Mene je rat oblikovao

Iz Sarajeva sam izišao 7. oktobra 1995. godine. Datum je samo meni važan. Naime, u ličnim dokumentima stoji da sam rođen upravo na taj dan, trideset pet godina ranije. Ali istina je da sam se rodio tri dana prije upisanog datuma. Dan u kojem je otac svratio u Matični ured greškom je zaveden kao datum mog rođenja. I ta greška, na neki način, fikcionalizira cijeli moj život. Izišao sam na svoj „rođendan”.

Ratni dopisnik Washington Posta objavio je tekst u kojem je opisao moj izlazak. Prema njegovom izvještaju, nakon tri noći pijančenja i opraštanja s prijateljima u gradu, ja sam s putnom torbom otišao na aerodrom.

Posvađao sam se s vojnikom UN-a jer nisam imao obavezni šljem i pancirnu košulju bez kojih me on u avion nije htio pustiti. I nakon divljanja i ubjeđivanja ipak sam ga uspio nagovoriti da uđem u Iljušin, ruski transporter koji me je odnio iz grada. Tako je on napisao.

Ali u stvarnosti sve je bilo drukčije, ja nisam bio taj urban cowboy koji ima snage da se bori i da svojim tijelom krči prostor ispred sebe. Bio sam umoran, uplašen i traumatiziran čovjek.

Od fikcionalnog opisa mene u američkim dnevnim novinama ipak je bilo neke koristi. U godinama što su uslijedile, svaki put kad bih posustao, a takvi trenuci dođu nezavisno od toga gdje i u kojim uslovima živimo, ja bih se sjetio tog opisa mladog i divljeg čovjeka spremnog da se bori. To bi me uspravilo i pomoglo mi da prođem kroz dan.

***

U Zagrebu su me čekali supruga i sin, koji su tamo stigli tri sedmice prije mene. I ostali smo tri mjeseca. Bio sam okružen prijateljima i poznanicima. Navikavao sam se na novu administrativnu stvarnost u kojoj sam bio građanin druge države i stranac u tom gradu. Bio sam izbjeglica. Meni je zagrebačko iskustvo otkrilo da je emigrant onaj koji čeka. Nakon što smo obavili sve tražene radnje i preglede, ostalo je da čekamo na preseljenje u Sjedinjene Američke Države. Čekanje ponižava. U Sarajevu moj dan je bio aktivan, ispunjen sve samim bitnim radnjama preživljavanja. Napisati tekst za novine. Odnijeti inzulin starici koja živi u kući na ničijoj zemlji i odbija da se preseli na neko sigurnije mjesto… A onda je sve to iščezlo. Vrijeme čekanja pamtim po muzičkoj temi Super Marija, video igrice kojom je moj dječak umirivao svoj stres.

Iz Zagreba smo u Ameriku otputovali 31. januara 1996. godine. Letjeli smo najprije do Rima, onda prešli u avion za New York, odatle smo letjeli za St. Louis, pa na kraju u jednoj manjoj letjelici do Phoenixa u Arizoni. Na tom dugom putu, jedini kofer koji sam nosio sa sobom izgubljen je. Nisam imao stalnu adresu, pa sam povjerovao da je kofer izgubljen zauvijek, i bio sam rastužen i bijesan zbog toga. Ali dva dana kasnije, moj prtljag me je ipak pronašao. Stigao sam u uređeni svijet, za razliku od onog haotičnog koji sam ostavio iza sebe. U koferu je bilo nešto odjeće, zimske, od koje nisam imao koristi u pustinji; nekoliko bitnih predmeta za koje me je vezivao jak sentiment, i desetak knjiga. Ništa posebno, osim što je to bio sav moj svijet.

***

Phoenix je veliki grad u pustinji, u njemu nema šetača na ulicama i do svega se stiže autom. Čim sam se smjestio, počeo sam čeznuti za evropskim gradom u kojem se laganom šetnjom dolazi do posla ili restorana. Ni mjesec nije prošao i ja sam otputovao u D.C. Arhitekti su taj grad pravili po modelu Pariza. Sve je tu, činilo mi se, sagrađeno da udovolji ljudskoj mjeri. Do svega se stiže u hodu. Bio je to dovoljan razlog da se odselimo u Washington.

