Retro: Nastup Borisa Dežulovića i Predraga Lucića, Dječje kazalište Osijek, siječanj 2014.
Lucić Dežulović

Photo: Youtube

Melodije sela i Bruxellesa

Lucić i Dežulović imaju vrlo zanimljivo određeno trajanje njihovih nastupa: zajebavaju se sve dok ne potroše litru vina što stoji na stolu ispred njih i kojom kvase grlo. U Osijeku im je za tu rabotu trebalo nešto više od dva sata, a imali su oni i dužih nastupa u karijeri…

Nakon što sam odradio otvaranje izložbe „Artbeat“ u Kazamatu, brzinom munje (odnosno Corolle) odjurio sam do Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Donjem gradu kako bih ulovio prvo ukazanje bivših Feralovaca Borisa Dežulovića i Predraga Lucića u slavonskom blatu sa svojim “Melodijama sela i Bruxellesa”.

Moje druženje s ovom dvojicom datira još od „olovnih vremena“, „tamnice naroda“, „stoljetnog ropstva hrvatskog naroda“ ili kako sve nisu zvali državu koja je u mnogim pogledima bila mila majka u odnosu na ovo što imamo danas, kada su Lucić, Dežulović i Viktor Ivančić imali svoj podlistak u „Nedjeljnoj Dalmaciji“ pod nazivom „Feral Tribune“ gdje su i započeli s praksom satiričnog izvještavanja o događajima oko nas. „Nedjeljnu“ smo stari i ja religiozno kupovali: on zbog ozbiljnijih tema, a ja zbog „Ferala“ kojeg sam izrezivao škarama i još i dan danas čuvam te izrezotine u svojoj kolekciji.

Devedesetih je „Feral“ postao samostalan list i ja sam ga redovito kupovao jer je to bio baš jedini feral razuma u Tuđmanovom neprosvijećenom apsolutizmu. Izdržao je „Feral“ i tužbe zbog nanošenja štete ugledu i časti (premda su Tuđman, Šušak i ostala bagra imali manje časti od kurve uličarke u Gajevoj ulici), preživjeli su i porez na šund, al nisu preživjeli nemilosrdno tržište i sredinom 2000-ih „Feral“ se ugasio. Dežulovića i dalje pratim jer redovno piše za Jutarnji, a imamo i zajedničku priju iz Zagreba: drugaricu Z., koja mi redovno šalje njihove tekstove objavljene kojekuda po bespućima neta. Zanimljivo, nikada nisam upoznao nekog od njih, odnosno Dežulovića jesam kad su on i Ante Tomić bili gosti na Ljetnoj školi demokracije na Braču prije par godina, ali nas je tamo bio milijun ljudi. Čak smo i sjedili za istim stolom na terasi hotela prije njihovog performansa, ali ajd’ ti dođi do riječi kad ti u društvu sjedi Zoran Pusić, burajz sadašnje ministrice vanjskih…

I eto ti njih dvojice sa svojim šou programom konačno i u Osijeku. Posljednjih godina Lucić i Dežulović postali su nešto poput onog nesretnog Udavića: idu širom-šorom „Lijepe naše“ i „ne tako lijepe njihove“, zajebavaju se i nasmijavaju ljude svojim performansima pod različitim nazivima: „Melodije borbe i pretvorbe”, „Melodije kome i Komore“, „Melodije Bljeska i Oluje”, „Melodije bijede i pobjede“ itd. Prije nekoliko godina nastupili su i kao gosti Tonijevog DORF-a u Rijeci s programom „Melodije DORF-a i DORH-a“, ali tada nisam otišao za Rijeku (iako sam planirao) pa je to propalo.

Kazalište je bilo puno kao šipak; za ovaj performans doslovno se tražila ulaznica više jer su sve bile razgrabljene danima unaprijed. Splitski novinari i pisci svoju predstavu (ili kulturno-odmetničku priredbu, kako ju sami nazivaju) izvode eto već sedam godina, a ovo je njezino najnovije izdanje. Predstava je to koja se nikada ne ponavlja i uvijek je aktualna jer, „blagodareći“ životu u Hrvatskoj, tema za ismijavanje (ali i razmišljanje o njima) imamo napretek.

“Melodije sela i Bruxellesa” su istovremeno i pjesnički kabare i sit-down komedija i raspjevani performans. Na pozornici stol, dvije stolice, boca vina i dva duhovita mladića (hm hm) koji su nas zabavljali pošalicama, pjesmama i poemama koje se bave cijelim spektrom aktualnih tema. To je stara Feralova škola: nema nedodirljivih, nema tabua, udri po svima i jebi im mater! Jer ovi o kojima L&D pjevaju to i zaslužuju. Tako smo imali priliku čuti novu himnu naših vladajućih „Investitore mi ti se kunemo“ koja je efektno zamijenila bivšeg najvećeg sina naših naroda i narodnosti, premda je drug Tito bio sveprisutan tijekom cijele predstave, kao kada su u „call and response“ stilu drugovi L & D tražili od publike da prepozna boje iz stare partizanske „Druže Tito ljubičice bijela“. Jebote, toliko je vremena prošlo, ja sam se sjetio samo bijele i plave…

