Pošalji prijatelju
Verzija za štampu
Mi smo mladi, mi smo mladi, jedno srce u brigadi
U filmu Gustava Gavrina Život je naš: Ljudi s pruge, koji se snimao 1947. godine na izgradnji pruge Šamac – Sarajevo (1948, Beograd: Avala film), sugeriralo se s neodobravanjem da su se poneki mladići i djevojke javljali za sudjelovanje na akciji očekujući da će ondje izučiti zanat, ili imati i druge koristi, da će zbog brigadirske značke lakše dobiti studentsku stipendiju ili posao. Na obnovljenim saveznim omladinskim radnim akcijama tečajevi koji su brigadirima bili na raspolaganju i dalje su bili vrlo važni. Prema jednom istraživanju 21,4% brigadira željelo se, zbog lakoće posla, bolje nagrade ili ugleda u društvu, osposobiti za zanimanje „šofera“, 7,9% za mehaničara, 4,9% traktorista, 4,5% službenika, 3,2% inženjera, 3,1% prosvjetnog radnika i jednako toliko „tehničara“ (Kilibarda 1960: 61). Tečajeve suvremenog domaćinstva na akciji izgradnje autoceste Bratstvo-jedinstvo 1960. godine, izvijestio je časopis Žena, polazilo je nekoliko tisuća djevojaka i, to se posebno naglasilo, mladića. Mladiće je najviše zanimalo „da znaju ispeglati košulju, hlače i odijelo“, a djevojke su, osim „praktičnoga rada“ u „pravoj suvremenoj čajnoj kuhinji“, učile „sastav hrane; vrijednost masti i bjelančevina […] ekonomiku domaćinstva, kako najbolje raspoređivati kućni budžet, […] sve o uređivanju stana, primjenu suvremenih uređaja u kućanstvu… […], o svemu što dobra domaćica treba znati“ (Vuković 1960: 13; usp. i Ristanović 2014: 591).9
Isti časopis u ljeto 1963. godine, u članku „Skrivene mogućnosti autoputa su beskrajne“, posebno je istaknuo da radna akcija „sve sigurnije prerasta od političke u općeobrazovnu školu“. Poboljšala se suradnja sa zavodima za zapošljavanje radnika, pa su, primjerice, brigadiri jedne splitske brigade od zavoda za zapošljavanje u ugostiteljstvu dobili jamstvo da će po povratku s autoceste zaposliti 60 konobara (Šoškić 1963: 13).
Sredinom 1960-ih još jednom su se zaoštrile rasprave o rentabilnosti omladinskih radnih akcija. U Novi Beograd brigadiri će se vratiti tek 1968. godine, 1970. godine 33 brigade radit će na otklanjanju posljedica potresa u Banjoj Luci, iste godine pokrenut će se ORA Sutjeska (1970 –1977) i ORA Niš (1970–1978), a sljedećih godina i ORA Morava (1971–1980), ORA Jasenovac (1974–1977), ORA Partizanski put (1975–1978), ORA Palić (1975–1985), ORA Zeleni pojas Đerdapa (1967–1970 i 1976–1978), ORA Đerdap (1976–1990), ORA Kragujevac (1976–1978), ORA Šamac – Sarajevo (1978.), ORA Podrinje – Kolubara (1978–1989), ORA Kadinjača (1978–1988), ORA Vranje (1979–1988), ORA Smederevo (1979–1990), ORA Požarevac (1983–1987), Beograd – Bar, Otok mladosti…10 Od „tradicionalnih radnih akcija“ opstala je samo ORA Sava.
