Miletova potkova

Mile Bandić, dugovječni gazda nekadašnjeg simpatičnog i ljepuškastog gradića Zagreba na sjeveru Hrvatske, smještenog između gradića Samobora na Zapadu, Jaske i Velike Gorice na jugu, Beograda na istoku te Ćelave gore ili ako hoćete Golgote (bivša Medvednica, na kojoj medvjeda odavno nema, a zahvaljujući Mili – motornoj pili, sve je manje i šuma) na sjeveru. Gazda Mile ima jednu fobiju, jednu filiju i par stotina sudskih tužbi i da nije gospodar ljudi, zemlje, zraka i podzemlja u Zagrebu, time se ne bi osobito isticao među ostalim Hrvatima. Međutim, zahvaljujući tome što je eto gazda, samim time i njegove osobne fobije i filije postaju mjera svih njegovih podanika. Jednako kao što se i tih tričavih nekoliko stotina sudskih tužbi lako prebaci i rasporedi po glavi podanika.

Miletova fobija nije od onih klasičnih, relativno nedavno je dobila priznanje, radi se o hortofobiji, strahu od zelenila. Veoma je moguće da je upravo ponašanje Miletovo doprinijelo, da je bilo ključni dokaz za priznanje, naime, kod ovoga se radi o vidljivom, akutnom, histeričnom strahu od bilo kakvog drveta, grma, travke. Nabrojati samo zagrebački pomor i zatiranje zelenila tražilo bi nekoliko tomova, no sada se ne bavimo (samo) time. Filija pak, koja ga u životu uznosi jest ljubav prema vlasti, bilo kojoj i bilo kakvoj. Ta vrsta ljubavi i nije tako novog datuma, dapače, nije niti kategorizirana kao jedna od filija, budući da se ipak radi o naklonosti, ljubavi ogromnog dijela stanovništva kugle zemaljske prema vlastima (o Hrvatima kao slijepim obožavateljima da se ne govori), pa se time smatra nečim normalnim, dakle, standardom.

I tako su se Miletova fobija i filija sretno susrele na nedužnoj livadi (točnije, nekadašnjoj livadi) između Sveučilišne knjižnice na zapadu, Palače pravde na istoku, željezničke pruge na sjeveru, te rijeke Save, odnosno spomenika Većeslavu Holjevcu, legendarnom gradonačeliku Zagreba, na jugu. Zbog čega toliko srčani napad udruženih fobije i filije na negdašnju ubavu livadicu gdje su se igrala djeca, a bogme i roditelji, zapravo i nije teško razumjeti. Prvo i prvo, Mile ne može gledati u zelenilo. Panični strah vraća mu slike iz djetinjstva, grmlje, drač, šume i travuljinu, mjesta gdje se gnijezde zmije i slične zvijeri i za koje je jedini lijek spalit šumu, travu, grmlje…, zalit betonom, nazidati kuće i zidiće od bloketa. I zato marljivo decenijima krči prašumu-Zagreb, zalijeva beton nemilice, spašava zagrebačku nejač. Mile, kao sveti Juraj. Drugo i drugo, ljubav za vlast nije uvijek slast, ta ljubav uvijek, osim vlasti, zamišlja i slavu, to nekako kao da ide jedno s drugim, jer kakva je to vlast bez slave? Ima tu puno problema, zapreka a one osobito nadiru iz prošlosti.

Odozgo sa sjevera, poviše pruge, stiže težak udarac zagrebačkom gazdi, eh, taj Lenuzzi se baš morao dosjetiti graditi “potkovu”, pa i fontanu tamo staviti. Vjerujemo da je to bio jedan od prvih razloga što je Mile udario bager u nesretnu livadu koja bi mogla glumiti “Milinu potkovu”, nalio beton u kocke i prepreke razne, kao one ispred američkih ambasada, da ne provale teroristi, e tako više neće dokona djeca i roditelji neradnici tu plandovati. Potom je sredio Lenuzzija satjeravši mu u srce ne jednu, već ga je, kao svetog Sebastijana, izboo desecima kontra-fontana.

Na bokovima livade, buduće “Miletove potkove” tište ga Sveučilišna biblioteka s jedne i Palača pravde s druge strane, neprijatne, opasne zgradurine, ali Mile je iznad Knjige i Zakona, neka ih tamo, mada bi neka crkva ili stadion bili bolje rješenje. No dobro dakle, Lenuzija smo sredili, sad je tu nasuprot njemu, opet, ovaj neki Holjevac. Razmišlja tako Mile i skroman kakav već jest, samo kratko razmišlja o spomeniku samom sebi, kao kontra-spomeniku. Ipak će igrati na sigurno i tako se odlučuje za spomenik Franji Tuđmanu, ocu svih razbojnika pretvorbe, ocu najbogatijih dvjesto familija, ocu svih mufljuza na vlasti, pri vlasti, oko vlasti, ocu svih lopova i popova… ocu i vlasniku hrvatske povijesti i najcitiranijem hrvatskom historičaru (misli se na kratki rukopis, esej o vlasti, pisan na salveti).

Kakav otac, takav i duhovni sin, pa se sin uzeo posla. Podići će ocu spomenik na kojem će pisati: “Možete mi, evo, uzeti slobodu, pa i život, ali ne i misao, ne i istinu, ne i moj prilog povijesti naroda kojem pripadam.” Fućka se Mili što je Franjin “prilog povijesti” pao na narod kao kamena ploča groba. Na koncu konca, fućka se njemu za narod uopće, jer zna on dobro da je to što gradi spomenik i njemu samom. Na koncu, na svakom povijesnom spomeniku, dokumentu, važan je potpis.

*Prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji Grad