Naravno da se pjevalo o pivalo i o ulasku u EU (uvodna „Euroslavija“, napisana još davne 1994., a bogami svježa kao da su ju napisali jučer), Linićevom zaduživanju u svijetu (sjajna prerada Čorbinog klasika „Dva dolara druže“), referendumu o braku („Karamarko i Karamarkić“), ćirilici u Vukovaru („Ćirilična ploča“ izvedena na bis), Kosoricom („D dej aftr jestrdej“), Sanaderom („Remetinec blues“), INA-om i MOL-om („Ne MOLat za INAt“), Vidoševićem (čitava trilogija u njegovu čast, uključujući „Sanjao sam noćas da te nemam“ najavljenu kao klasik hrvatske gospodarske komorne glazbe), pripadnicima zemunskog klana koji lakše dobivaju hrvatske putovnice nego mi rođeni ovdje („Vlada Budala“), o turistima iz BiH koje Dalmoši ne vole jer ne troše dovoljno („Kad ja pođoh u Evropu“)…

Naravno da nisu mogli zaobići ni notornog idiota Joea Šimunića i njegove ustašluke („Hey Joe“ na poznatu melodiju Jimija Hendrixa), a u sportskom bloku morali su spomenuti još jednog iz nepregledne plejade idiota među nogometašima, Darija Šimića, koji će ostati upamćen u analima gluposti zbog svoje izjave kako je on potomak Adama i Eve iz Noine arke, pa je zaslužio da se nađe i u ovom izboru s pjesmicom „Adam i Eva Šimić“. Šteta što više nema „Ferala“ jer ova glupost bila bi ozbiljan kandidat za „Shit of the Year“… 

Dežulović je pročitao i nekoliko poema iz svoje zbirke „Pjesme iz Lore“ uključujući sad već klasični „Imperativ“ o genocidu množine te „Gloria Mundi“ koja fenomenalno objašnjava mentalni sklop prosječnog Rvata uvjerenog da smo mi najbolji, najpametniji, naj, naj, dok su svi ostali narodi svijeta za kurac. Bilo je tu i ekumenskih tema poput „Ljevice Marije“, vječne teme bivših komunista koji su odjednom postali veliki katolici (o pretvorbi iz crvenih u crkvene) ili svećenika iz Kastva koji je poslao „dirljivo“ pismo svom kolegi patrijarhu Amofiliju nakon zabrane gay parade u Beogradu („Braća u Kristu“).

Bila je tu i zajebancija na račun stava Crkve prema umjetno potpomognutoj oplodnji („Mene zovu embrio“), zdravstvenog odgoja u školama („Masturbacija desnom rukom“ na melodiju starog hita Zdravka Čolića) te urnebesna „Prijatelji stari gde ste“ posvećena, naravno, Terezi Kesoviji i njenim davnim izjavama kako više nikad neće nastupati u Beogradu. Yeah right!

Bilo je tu i lokalnih motiva koji su se pokazali kao odličan izbor jer je publika na njih najbolje reagirala. Tako je klasik Branka Mihaljevića „Zeko i potočić“ dobio nastavak „Leko i ustavčić“, a najviše smijeha izazvala je pjesma o liku i (zlo)djelu Branimira Glavaša, otpjevana na melodiju Škorinog hita, „Ne dirajte mi tamnicu“, skladana posebno za osječku priredbu.

Program dvojca iz Studija Ludež trajao je nešto više od dva sata, odnosno dok nisu dokusurili bocu vina koju su imali pred sobom na stolu, što je otprilike i mjerilo koliko njihovi nastupi inače traju: dok se boca ne isprazni. Tu leži i moja jedina zamjerka ovom inače sjajnom nastupu: program je mogao biti i mrvicu kraći i koncizniji jer, iskreno, da li nam trebaju čak tri pjesme o Nadanu? Ili dvije o Bob Dylanu? A mogli su i bez one o Milanoviću, „Promaja“, gdje se zanimljiva ideja o tome da uzmu dijelove Milanovićevih „mudrosera“ i sklope ih u pjesmu pokazala preambicioznom jednostavno zato što Milanović nije duhovit čovjek, što god on mislio o sebi pa ni ta pjesma nije ispala duhovita. To vam je kao kad gledate genijalce iz Monty Pythona koje ja inače obožavam: tu i tamo i njima se omakne neki skeč za koji mislim da je bezze.

No, nitko od gledatelja nije izašao iz dvorane bez širokog osmijeha na licu. Lucić i Dežulović do suza su nasmijali publiku u Dječjem kazalištu, a jedan od tih kojima se lice izobličilo od smijeha (premda bi neki zlobnici rekli da je ono stalno takvo) bio sam i ja. Jedini koji nije izašao s osmijehom na licu bio je neki čiča koji je sjedio na jednoj od plastičnih stolica sumnjive kvalitete (koje je kazalište postavilo sa strane da ubaci kojeg gledatelja više) i u jednom trenutku stolica je pukla i čovjek je završio na podu. Kazalište bi trebalo biti opreznije s takvim stvarima jer ovakvi skečevi su na kraju krajeva utuživi… 

* Sa dozvolom autora, tekst prenosimo s njegovog bloga

Oceni 5