Gradski komitet Narodne omladine Hrvatske organizirao je 1960. godine akcije na izgradnji savskog nasipa i prilaznih putova sljemenskoj žičari, a 1961. godine mladi iz Splita, Rijeke, Beograda i Zagreba gradili su Jakuševački nasip na desnoj obali Save. Na Savskom nasipu radilo se sve do 1969. godine, naročito nakon velike poplave u listopadu 1964. Mladi koji su ga gradili taj će nasip, poput onih koji su sudjelovali u izgradnji velikih poslijeratnih infrastrukturnih objekata, nazivati svojim:
„Zagreb je sa Savom uspostavio odnos nemiješanja i miroljubive koegzistencije 1965, kada smo dovršili sustav nasipa za obranu od poplave, a popriličnu sigurnost smo zajamčili tek nešto kasnije, kada je dovršen retencioni kanal Odra, koji u slučaju pretjerana vodostaja prima višak riječne vode i izlijeva je na za to predviđeno područje. Zakasnili smo nekoliko mjeseci: Sava je 1964. katastrofalno poplavila Zagreb. Ali naš nasip je izdržao. Pišem: 'naš', jer sam i sada ponosan da sam nekoliko godina za redom, kao i mnogi moji prijatelji vršnjaci, drage i dobre volje, radio na izgradnji Savskog nasipa.“ (Bešker 2014)
Na odušnom kanalu Odra brigadiri, smješteni u naselju Sedam sekretara SKOJ-a u selu Kosnici, radili su i sljedećih godina, uz sudjelovanje u završnim radovima na Mostu mladosti, Zagrebačkom velesajmu, Autocesti Zagreb – Karlovac i Sportsko-rekreacijskom centru Jarun. Uz to, radili su na uređenju današnje Avenije Dubrovnik i Ulice grada Vukovara, Aleje Bologne, Branimirove ulice, Sljemenske ceste, parka Maksimira, čistili su i uređivali zagrebačke potoke-kanale Črnomerec, Bliznec, Kustošak, Trnava, Kunišćak, Kraljevec i Vrapčak… (Zdjelar 1984: 13-21; Mihailović i Spasović 1980: 127-135).
Naselje Sedam sekretara SKOJ-a, „Grad mladosti“, raslo je iz godine u godinu, pa su se u izvještaju o radu iz 1983. godine organizatori pohvalili da su spavaonice podigli na betonske temelje, obojili interijere svih objekata, plastificirali podove, osigurali ormariće za sve brigadire, posadili 400 novih sadnica i uredili pješačke staze. U naselju je postojala ambulanta sa stacionarom, a velika blagovaonica radila je na principu samoposluživanja. Brigadiri su se mogli koristiti poslovnicom pošte, javnom međugradskom telefonskom govornicom, kioskom, a 1983. u natkrivenom prostoru pored kantine otvorila se i pizzeria. Brigu o zdravlju brigadira i pravilnoj strukturi prehrane od samog početka te akcije vodio je liječnik Drago Droždjek. U izvještaju s početka 1970-ih ustvrdio je da je 97,4% mladića za trajanja akcije u prosjeku dobilo na težini 2,8 kg, a 96,8% djevojaka 3,9 kg. Uz to, opazio je znatan porast hemoglobina i vitalnog kapaciteta pluća koji su mu, uz promjene potkožnih nabora brigadira i brigadirki, ukazali na „gotovo nevjerojatno poboljšanje [njihove] fizičke kondicije“.
Još 1965., u uvodnom izlaganju na Plenumu Gradskog komiteta Saveza omladine Hrvatske Zagreb, koji se održao u povodu radnih akcija, jasno se istaknulo da zabavu na akciji više nije moguće tretirati kao „isparavanje suvišne energije brigadira“, nego da je riječ o aktivnosti koja „daje konačan sjaj“ svemu ostalom. Književne večeri ponekad su se organizirale u brigadirskim barakama, ponešto drugo u prostoru press-centra ili u domu brigadira, ali većina se programa događala u središtu naselja: još je živjela poslijeratna tradicija logorske vatre, održavale su se filmske projekcije, plesne večeri i disco-večeri u organizaciji brigadira, sportska natjecanja, izložbe brigadirskih fotografija, slika i karikatura.
Rezultati pojedinih brigada na „području društvenih aktivnosti“ su se i bodovali, pa je u pravilniku o natjecanju iz 1975. godine istaknuta obaveza svake brigade da u svakom od područja društvenog života i rada ostvari najmanje šest bodova. Da bi dosegnula taj minimum brigada je, među ostalim, morala sudjelovati u 75% tečajeva. Izvještaj organizatora iz 1978. godine potvrđuje naročito zanimanje za vozačke tečajeve A i B kategorije. „Auto-moto, foto, kino i radio-tečaj“ završilo je 1330 brigadira, a nastavila se i suradnja sa Zavodom za zapošljavanje i Narodnim sveučilištem Moša Pijade, koje je organiziralo stručne seminare za „elektrovarioce, popravak radio i TV prijemnika te popravak malih kućanskih aparata, na kojima je kvalifikaciju steklo 114 polaznika“.
