Kome je umetnost namenjena
Radomir Konstantinović

Photo: Wiki

Mi smo puste dvorane u kojima pokliči Don Kihotovi izazivaju sprdnju

Često me je obuzimao strah kad sam otkrivao da je potrebna sasvim neznatna rasejanost, skoro beznačajna ravnodušnost pa da ogromne epohe kulture, sa svim svojim delima i otkrićima, padnu u nekakav užasan besmisao, da prestanu išta da znače za nas. Kultura je, čini mi se, oduvek u pitanju: na nju ide, i protiv nje, naša ravnodušnost. A šta je ravnodušnost nego ona tupost duha što se razvija pred svetom koji za nas nema više nikakve tajne i koji, zato što je s one strane svake tajanstvenosti, prestaje da nas privlači? Bogovi su se, uostalom, nekada tako moćni i strašni, udavili u istoj reci ljudske ravnodušnosti. Kad su izgubili tajanstvo kojim ih je čovek ispunio, oni su prestali da budu bogovi, pretvorili su se u stvari. Istina, socijalni psiholog From, koji je izazvao znatno interesovanje i kod nas, nazvao je boga otuđenim čovekom. Nije li čovek, pita nas From, ulio u boga svoju nadu, svoje strepnje pred nepoznatim, i nije li se bog, okružen svojim tajanstvom, odvojio od čoveka, nastavio svoju egzistenciju iznad i izvan čoveka? Pa ipak ma kako ova Fromova formula mogla da izgleda srećna, bogovi su, upravo zato što su bili ispunjeni tajanstvom privlačili čoveka. Uostalom, smrt bogova došla je posle jedne duge agonije, posle antropologizacije boga, posle dugog procesa razaranja njegove tajanstvenosti.

Zašto govorim sad o bogovima? Istu meru nepoznatog, sa kojom su računali bogovi, u nekadašnjoj našoj istoriji podrazumeva i svako delo, pesma od nekoliko stihova, neki najobičniji crtež: u toj sili tajanstvenog, nepoznatog koje smo “preneli” u njih, koje nas je i nagnalo da govorimo neku rečenicu, da napravimo neki potez pera po hartiji, leži jedina mogućnost njihove egzistencije. Tajanstvo je ono što me privlači jednome delu, što pomaže tom delu da živi, da se ne izgubi u tupoj ravnodušnosti, tom stvaraocu svakog besmisla. Delo je moguće samo kao izazivanje naše inteligencije koja pokušava da prodre svuda, a stepen njegovog značaja ravan je stepenu ovog izazivanja koje nam ono upućuje. U smrti smisla za nepoznato, u agoniji tajanstvenog leži i smrt umetnosti. Nije li Hegel, uostalom, sumrak umetnosti video u sumraku tajanstva? Zar je grčka umetnost, pitao nas je on, uopšte mogla da se zamisli bez grčkih bogova? Nije li najzad, hrišćanska romantika bila moguća sve dok su krize, koje je ona pokušavala da reši, koje je apsorbovala svojim slikarstvom, svojom poezijom, bile aktuelne krize, drugim rečima dok se verovalo da egzistencija u njima vodi nekuda, da ima nekog smisla? Po Hegelu, jednom od najsumornijih proroka budućnosti koja je evo, naša sadašnjost, umetnost je imala značaj sve dotle dok je egzistiralo tajanstvo koje je čovek “stavljao” u nju, da bi s njom, dakle, korespondirao kao sa svetom svog tajanstva, uvek u nadi da je tu moguće neko otkriće.