Vrijeme se nakon toga vrtoglavo ubrzalo.

U proteklih dvadeset i četiri godine promijenio sam trinaest adresa. Jednom sam odlučio da se iz Vienne, tako se zove jedno malo mjesto u Virginiji, preselim u Alexandriju. Oba grada su imena dobila zbog nostalgije, iz čežnje nekih davnih putnika za svojim svjetovima iz kojih su došli. Iz Beča sam praktično otišao u Aleksandriju, bilo je to neposredno nakon 11. septembra, a preselio sam se tamo s namjerom da napišem pjesmu. To je bila odluka.

Pisao sam i objavljivao u Americi, premda nisam siguran kome su se moji tekstovi obraćali. Ideja čitaoca mi je postupno iščezavala. Pomišljao sam da ispred sebe imam jednostavan izbor, početi pisati na jeziku sredine u kojoj živim ili naprosto prestati.

Tada su još uvijek bili živi narativi Hladnoga rata. U američki egzil su dolazili pisci iz istočne Evrope. Josif Brodski je upravo u vrijeme mog dolaska tamo umro u Brooklynu. Sovjetski pjesnik. Problem s modelom pisca-disidenta je u tome što je zanimanje za njega bilo prije svega političko. Primarna priča s kojom je poistovjećen bio je njegov nesporazum ili sukob s političkom moći u državi iz koje dolazi. Njegovo stvarno djelo, nezavisno od toga koliko je važno i veliko, u drugom je planu. Hladnoratovski model pisca-disidenta više ne postoji, ali su prioriteti ostali isti: američki izdavači birajući, recimo, između priče koju može ispričati bagdadski pisac i priče američkog vojnika u Bagdadu, na kraju će izabrati svog vojnika.

***

Egzil je bijeg od jezika. Istina je da nas stanje izmještenosti i život između svjetova trajno obilježavaju. Za one koji su me u Americi čitali ja sam bio pisac iz rata. Za one u Sarajevu bio sam pisac u egzilu. Nastojao sam iznevjeriti oba opisa, obje dijagnoze, koliko je to bilo u mojoj moći, ali uglavnom bezuspješno. Mi smo uvijek na kraju onakvi kakvim nas drugi vide.

Ono što sam odlazeći tražio u Americi, tamo nisam našao. Ali sam stigao u prostranstvo iz kojeg sam barem jasnije vidio vlastiti svijet. A pitanje pogleda je važno. Možda zbog toga što sam nepune četiri godine proveo u Sarajevu pod opsadom, gdje je kretanje bilo limitirano, a pogled iznad glave, prema otvorenom nebu, odbojan jer je bio povezan s opasnošću. Prostor je bio u tolikoj mjeri smanjen da je prirodno narasla čežnja za otvorenim pogledom i velikim prostranstvom. Ono što sam ja tražio ili očekivao od Amerike odlazeći tamo, kažem, nisam našao. Ali sam našao taj otvoreni prostor neusporedive ljepote. Često sam vozio s istočne na zapadnu obalu preko kontinenta, i to je zaista u mome slučaju bio doživljaj čiste slobode. Kao da sam sav onaj prostor za koji sam u Sarajevu devedesetih bio uskraćen nadoknađivao u prostranstvu američkog kontinenta.

Živio sam u prihvatljivom stanju samoće. I moram priznati da ima velike zavodljivosti u tome: stanuješ u zgradi ili u kvartu grada u kojem niko ne govori tvoj jezik. A ti noć provedeš sastavljajući riječ uz riječ u svome tekstu, mučeći se s demonima nekog svijeta koji se tako neizbježno razlikuje od onog u kojem si upravo zatečen. Ta izolacija meni je prije više od dvadeset godina bila uznemiravajuća, ali sam je s vremenom prihvatio, čak mi se čini da je podsticajno pisati u takvoj osamljenosti, bez stalnog ogledala u kojem vidiš svoga čitaoca. Za pisanje je dobro zaboraviti čitaoca jer svijest o njemu korumpira tekst i šteti mu.