Međutim, kroz Program razvoja ORA Sava iz 1984. godine provukao se ton rezignacije: „U posljednjih nekoliko godina (1979–1983) pokazalo se da grad Zagreb nema više takvih radova za brigadire kao što su bili savski nasip ili odušni kanal 'Odra', a koji su punih 20 godina bili gotovo isključivo gradilište brigadira, a očito je da ih niti ubuduće neće biti u većoj mjeri“.
Posljednje velike akcije
Ovu „fazu“ omladinskih radnih akcija obilježilo je okružje privredne reforme. Dobrovoljni rad mladih našao se na tržištu radne snage u konkurenciji s ponudom građevinskih tvrtki: proračunsko financiranje zamijenilo se samofinanciranjem akcija. Da bi se radna akcija započela trebalo je naći pogodno gradilište i investitora. Riječju, mladi su se za akciju morali „izboriti“, pa dok je u razdoblju obnove i izgradnje, između 1945. i 1947. godine, na omladinskim radnim akcijama sudjelovalo oko 80% ukupnog broja mladih u Jugoslaviji, sredinom 1980-ih bilo ih je mnogo manje, tek 1%. Sada su akcijaši bili mlađi no prije, bilo je manje djevojaka i manje naviklih na teške fizičke poslove. No, s druge strane, na radnim akcijama nakon 1968. godine doista je bilo manje znoja i žuljeva: većinom se radilo na pošumljavanju, uređenju riječnih nasipa i kopanju kanala. Organizirale su se samo u ljetnim mjesecima, a ne, kao prije, od ranog proljeća do kasne jeseni. Mladi su obavljali poslove koji se nisu mogli obaviti strojevima, ali i one koji jesu.
Dok su „društvene aktivnosti“ na prvim poslijeratnim omladinskim radnim akcijama bile odgovor na „društvene potrebe“, 1960-ih su se počele oblikovati prema „individualnim interesima“. Istraživanja za trajanja treće „faze“ pokazala su da brigadire i brigadirke najviše zanimaju zabava i sport, potom kultura i različiti tečajevi, a ponajmanje „idejno-politički rad“.
Promijenili su se i motivi mladih za odlazak na akcije. Neke je privukla mogućnost da im se rad na akciji prizna umjesto duže i teže obavezne ljetne prakse u tvornici, druge mogućnost besplatnog polaganja vozačkog ispita. Neki su došli iz znatiželje, potaknuti pričama roditelja, nekadašnjih akcijaša. Mnogi su došli da bi se družili s vršnjacima iz čitave zemlje (11) ili pošli dalje od svoga kraja, gdje do tada još nisu bili. Mnogima su, međutim, radne akcije bile jedini način da provedu ljetne praznike izvan svoga doma.
Mladi su i na tim akcijama u slobodno vrijeme čitali, gledali filmove, bavili se sportom i plesali kolo uz logorsku vatru. No sada su ih, umjesto književnika, posjećivali mađioničari i pjevači. Tih godina, kada su Nagradu sedam sekretara SKOJ-a za stvaralaštvo mladih primili Marko Brecelj (1976), Leb i sol (1978), Lačni Franz (1981), Pankrti (1982), Luna (1984) i Ekatarina Velika (1986), na omladinskim radnim akcijama redala su se gostovanja ne samo pjevača zabavne i „narodne“ glazbe, nego i rock-glazbenika, često na temelju višegodišnjih ugovora s republičkim omladinskim organizacijama. Brigadiri i brigadirke zabavljali su se uz nastupe Parnog valjka, Nervoznog poštara, Animatora, Prljavog kazališta, Yu grupe, Drugog načina, Filma, Riblje čorbe (na akciji Đerdap ‘85 oni su snimili album koji će nazvati Koncert za brigadire), Bijelog dugmeta…
Na akciji Kozara ‘76 članovi skupine Bijelo dugme sudjelovali su kao brigadiri. Godinu dana poslije u razgovoru za RTV reviju Goran Bregović će se požaliti: „Ostali omladinci mogu da idu na radnu akciju ako to žele, samo nama se zbog tog pripisuju razne drame“ i traži se „nešto skriveno u tom našem gestu“ (12). U svakom slučaju, trojica od petorice dobili su udarničke značke, dokazavši se kao uzorni omladinci. U jednoj kasnijoj zgodi Bregović je navodno priznao da je „bend“ poveo na akciju kako bi ga „doveo u red“, jer su već bili „nepoželjni u desetak hotela širom Jugoslavije“. Odlazak na radnu akciju, zaključio je, mogao im je „donijeti samo dobro” (13). Pozitivne vrijednosti akcijama su pripisivali i Arsen Dedić i Đorđe Balašević: Dedić je 1975. godine napisao glazbu i tekst „akcijaške himne“ pod naslovom „Hej, haj, brigade“ (14), a Balašević je skladao akcijašku uspješnicu „Strašan žulj“ (15). „Brigadirsku pjesmu“ pjevala su i Srebrna krila (16).