Ako ste ubeđeni da drveće ne govori, ne smeje se, ne došaptava se između sebe; ako je za vas neka izgužvana novinska hartija koju nosi vetar ulicom samo novinska hartija, s vama je svršeno u svetu umetnost

Ma šta mogli da zamerimo jednoj ovakvoj teoriji, radi se, izgleda, o moćnom saznanju da umetnost neizbežno računa sa izvesnom količinom nepoznatog. Ako je lišimo tog nepoznatog, ako pokušavamo da je izgradimo u duhu ubeđenom da zna sve, da se “emancipovao” od svake tajne, svake vrtoglavice od tajanstva, možemo još jedino da je izgubimo. Pozitivizam, zbog toga, nije rodio veliku umetnost: njegova dela upoređena sa delima primitivnog duha koji se bojao zlih sila, koji je verovao da u drveću bogovi obitavaju i da mrtvi tajanstvenom moći nekih reči mogu iz groba da se dozovu, zaista su ništavna. Ono što je njima nedostajalo, to nije bilo znanje fizike, hemije, sociologije, ali to je bilo znanje nad znanjima: da uvek ostaje još neka veza u koju nismo pronikli, ono stvaralačko znanje da se čovek, u sebi samom vaznese jezom od neznanja. Onaj za koga je neko drvo pored puta, recimo samo drvo (u smislu: drvo, pa šta?) ne samo što nikad neće biti ni Sezan ni Koro, on ostaje uvek slep za platna Sezanova i Koroova. Ako ste ubeđeni da drveće ne govori, ne smeje se, ne došaptava se između sebe; ako je za vas neka izgužvana novinska hartija koju nosi vetar ulicom samo novinska hartija, s vama je svršeno u svetu umetnosti, ona za vas može da bude samo jedno od pravila ponašanja naše toliko kritične epohe, konvencija koja ne stiže do srca.

Savremena umetnost nije ugrožena svojom sopstvenom unutrašnjom krizom, ona je ugrožena ovim: pa šta? koje svakodnevno upućujemo svetu što nas opkoljava, svetu na koga pesnik pokušava da nas podseti. Neuzbuđeni svetom, ravnodušni prema njemu, zazidani ovim pa-šta-stavom, ovom turobnom gordošću, ovim pseudo-znanjem koje veruje da je prodrlo svuda, ovom tragičnom, uškopljeničkom emancipacijom od nepoznatog, mi smo one puste dvorane u kojima pokliči Don Kihotovi izazivaju sprdnju, u kojima plač Faustov tera na zevanje, onaj svet, jednom rečju, u kome se svaka vatra gasi, u kojoj nekadašnje bure nisu više u stanju da podignu ni list hartije sa stola. Nađe li se pesnik, na svoju nesreću, u tom prostoru duha za koga je svako tajanstvo unapred mrtvo, nemoguće, sa njim je svršeno. Da bi pesnik imao sebe on mora da ima nas, nas sposobne da uzdrhtimo pred onim što njega ispunjava strahom, da se obradujemo onome što njega oduševljava. Postoji izvesna osnovna kultura, koja predhodi svakoj drugoj kulturi, a koju bih nazvao kulturom opštenja sa svetom, i postoji izvesno iskustvo ovog opštenja, ove fundamentalne kulture duha, izvan kojeg su naše reči besmislene, nemoguće. Da bi čovek, zaista, mogao da razume ciglo jedan stih, da ga doživi kao otkriće, potreban je rad godina, potrebne su noći očajavanja, osluškivanja kiše, vatre u peći, sopstvenog disanja, potrebno je poverenje u svet kao u nekakvu beskrajnost, kao u ono veliko dešavanje u koje nismo do kraja pronikli.

