „Moderato cantabile“ početak onoga o čemu je sanjao, progonilo ga je tih sivih vojničkih dana.

„Jedna je od prvih autorskih šansona koje je veliki meštar snimio – pojavit će se, zajedno s 'Moderato cantabile', 1964., pet godina prije prve velike ploče – i ostat će do kraja njegov pečat. Ovaj je 'pjesnik opće prakse', školovani muzičar, kao tekstopisac, izvođač i/ili skladatelj u glazbi uspješno pokrio gotovo sve, od komornih kvarteta i vokalnih sastava, preko filmske, kazališne i druge primijenjene glazbe, do pop forme i jazza, no istinski velik Arsen uvijek je bio kao šansonijer, kantautor, bard: naš Gainsbourg, Brel, Okudžava.“ (Marko Pogačar, Glazbeni dnevnik, booksa.hr, 2012.)

Bez sumnje, „Kuća pored mora“ dala je svom autoru konačan odgovor.

Oprostivši se od akademske zajednice s diplomom flautista, odbacivši krinku Igora Krimova, skinuvši uniformu, raskinuvši brak, pjevač, pjesnik i skladatelj, glazbenik, postajao je naš muzički superman, onaj komu se čudio i divio bloger s početka ove kronologije.

Za Arsena Dedića više ništa nije bilo nemoguće.

* „Kronologija (1962. – 1964.)“ predstavlja potpuni rani opus Arsena Dedića; sve što je objavljeno na pločama u razdoblju od 1962. do zaključno 1964., kao i pronađene snimke razasute po tadašnjim republičkim RTV centrima.

* Sa dozvolom autora, tekst prenosimo iz knjige „Tvornica glazbe: Priče iz Dubrave“