I rekao bih još da postoji umirujuća ljepota u osjećaju anonimnosti zbog mogućnosti bijega od svih svojih svjetova. Najviše vremena proveo sam tamo u stanju unutrašnjeg egzila. I možda sam zbog toga naklonjen onim piscima koji pokazuju veliki dar kultiviranja svoje samoće. Između knjiga kojima se najviše vraćam, meni u najdragocjenije spadaju, recimo, one koje je pisala talijanska spisateljica Natalia Ginzburg. Posebno često se vratim njenim esejima iz sredine prošloga stoljeća, između ostalih, i čudesnom tekstu „Zima u Abruzziju”; u njemu ona opisuje selo u unutrašnjosti Italije u koje je cijela njena porodica prognana, tamo su živjeli jedne zime u egzilu, u nekoj vrsti zatvora. Nekoliko mjeseci kasnije, njenoga muža, Leonea Ginzburga, fašisti su ubili u stvarnom zatvoru u Rimu. I vrijeme provedeno u tom selu u koje ih je prognala tadašnja talijanska vlast, dok je njezin svijet još bio cijeli, kaže Natalia Ginzburg u zadnjoj rečenici eseja, bilo je, zapravo, najsretnije vrijeme u njenome životu.

A egzemplarni pisac egzila u vremenu Hladnog rata za mene nije Brodski niti Czesław Miłosz, već mađarski autor Sándor Márai. Njegova je samoća bila kosmička, mislim neusporedivo najveća. On je do smrti živio u San Diegu, na suncu južne Kalifornije, jedva da je iko tamo za njega znao. Njegove će knjige sramežljivo početi objavljivati nakon smrti. A recimo, malo je tako dobrih i ubjedljivih stranica o Americi sedamdesetih i osamdesetih godina napisano kao što su to stranice njegovoga dnevnika, koji u Sjedinjenim Američkim Državama do danas nije objavljen. Završne zabilješke u kojima on opisuje kupovinu pištolja, vježbe pucanja, i gdje minuciozno analizira američku kulturu oružja, statistike ubistava i samoubistava, prije nego što se i sam ubije (jer je zbog toga pištolj kupio) spadaju u najautentičnije stranice književnosti dvadesetog stoljeća. I za sve to vrijeme on je ostao vjeran svome jeziku.

***

S druge strane, mislim da je za pisca od neprocjenjivog značaja iskustvo života u drugom jeziku. Imam strah od izmišljanja, pišem poeziju, memoarsku prozu ili autofikciju. Drugim riječima, opisujem ono što mi se događa. Pritom, ja zapisujem dnevnički, u vrijeme ili neposredno nakon nekog događaja, važnog da bude opisan. Znači, ono što mi se događalo u engleskome jeziku ja sam u procesu pisanja zapravo prevodio u svoj jezik, što je zanimljiv proces. On zahtijeva određeni napor koji može biti transformirajući, jer traži imenovanje stanja koja često nemaju jezički ekvivalent u našem jeziku.

Zbog toga mislim da treba putovati, treba živjeti u stvarnosti drugog jezika. Treba iz drugog jezika pogledati svoj svijet jer nam taj pogled donosi novi uvid u vlastiti život. To je ono što Czesław Miłosz zove „nove oči”, koje piscu pomažu da vidi razliku između dva svoja svijeta. Pisac može odlučiti da piše na drugom jeziku, a može ostati u svome materinjem, ali s novim znanjem („novim očima”) može pisati tako da bude razumljiv i čitaocima u svojoj novoj zemlji i u svim drugim jezicima.

Moj jezik ima svoje drame veće od političkih i ideoloških podjela oko njegova imena. Recimo, u proteklih dvadeset i pet godina imao sam izbor da počnem pisati na engleskome, ali sam svejedno ostao u svome jeziku. I tako sam bio direktno ovisan o prijevodima svojih knjiga. Sjećam se, bilo je to 2004. godine, bio sam u Berlinu na čitanju. Pitali su me na kojem jeziku ću čitati i ja sam bez dvoumljenja rekao da ću čitati engleski prijevod svojih pjesama. Zato što sam tako navikao, godinama učestvujući na sličnim skupovima. Bilo mi je lakše i prirodnije da čitam tuđe prijevode umjesto svoga originala. I to je samo po sebi proizvelo malu identitetsku dramu. Nakon nekog vremena potpuno sam odustao od javnih čitanja.