Društvo u malom
Početkom 1960-ih Rudi Supek je konceptom „društva u malom“ opisao promjene u organizaciji radnih akcija nastale uvođenjem principa samoupravljanja, kada su „radna brigada i […] omladinsko naselje prestali […] biti po svojoj ulozi nešto heteronomno, podložno samo postizanju vanjskog radnog zadatka, a postali nešto autonomno, tip društva koje mora zadovoljiti neke osnovne potrebe društvenog života pojedinaca u cjelini“.
Kao „istinski društvena akcija“ ona je, po Supekovu mišljenju, pretpostavljala „kolektivni napor koji izvire iz dubine same grupe, iz spontane integracije pojedinca u radnu zajednicu, iz sposobnosti kolektiva da se uhvati u koštac s nepredviđenim poteškoćama, da improvizira, stvara i rješava nove probleme“. Otprilike u isto vrijeme slično je ustvrdio Dragić Kačarević. „Radna brigada je“, Kačarević nije dvojio, „jedna mala komunistička zajednica razvijena koliko joj to omogućavaju materijalne mogućnosti naše zajednice i kvalitet naše omladine“. Dvadesetak godina poslije, Supeku i Kačareviću pridružio se Srećko Mihailović, postavivši već u uvodu svoje knjige „Omladinske radne akcije“ pitanje: „Da li su današnje radne akcije anahronizam ili su, pak, zametak mogućeg alternativnog življenja?“. Mladi ljudi u akcijaškim naseljima, odgovorio je, žive cjelovitim životom, riječ je o jedinstvenom „isječku iz ‘normalnog’ života“, koji podrazumijeva polifunkcionalnost „aktivnosti i odnosa“.
Spomenute vrijednosti nedvojbeno pripadaju prošlom vremenu. Međutim, sjećanja na omladinske radne akcije još žive, u internetskom prostoru, na povremenim okupljanjima nekadašnjih brigadira, ali i u prostoru društvenog i političkog djelovanja. U studenom 2012., nakon poplava u Sloveniji, tada predsjednički kandidat Borut Pahor prepoznao je promidžbeni kapacitet dobrovoljnog rada i svoju je kampanju obogatio radnom akcijom Skupaj za skupno: s pedesetak istomišljenika gradio je novi drveni most i sanirao poplavljene ceste u zaselcima Prhanija, Dolenja Trebuša i Hlipovec (17). Nakon velikih poplava u svibnju 2014. godine i u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini čuli su se glasovi prisjećanja na nekadašnje omladinske radne akcije, ponajprije na njihov etos i način organizacije koji bi se, tvrdilo se, mogao pokazati kao rješenje za nezadovoljavajući odgovor državnih institucija.
Neka udruženja bivših brigadira krenula su u poplavljena područja, samoorganiziravši se, da bi pomogla u čišćenju terena od nanosa i uređivanju korita rijeka i okolnih putova (18). U isto vrijeme jedan je srbijanski portal objavio vijest pod naslovom „Ujedinjuje Srbiju: Vučić posle poplava pokreće radne akcije za obnovu zemlje“, a čitatelji su uzvratili s više od stotinu komentara u kojima se, uz Vučića, spominju i Josip Broz, neki pjesnici, lopovi i izdajice, komunizam, liberalni kapitalizam, tajkuni, udarničke značke, ali i mladi na koje se može računati, „pjesma i znoj“, prijateljstvo i ljubav (19).