Čovek ne može da igra, da peva pred zidom, pred telefonskim aparatom, pred tanjirom na svom stolu; on može da peva jedino pred čovekom, i za čoveka, pred budnim, usplahirenim, radoznalim čovekom čiji ljudski nemir pokreće, oduvek, samo slutnje o našem neznanju

Ne, reči nisu samo reči, one ne nalaze svoj pravi smisao i moć u samima sebi, one nisu stvorene jednom zauvek nego se neprestano stvaraju. Reči ne mogu, svakako, ništa da učine za stvar poezije ako s njima ne sarađuju vetrovi, kiše, zvezde, ogromno iskustvo življenja koje tek treba da ih osmisli i da im da snagu, da ih iz mucanja pretvori u živu silu. Bez tog iskustva gluvi smo za njih, slepi za pejzaže koji, zatvoreni u njima čekaju nas da ih oslobodimo. Morao sam da prođem kroz neka gorka iskušenja da bih razumeo rečenice koje su mi se nekad činile sasvim banalne, beznačajne. Možda izgleda paradoksalno, ali tek posle iskustva teškog ljudskog poniženja, onog koje čovek doživi zbog sopstvene nemoći, ali i zbog straha za svoju kožu, sabijen u kavez nekog podruma, za vreme anglo-američkog bombardovanja, razumeo sam neke na oko sasvim proste rečenice Paskalove. Uostalom pričali su mi da je Isidora Sekulić jednom, kad je neko zapitao šta misli o Fransoaz Sagan, odgovorila da bi, možda, ova i mogla nešto da napiše, samo ako pre toga, recimo, rodi slepo dete. Ne znam da li je ova priča istinita, da li je ta reč zaista izgovorena, ali ona pogađa u sam centar stvari, u izvestan zakon užasno surov (a koji zakon nije surov?) ali ne manje tačan. Zaista, kao da ima neka nužna mera očajanja koju čovek mora da iskusi da bi napisao nekoliko najprostijih reči. Isto je i sa čitaocem, sa konzumentom umetnosti uopšte: reč, zvuk, potez perom po hartiji, neizbežno računaju s ovim našim iskustvom: izvan njega oni su mrtvo slovo, besmislena, slepa materija.

Jesam li rekao da čovek mora da strahuje, da osluškuje glasove u noći samo zato da bi, najzad, bio spreman da napiše ili čuje stih od nekoliko reči? Jesam li kazao da pisac treba da želi slepo dete da bi, kroz očajanje, u besprimernoj ojađenosti i svađi sa svetom, mogao da bude pisac? Istina, znam pesnike koji bi za jedan pravi stih, bili spremni da pojedu volujsku kožu, ali ja ne govorim o njima niti govorim o umetnosti koja bi da bude, u besprimernoj taštini, jedina svrha sveta. Radi se o nalogu da se učestvuje u neprestanom stvaranju sveta, da se oseti njegova neiscrpnost i nesvodljivost, da se život zaista prihvati. Radi se o nalogu da se sačuva prava mera i pravo mesto našem znanju koje nije niti može da bude sveznanje, o potrebi da se uskladi ritam znanja sa ritmom živog, beskonačnog i prihvaćenog života. Samo u takvom, prihvaćenom životu može da se prihvati i kultura, taj pokušaj još dubljeg života. Da su životinje, lavovi i zmije, spavali mrtvim snom, kako bi mogli da se dive Orfeju.

Čovek ne može da igra i peva za čoveka koji spava. Čovek ne može da igra, da peva pred zidom, pred telefonskim aparatom, pred tanjirom na svom stolu; on može da peva jedino pred čovekom, i za čoveka, pred budnim, usplahirenim, radoznalim čovekom čiji ljudski nemir pokreće, oduvek, samo slutnje o našem neznanju. Ono što danas pesnik traži, znam, to je taj čovek, njegova radoznalost, njegov smisao za nepoznato, taj preduslov za saradnju sa svetom. Kultura može da živi jedino u duhu sposobnom da oseti basnoslovni, tajanstveni svet; inače pretvoriće se u gomilu mrtvih, besmislenih krhotina koje su ostale posle brodoloma što se dogodio dok smo počivali u svom mrtvom snu, uspavani tom najstrašnijom drogom ravnodušnosti, tog umrtvljujućeg znanja-sveznanja. A kuda ćemo onda?

*Tekst objavljen u nedeljniku NIN, 14. 7. 1961. godine

Oceni 5