Napokon, postoji jezička drama koja je direktna posljedica života u izmještenosti: jezik na kojem danas govorim i pišem, nakon godina provedenih u svijetu, podsjeća na jezik kojim se u Bosni i u Sarajevu pisalo i govorilo devedesetih. To je prirodno, jer nisam pratio promjene što ih je živi jezik tamo prolazio u zadnjih dvadeset godina. I upravo onoliko koliko se ta dva jezika razlikuju, tolika je i razlika između Sarajeva koje ja pamtim i ovoga današnjega.

***

Ima još jedna priča vezana za gore spomenutu posjetu Berlinu. Tamo sam putovao iz Washingtona, a u Bostonu sam mijenjao avion i tada se moj prtljag izgubio. Nekoliko dana sam čekao da mi stigne u hotelsku sobu i dok je to trajalo, svakoga jutra zvao sam Lufthansu da se obavijestim šta se događa. Prošla su bila tri ili četiri dana od moga dolaska u grad, kad su me napokon obavijestili da su pronašli kofer. Pitao sam, više iz radoznalosti: „Gdje?” Službenica Lufthanse je rekla: „U Sarajevu”. E, sad, na osnovu kojeg podatka o meni je kofer našao svoj put do tamo, prava je zagonetka. Ali se, eto, umjesto mene vratio kući.

U proteklim godinama, ponekad sam putovao i u Sarajevo na sedmicu ili dvije, da posjetim prijatelje i bližnje. U tim odlascima, skoro redovito sam za jedan politički magazin (Dani) pisao tekst s istim naslovom: „Povratak kući”. Mislio sam da se tako u vremenu može skupiti materijala dovoljno za jednu malu knjigu. Priča o povratku ravnopravna je priči o odlasku u egzil. U književnom smislu meni se ideja povratka nameće kao zanimljivija i privlačnija za opisivanje. I pakujući se pred let za Sarajevo, birajući ono najbitnije što ću spremiti u kofer koji ide sa mnom, izdvojio sam i knjige koje sam nosio u onom davnom koferu s kojim sam stigao u Phoenix.

Prije leta u Sarajevo, sve svoje knjige sam prevezao iz Washingtona u Flagstaff, grad u Arizoni u kojem živi moj sin. Ko zna kad ću opet biti u prilici da ih čitam, ali su mi važne, one su sve što sam u proteklih četvrt stoljeća skupio, moj jedini posjed. Tako sam s jedne strane kontinenta na drugu vozio četiri dana. Vrijeme je bilo lijepo. Osim jednog jutra na sjeveru Texasa. Padala je ledena susnježica i puhao jak, uraganski vjetar. Ali knjige su teške. Nije to nikakva metafora, već pitanje fizičke zakonitosti. Kamion se zanosio od udara vjetra, ali se nije prevrnuo zahvaljujući knjigama. Bila je to moja oproštajna selidba u Americi.

Na poslu sam dao otkaz u julu 2019. godine. Kupio sam kartu za Sarajevo, s jednom promjenom aviona u Istanbulu. Riješio sam otići tamo gdje sam nekada živio. Vratiti se u jezik. Ja znam da realni povratak kući nije moguć jer sam se promijenio i Sarajevo se promijenilo također. To više ne može biti povratak u isti grad.

A vratio sam se u sarajevski stan iz kojeg sam izišao u aprilu 1992. godine, u prvim danima rata. Moja supruga je tada bolovala od ozbiljnog oblika alergije, i kad je bilo očigledno da smo pod vojnom opsadom i da kretanje predstavlja rizik po goli život, odlučili smo preseliti se u centar, nadomak bolnice, i tako smo ostatak rata proveli kao izbjeglice u svome gradu.

