Mi nijesmo Turci, mi imamo samo tursku veru
IZ POGOVORA SINANA GUDŽEVIĆA
Da su vremena kakva nisu, ili da su barem kakva su bila, knjiga pjesama Ibrahima Hadžića Maternji jezik bila bi lijep književni skandal. Skandal, jer je mimo svijeta kakav se u kulturi našega jezika smatra uređenim ili dopuštenim, a lijep, jer je knjiga lijepa. Napisana je jezikom kojim je najbolje mogla biti napisana, a taj jezik je pastorče književne nauke, pastorče lingvistike, pastorče i politike. Jer je jezik politicum, pa zato. Napisana je na sandžačkom dijalektu, na narečju kojim govori svijet u rožajskom kraju, ali ga razumiju svi koji su u Sandžaku odrasli. I razumiju ga svi u Crnoj Gori, iako ga svi ne osjećaju kao svoj. (…) Maternji jezik je knjiga koja se čini da je ispisana za jedan dan, nakon što je u pjesniku sazrijevala cio njegov život. Te su pjesme najčešće monolozi pogođenih ljudi. U njima nema okolišenja, sve se naziva precizno, kao što je valjda bivalo u predsokratovsko doba. (…) Hadžić je posegnuo za jezikom svoga kraja i djetinjstva kao za istinskim vlastitim jezikom, jer mu je onaj jezik koji zovemo standardni ili normirani za ovu zbirku bio nejak ili nepodesan za standardnost njegova djetinjstva, i za govor zajednice u kojoj je rođen i rastao, te i za govor njegove majke. Tu su i standardnost i norma i kôd drukčiji od onih izvan toga svijeta. Lako je vidjeti da je takav pjesnikov izbor bio i valjan i nužan, a što je to učinio sa sedamdeset godina, može se uzeti i kao dokaz tvrdnji onih pjesnika da za dijalektom s pravom posežu samo ljudi od visoke culture onda kad im je takozvani krovni jezik te kulture nedostatan ili neadekvatan da u njemu izraze ono što osjećaju da im valja izraziti. I to čini dio lijepoga skandala koji bi ova knjiga mogla biti, da je kultura u kojoj izlazi ono što nije, ili da je barem ono što je jedno vrijeme bila.
DOBRA SU TI DECA
Sva su ti deca dobra,
A što ti je dobra ona đevojka
I ljijepa ka upisana,
Stasita,
Vesela,
Otvorena.
Jeste,
Ona mi je najbolja.
Vrijedna je,
Brza je ka munja,
Poslušna,
Umije da zakrpi,
Da opljete,
Da očisti,
Da umijesi.
Vidim ja
Da je sojna.
Da je Bog sačuva
I da joj sreću da.
Dobra su, vala, i tvoja deca,
Take dece nema niđe:
Poštuju starije,
Ne činu štetu drugom,
Dobro ti uču.
Bogomi hi ništa ne teramo,
Sve sama,
Bog him otvorijo oči
Pa vidu
Da se brez učenja ne more,
Da brez rada ne valja.
Kućevna su,
Svaki dinar na četvoro lomu,
Ništa ne bacaju.
Vala da nijesmo svojte
Moglji bismo se oprijateljit.
Koje svojte?
Bogoti ne pričaj,
Nijesmo ni deveta kisela voda.
To su samo bapske.
Vala, svaka ti je zlatna.
Više bi to voljo
No da mi neko pokloni dunjaluk.
ŠTO SI OKLJUNILA
Što si okljunila,
Što si spustila nos,
Što si se zagljedala u zemlju?
Podigni tu krpu sa glave,
Progovori bar jednu.
Nijesi ti kriva
Što nam cijo svijet ne valja.
NAŠ FRNDO
Bogomi naš Frndo,
Postade veljiki čovek.
Dođe jedan dan iz šume,
Crven u ljice
I reče:
Neću više zeljanik da vi jedem,
Ja sam sat odbornik.
Neću više da vi jedem onu travu
Pa da mi crijeva buruču
Ka hajvanu.
Ja se sastajem sa važnim ljudima,
Mi pričamo o veljikim stvarima.
I da još znate,
Morate da me poštujete:
Prvo vi u kuću,
Pa će ondak i oni napolje.
Ako me ne poštujete
Ja ću progunut bombu
Pa nek cijo svijet zna
Ko je kriv za to.
Pa da vidite što će vi se udat devojke!
Niko hi neće šćet iz take kuće.
Bogomi naš Frndo,
Postade veljiki čovek.
MI I ONI
Ne moremo mi sa šnjima isprtit.