BOJAN KRIŠTOFIĆ: DIZAJNIRANJE SRCA, RUKU I LOPATA
Osnovna karakteristika dizajna za omladinske radne akcije (prije svega vizualnih komunikacija realiziranih u formi plakata, novinskih oglasa, omota ploča, amblema na značkama i prišivcima te radnim uniformama udarnika) bila bi da su njegovi autori i autorice stvarali relativno benigniju i manje stamenu varijantu uobičajene komunikacije vladajuće jugoslavenske ideologije, izraženu simbolima kao što su crvena zvijezda (u najstarijim primjerima i srp i čekić), Josip Broz Tito, narodni heroji i heroine (ponajviše Ivo Lola Ribar, svojevrsni zaštitni znak ORA), grbovi pojedinih gradova ili područja u kojima su se održavale akcije, apstrahirani likovi radnica i radnika i tome slično.
Retrospektivno gledano, dojam je da su se „na višim instancama” političkih struktura dizajnirali ili uniformirani nosioci agit-prop komunikacije koji su kritičarima i istraživačima danas samo historijski zanimljivi, kao dokumenti minulog vremena, ili genijalna djela koja danas vidimo kao kamene-međaše cjelokupnog razvoja dizajna u Jugoslaviji, poput klasičnih Brčićevih i Ljubičićevih plakata s motivom Tita te sofisticiranih marketinških kampanja za zasjedanja Saveza komunista Slovenije i Saveza komunističke omladine Jugoslavije u režiji naprednih slovenskih dizajnera Miljenka Licula i Ranka Novaka i njihovih suradnika. Međutim, riječ je samo o ekstremima unutar kojih se kreće naše shvaćanje različitih razina sublimacije ideologije verbalnim i vizualnim sredstvima, pri čemu se najkvalitetnijima čine oni primjeri koji je istodobno razgrađuju, a to je paradoksalno ako bi dizajn trebao biti prateća industrija koja najbolje moguće ispunjava potrebe privrednih i kulturnih subjekata o kojima ovisi. No, je li to uistinu tako?
Dizajn za omladinske radne akcije osvježava proučavanje jugoslavenskog društvenog polja jer danas djeluje naivno, zaigrano i oslobađajuće na način drugačiji od hipijevske i punkerske pobune omladinskih listova ili neoavangardne zafrkancije pripadnika Nove umjetničke prakse (koji su se istodobno bavili dizajnom). Štoviše, takav dizajn uopće nije subverzivan nego potpuno afirmativan spram dominantne jugoslavenske ideologije, ali i dan-danas, kad i torta u obliku crvene zvijezde može dignuti živac jednog provincijskog političara i potaknuti ga da sazove svoj tjelesno-žandarski zdrug zbog eliminacije jugoudbaškog kolača, nositi lice Ive Lole Ribara na reveru ponovno je akt pobune, možda prvi put od svršetka Drugog svjetskog rata.
Koliko god vrtnja jednih te istih povijesnih spirala posljednjih dvadeset i pet godina bila perverzna, toliko ju je lakše pojmiti i kritički dezavuirati uz pomoć humora na koji su političke elite uglavnom imune. U tom kontekstu, dizajn za omladinske radne akcije volim promatrati kao dizajnerski pandan domaćoj naivnoj umjetnosti – iznimno potentni simboli s vremenom su prerasli u kičaste prikaze svakodnevice, doduše ne ruralne nego rubno urbane, k tome premazani patinom odrastanja u davno prošlim vremenima kad je bilo moguće dičiti se Radom Končarom na prednjici majice a Che Guevarom na leđima, a pritom ne sablazniti ni roditelje ni profesore, a kamoli lokalnog popa. Međutim, kao i u slučaju proturječne „hrvatske naive”, ispod površnih slojeva mitologije i podsmješljive nesposobnosti propagande da nadiđe samu sebe kriju se ozbiljne, pa makar i slučajne opservacije socijalne zbilje, dok je krajnji cilj dizajna za omladinske radne akcije u osnovi bio itekako plemenit –―ujediniti mlade oko radnih zadataka od kojih će imati korist cijela zajednica te omogućiti im da se poistovijete jedni s drugima u procesu rada koji nije smio biti otuđen. Riječ je o porukama kojih se ni danas ne bi bilo zgorega prisjetiti.