Tada je ova zgrada bila na liniji razgraničenja. I danas je prilično razrušena i tragovi rata su, iako je dvadeset i pet godina prošlo od potpisivanja mira, još uvijek vidljivi. Jedne večeri, s balkona sam gledao vatrogasce u skafanderima, kako vise na fasadi nekoliko spratova ispod nas i uklanjaju gnijezdo stršljenova. U naš stan odnekud ulaze pauci, sitni insekti i pčele. Otkrio sam da je u vanjskom zidu kupatila neka ptica savila gnijezdo, pa kad se tuširam, voda što zvučno pršće po pločicama uznemiri ptiće koji se onda dozivaju. Kao da priroda nastoji vratiti sebi ono što joj pripada.

Jedne noći ostao sam budan do jutra jer je u kuhinju ušao stršljen, valjda privučen mirisom krušaka u korpi s voćem. Pokušao sam na sve načine da ga istjeram napolje. Nije išlo. I potpuno sluđen, prije nego što će svanuti, kad je nasrtljivac napokon sletio na posudu s voćem, ubio sam ga tvrdim hrbatom knjige „Čovekova porodica” Tvrtka Kulenovića, inače izvrsnim romanom koji je objavljen 1991. godine u sarajevskoj Svjetlosti.

Zanimljivo, sve knjige na ovim policama objavljene su do 1992. godine. Ta mala biblioteka je ‘time capsule’ davnih osamdesetih, mojih dvadesetih, godinâ mladosti. Prozori i zidovi soba doživjeli su oštećenja, nekoliko dragih slika je stradalo od šrapnela koji su i sada tamo, zabodeni u zidu. Čuvam ih kao sjećanje na slike koje, njima zahvaljujući, više ne postoje. Istražujem po stanu i otkrivam zaboravljene predmete i dokumente, koji nakon svih godina sada postaju neusporedivo bitniji nego onda kad su aktivno služili svrsi.

Vrlo neobično iskustvo putovanja u vlastitu prošlost. Ne mogu reći da sam se vratio kući. To što je u mome sjećanju formirano kao ideja kuće odnosi se na sve one stanove koje sam u toku opsade mijenjao u gradu, sklanjajući svoje dijete od opasnosti. Meni je kuća sklonište. A ovaj stan se sada pojavljuje kao zaboravljeni raj. Moj svijet je u njemu još uvijek bio cjelovit. Povratak u ove sobe je kao povratak u napuštenu prošlost, koja je jednom davno počela da se pretvara u zaborav. A soba s knjigama, ovako zaustavljena u vremenu, postavlja pitanje na koje nema odgovora. Na što bi moj život ličio da nije bilo rata?

***

Isto pitanje novinar New York Timesa je postavio Nataliji Ginzburg u jednom davnom razgovoru. „Kako bi izgledao Vaš život da nije bilo rata?” Ona je izbjegla direktan odgovor jer bi to bilo besmisleno nagađanje i rekla je: „Naravno da sam pisala o ratu. Mene je rat oblikovao”.

Često sam u prošlosti posuđivao od nje tu rečenicu jer mi je bitna, i jer tačno opisuje moje stanje. Mene je rat oblikovao.

Osjećam ga u svojim kostima, u najmanjoj meteorološkoj promjeni. Sarajevo, i ovaj stan, ne pomažu mome artritisu. Zbog toga sve češće pomišljam da se preselim negdje na jug, da dišem suhi mediteranski zrak. Tamo bih, vjerujem, imao sve vrijeme za pisanje i čitanje, kao pravi pisac u egzilu. I već sam zamislio kuću, drvenu stolicu na verandi, omanji hrast ili srebrnu maslinu u dvorištu da mi njene grane prave hlad. Vjerovatno ću imati psa, da umanji moju samoću. I mislio sam, ako budem imao kera, da se zove Keruak. (Sarajevo, 12. januar 2020)

* Sa dozvolom Željka Belinića priču „Sedmi oktobar“ prenosimo sa njegovog sajta „čovjek-časopis“; od autora Semezdina Mehmedinovića takođe imamo odobrenje da objavimo njegov tekst iz knjige „Ovo vrijeme sada“ (Fraktura, 2020)