Kod nji je i zakon i batina.
Oni imaju i vlas i mas.
Ne moremo mi sa šnjima isprtit.
Kat dođu da nam podijelju pravdu,
Oni krivdu nosu iza ljeđa.
Kada dođu da nas pomognu,
Oni nam odmažu.
Potkovaniji su oni od nas,
Znaju oni sve nauke,
Do nas him je stalo
Ka do lanjskog snijega.
Ne moremo mi sa šnjima isprtit,
Njihovo je uvijek dvožučno.
Njihova se dalje čuje.
Ne moremo mi sa šnjima isprtit.
I TI CRNOGORCI
Što su oni toljko protiv nas?
Mi nijesmo Turci, mi imamo samo tursku veru.
Ni oni nijesu Srbi,
Oni imaju samo srpsku veru.
Mi smo se izmiješalji,
Razumiješ ti,
Mi smo ka maslo u vareniku,
Đe goj turiš prst – tu je masnoća.
I dođoše ti ratnici,
I doniješe nama tursku veru,
A vama i nama,
Razumiješ ti,
Arapske, persijske,
I svoje, turske riječi.
I stigoše na atovima:
Alatima, kulašima, doratima, đogatima.
Dođoše sa kamama,
Sabljama-ćordama, dimiskijama, džilitima, džidama,
Buzdovanima, tojagama,
Na glavi sa kalpacima i čelenkama.
Pa Turci su nam dalji
Riječ rakija:
Kako bi se veseljili,
Uzelji parče mezeta,
Lomilji s pajtašima jadac,
Pevalji „Je lji mi se kula oburvala?“
I iza kapije pali u jarak,
Ilj, razumiješ ti,
Nekako srećno sokakom ilj džadom stigli do kuće,
Skinuli košulju i čarape,
Ljeglji na dušek, glavu stavilji na jastuk
I pokrilji se jorganom.
Nećeš valjda reći alkohol?
Pa ni to nije tvoja riječ,
Nijesi ćorav, ljijepo ti piše rakija.
Alj, razumiješ ti,
I od take vode bićeš mamuran
I u ložičicu ćeš osećat kiseljinu
Ka da si pijo sirće.
Kad opet odeš u kafanu
Da piješ na veresiju,
Ponesi bar za bakšiš,
Časti, nemoj da bidneš cicija,
I, razumiješ ti,
Ljijepo se zafalji.
A posljije, šašavi lolo, bekrijo,
Otpevaj uz tamburu jedan bećarac.
No, svejedno, sutra u džep
Nećeš imat ni prebijene pare.
I bićeš bljijed ka kreč.
I tražićeš ti, čovek čuvenog soja,
Sad mek ka pamuk
Da ti žena turi,
Razumiješ ti,
Na odžak bakrač kačamaka,
Da ga ubije dobro oklagijom,
I da ga začini kajmakom,
Da ne bidne ljepljiv ka tutkalo.
Zapaljićeš lulu
I reći da ćeš piće prekinut ka makazama
I da ćeš od sutra ići u mehanu
Da piješ samo čaj od nane il jasmina,
Ilj samo vodu iz bunara il sa česme.
Popećeš se uz merdevine na tavan
I u torbu stavićeš suhog mesa
Da skuhate za ručak bogato jelo
Da srkneš nešto kašikom,
I uz ljutu turšiju
Ćela će ti se orosit znojem.
Šta bi ti, razumiješ,
Brez riječi bubreg?
Kako ćeš otić kod doktora
I reći: Bolji me unutrašnji organ
Koji izlučuje mokraću.
Ilj bolji me kičma.
Pa deci, kat se na nji naljutiš:
Kopiladi jedna, pukoše mi od vas džigerice!
Š čim bi ti poredijo nešto najtvrđe
Ako ne kažeš: beše tvrdo ka čelik.
Čija je to riječ čeljik?
Kako ćeš ti, razumiješ,
Priču pričat o Baš-Čeliku,
Ako ne kažeš baš i čeljik?
Čeljik nije isto što i bakar.
Ko bi nam komandovo mornaricom,
Ako ne admiral, em ako nijesmo
Ostali bez mora?
Šta ćemo sa čamcima i dereglijama?
A hajduci sve opljačkaše.
Ko su hajduci i čija je to riječ?
I kakav oni to koriste alat?
Kojim kalauzima i turpijama sva vrata otvaraju
I ulazu u magazine i trpaju u kese?
Imaju lji oni amajlije ili talismane
Koji ih činu nevidljivim,
I da hi kuršum neće,
Ili se, razumiješ ti,
Mangupi samo sa nama maškare?