U krajnjoj liniji, simbol koji ponajbolje dočarava temeljnu, ali produktivnu proturječnost ORA možda je Superman koji hrli na rad na plakatu Branka Gavrića iz 1981. Dakako, s jedne je strane riječ o satiričkom ubacivanju arhetipskog manekena dekadentnog Zapada na socijalistički propagandni plakat, no s druge strane, Kal-El alias Clark Kent bio je borac za pravdu, zar ne? Tako je u ponajboljim primjerima dizajna za omladinske radne akcije model identifikacije recipijenta s porukom ambivalentan, ali na pozitivan način ― on istodobno dovodi u pitanje ideologiju koju komunicira te ističe njezine progresivne temelje, u suvremeno doba uznemirujuće uzdrmane.
9 I u sljedećem akcijaškom razdoblju ta se slika neće promijeniti: „Dok brigadiri veliki dio vremena izvan radilišta provode u ovladavanju tehničkim vještinama, brigadirke, ako i same nemaju tehničkih sklonosti, mogu nešto naučiti o krojenju, i šivenju, njezi i kozmetici, aranžiranju cvijeća, o modi i kulturi odijevanja…“ (Lamza 1974: 4).
10 Napominjem da ovi podaci nisu pouzdani, u drugim izvorima neki od njih navedeni su drugačije.
11 Rezultati istraživanja Bore Kuzmanovića, Srećka Mihailovića i Vladimira Obradovića 1970. godine, na uzorku od 1680 zagrebačkih srednjoškolaca, pokazali su kako njih 47% smatra da je druženje s mladima iz čitave zemlje najvažniji cilj omladinskih radnih akcija, a ujedno najvažniji motiv za odlazak na akcije (Popović 2010: 293).
12 Na http://yugopapir.blogspot.com/2014/06/bijelo-dugme-3-deo-feljtona-nas-put-do.html
13 Na http://www.vecernji.hr/zvijezde/bregovic-osjetio-se-eros-kad-su-usli-tito-i-jovanka-964254
14 „Mlade dane, tople, duge / prvu ljubav, prve sne, / vraćaju nam naše pruge, / ugradili tu smo sve, / sve. // Za godine koje bježe, / za mladosti blistav čas, / mostova nas bezbroj veže, / pruženih između nas, / između nas. // Hej-haj brigade, / hej-haj ruke mlade, / hej-haj brigade, / svoju zemlju, srcem grade, / svoju zemlju, srcem grade. // Ostaju za uvijek, druže, / ove ceste, ovi puti, / a drugarstvo duže, duže, / i od života i od smrti, / i od smrti. // Neka puca kao mina, / zvijezda iznad našeg čela, / opet stvara omladina, / novo vrijeme, nova djela, / nova djela. // Hej-haj brigade, / hej-haj ruke mlade, / hej-haj brigade, / svoju zemlju, srcem grade, / svoju zemlju, srcem grade.“
15 „Šta u brigadi / znače predmeti s faksa, / kad jedno su knjige, / a drugo je praksa? / Znam da ću moći / svoj mozaik da složim / tek kada položim rad. // Sada znam šta je prava stvar, sad sam shvatio kako se radi. / Danas, čuj, imam strašan žulj, / valjda najlepši u brigadi. // Ja sam u školi suze prolila gorke / zbog svakog pet minus i svake četvorke. / Biću odlikaš kad dođem u formu / i prebacim normu ja. // Znao sam malo sve do ovoga leta, / tek sada razumem sve radnike sveta. / Do sad sam bio samo veliki klinac / i mamin mezimac sin.“
16 „Kad se slože ruke mlade, / u brigade, u brigade, / mladost gradi, pjesma leti, / kad odrasteš tog se sjeti. // Mi smo mladi, mi smo mladi, / jedno srce u brigadi, / sve nas nosi ista rijeka, / prva ljubav tu nas čeka. // Kad se slože ruke mlade, / u brigade, u brigade, / novog druga tu ćeš naći, / s njim je lakše, s njim si jači. // Mi smo mladi, mi smo mladi, / jedno srce u brigadi, / sve nas nosi ista rijeka, / prva ljubav tu nas čeka.“
18 Na http://www.naslovi.net/2014-08-03/mondo/radna-akcija-u-kraljevu-ora-nije-fora/11112402
