Kao riječ koja se povlači
Pucanj1

Photo: Henri Cartier-Bresson

Mi se nismo igrali rata

Čovjek nije suncokret

Čekam splavara
da me preveze u grad
u kojem ću trčati ukrug
s dva miliona stanovnika
i misliti da sam korisna
u borbi protiv
vještačkih osmijeha,
nesavršenih porodičnih skupova,
kvazi poruka s pozadinom od knjiga,
licemjernih predstava o humanosti
i ljubavi za drugačije i druge,
u svijetu u kojem
ne postoji statistika
koju zanima broj umrlih
od usamljenosti i tuge.

Za(š)to je važno znati da život ne treba posmatrati kroz ključaonicu

Učim strpljenje
od vrane koja baca orah
i čeka da nečiji točak
pređe preko njenog budućeg obroka,
učim suštinu povjerenja
u smisao višeg reda
dok se život,
pokušaju kontrole, otima,
i migolji kao riba,
uhvaćena radi poljupca.

Za(š)to nismo kao druga djeca

Mi se nismo igrali rata,
rat se igrao nas.
Fleksibilni
kao mačja kičma,
neosjetljivi
na protok vremena
klikerima gađamo
rupe svemira
i decenijama
uzaludno čekamo
smisao odgovora;
ko bi pobijedio
švabe ili partizani,
kauboji ili indijanci
da smo se samo
onomad sastali
kako smo planirali.

Žeđ

Kad me presretne lice lošeg dana,
čiju ruku odbijam stisnuti,
bježim dugo bez osvrtanja u literarna putovanja,
u ulice sa niskim šarenim zgradama,
u djetinjstvo, misao o srećnim porodicama,
u prostranstvo zagrljaja i liječim se
od mirisa napuštenog doma,
tišine školskog zvona,
izostanka dječjeg smijeha,
društva praznih pogleda,
prirode ustupljenih mjesta pogrešnima.
Liječim se od nedostajanja, nostalgije,
nedolazaka, neodgovora, optuživanja,
nemogućnosti izražavanja emocija,
nepovjerenja, zlobnih upadica,
surevnjivih lica, tapšača ramena,
lakoće lažnih obećanja.
Liječim se od same sebe otopljene u čaši života
koju je popio moj posljednji saputnik
prije nego što me je pretvorio u raskorak.

Od A do Života

U sljedećem životu
imaću ravnu kosu,
farbaću je u crveno i nosiću šiške,
udaću se iz ljubavi,
rodiću  prije tridesete,
živjeću na selu.
Imaću kuću i baštu,
tri mačke i jednog psa,
voziću kombi u koji ćemo moći stati svi
i neće biti važno da li smo sjedišta isprljali.
Hodaću bosa,
neću se brinuti o prehladi,
nosiću trapez pantalone i šešire,
piću vino isključivo iz vinske čaše,
naučiću da budem umjerena
u korištenju duvanskih proizvoda,
slušaću muziku, ješću prstima
neće mi biti važno da li sam boje odjeće uklopila.
Naučiću da govorim bar tri jezika,
neću brinuti o nebitnim stvarima,
niti čitati populističke knjige.
Imaću dovoljno polica za kratke priče,
spremaću večeru za prijatelje
koji neće pričati loše o meni čim izađu napolje,
smijaću se glasnije,
otići ću na sve kontinente,
plaćaću školovanje bar za jedno siromašno dijete,
iseliću riječ rat iz privatnog posjeda.
Ići ću često u pozorište,
sjediću pored rijeke i slušati šum vode,
naučiću da slikam i zaboraviti da pišem pjesme.
O, kakav će to život biti!

Vodeničari

Izlazi iz oblaka bez čovjekobrana
iako zna da pljuštaće ponovo
hvalisavci o uspješnosti,
lažni moralisti o ispravnosti,
zaljubljeni o važnosti francuskog poljupca,
i svi će htjeti da njene kapi
budu hrana za njihove vodenice,
jer samo tako mogu opravdati njeno postojanje.
Kiša izlazi bez čovjekobrana
iako zna da vratiće se prljava.

Lirika neona

Kao riječ koja se povlači
od riječnika do riječnika
tražeći udomljavanje,
azil ili bar privremenu
mogućnost prezimljavanja
vučem se i prokišnjavam
skrivena od svijeta
koji svijetli neonski toplo.
Obasjava sve osim putanju
moje potrage za rukom koja grije
i džepom koji pruža utočište
od šarenog, veselog svijeta
koji se smije, smije, smije
čas meni, čas sebi,
čas po navici, čas u panici,
smijehom pobjeđuje strah
i skraćuje turobne misli,
ili mi se samo tako čini
dok čekam da me usvoji  ljubav
ili nešto što se silno želi
prodati pod tim imenom.

Oceni 5