Hajde jadan. Kako da nekom kažeš kreni,
Ako mu ne kažeš hajde!
I ponesi bajrak, serdare, ili ako hoćeš barjak
Veljik ka čaršaf.
A ne zaboravi ni džeferdar izvezen srmom
Koji sija ka kalajisana tepsija,
I kreni za Kolašin ilj za Berane.
Kakve mi se to aveti prividjaju?
Koga plaše ako su aveti?
A ja ti kažem, razumiješ ti,
Mi smo izmiješani
Ka maslo u vareniku.
Kako da nađeš zvijezdu
Na azurnom nebu
Bez azimuta, stojeći
Na bedemu tvrđave?
Znaš lji koje je boje azur?
I kako da izračunaš koljiko je zvijezda udaljena
Ako ne primijeniš znanje iz algebre?
I ova riječ mnogo će ti značiti:
I godina bi berićetna
I rodi sve što bi posijano,
Bujalo je ka iz vode,
I očuva se, razumiješ ti,
Čak brez imalo buđi.
Ti misliš da sam gulanfer
Kat ti ovo pričam.
Badava što ti pričam
Da smo isto,
Kad ti samo u svemu vidiš razljičito.
Ja ti se kačim ka čičak za džamadan od šajka
I ne moreš se mene otresti
Brez obzira što ti misljiš da sam ja budala
Ilj što je još gore, običan mufljuz.
A ja sam isto što i ti, razumiješ,
I pričaj ti da ja samo meljem tandara-mandara,
Ilj tandara-bandara,
Alj mi smo izmiješani
Ka maslo u vareniku.
Nećeš me, nadam se,
Zbog ovog u haps,
Mogo bi da ti istresem pun sepet ovi riječi
Ka crveni višanja.
Nije ovo nikaka lakrdija,
Ovo je rasprava
I brez ovi tuđi riječi,
Razumiješ ti,
Naš jezik bijo bi leš.
II
Mi smo ka ljice i naljičje,
Mi smo ka sljika i priljika:
Kad ti stojiš ispred ogljedala -
Vidiš mene,
Isto i ja vidim tebe
Kada se ogljednem,
Mi smo izmiješani
Ka maslo u vareniku.
Nemo misljit
Da su ovo samo tvoja imena.
To su vama i nama dalji Jevreji:
Tvoj je Adam - moj je Adem,
Tvoja je Eva - moja je Hava,
Tvoj je Jov - moj je Ejub,
Tvoj je Avram - ja sam Ibrahim,
Tvoj je Mojsije - moj je Musa,
Tvoj je Solomon - moj je Sulejman,
Tvoj je David - moj je Daut,
Tvoj je Ilija - moj je Alija,
Tvoj je Josif - moj je Jusuf,
Tvoj je Isus - moj je Isa,
I ka kapa svega,
Tvoj Bog je, bogomi, i moj Bog,
Samo ga ja, razumiješ ti,
Zovem Alah.
KOMPLJUTER
Prije sedam decenija progovorio sam na „maternjem jeziku“, no ubrzo sa polaskom u školu počeo sam da ga napuštam i da se uklapam u govor učitelja i jezik udžbenika. I tako sve do današnjeg dana, uz bezbrojne traume i nesigurnosti.
A šta je to moj maternji jezik?
To je jezik miješanog ijekavskog i ekavskog dijalekta, jezik sa puno gramatičkih nepravilnosti, jezik sa brojnim lokalizmima i tuđicama, jezik sa umekšavanjem suglasnika l i njegovim obaveznim pretvaranjem u lj ispred vokala i i e.
I evo sada, u poznim godinama, otvorio mi se jezik djetinjstva. Poželio sam da na njemu napišem bar jednu knjigu, da nanovo oživim i preživim slike i riječi koje su bile duboko zapretane u meni.
Knjigu sam pisao od januara 1998. do februara 2001. godine, a ponešto i kasnije.
I evo sada, dok ovo zapisujem, dok sjedim za kompjuterom, preko puta mene sjedi moja devedesettrogodišnja majka i plete čarapice za neko od unučadi ili praunučadi pa se na moj rad uopšte ne osvrće i stalno nešto priča i zapitkuje.
Sačekaj malo dok ovo ne završim pa ćemo pričat, ne mogu u isto vrijeme s tobom da pričam i da radim na kompjuteru, kažem joj.
Bogomi ja sam misljila da je kompljuter ka šivaća mašina, pa moreš da šiješ i da pričaš.
Ne, nije. I ne kaže se kompljuter već kompjuter.
E, vala to ti lj ne bi’ dala ni za kake pare!