Putopis: Iran na licu mjesta (2)
Irann 06 S

Unutrašnjost restorana: Ambijent za uživanje, uz ribu, bez alkohola

Photo: Voyager

Milijunaš za 100 eura

Pogled na Maseluh: Glavno seosko okupljališteNakon Teherana smo odlučili krenuti na sjever, u brdovitije krajeve. Najbolji način je bus, da malo vidimo zemlju i osjetimo kako funkcioniraju prometne infrastrukture van glavnog grada. U tako velikom gradu je vrlo bitno pogoditi pravu autobusnu stanicu sa koje voze busevi u željenom smjeru. Čim nas je taksist izbacio na stanici nekoliko ljudi nam prilazi i izvikuje imena destinacija, te provjerava jesmo li mi zainteresirane mušterije, nitko ne viče Rasht, pa ja vičem umjesto njih, jedan od njih me lovi za ruku i vodi nas do busa, usred velike gužve ljudi i prometala i doslovce nas ugura u bus koji kreće onog momenta kad smo sjeli na dva prazna sjedala. Vozni red za buseve i nije nešto čime se treba brinuti, barem kad su u pitanju relacije između većih gradova.

Cijene prijevoznih karata su toliko niske da samo potvrđuju luksuz zemlje koja je bogata nalazištima plina i nafte. Do Rashta ima 300km, a karta košta 25 kuna za oboje. Iz nekog blesavog razloga u Iranu se novac ne može promijeniti u svakoj banci, pa smo tako u banani jer imamo samo dolare i eure, a trebamo domaći novac, Rial. Za 100 EUR-a, već si milijunaš po njihovim novčanim jedinicima i odmah dobiješ bunt love koju ni teoretski ne možeš ugurati u novčanik. Nakon par sati vožnje, iskrcavaju nas u Rashtu na nekoj raskrsnici, mi idemo dalje prema Masulehu, ali prije toga trebamo lovu. Neki taksist nas lovi i pregovaramo da nas odbaci direktno do Masuleha, iako smo svjesni da ćemo to platiti puno više nego nego da nadjemo neki lokalni bus, no tek to će biti problem. Prvo mu objasnimo da nas vozi u banku. Problem prvi! Sve banke rade dvokratno, a 2 su sata popodne. Problem drugi! Gdje god pitamo, šalju nas u drugu banku, pa tako obilazimo pet banaka i nitko ne mijenja novac i svi te šalju drugamo.

Raj za ljubiteljelokalnih specijaliteta: Radnja u Masulehu

Tako je to kad nema turista, nema ni potrebe za mjenjačnicama. I onda stiže spas. Jedna mlada žena nam prilazi tj. prilazi mojoj suputnici i pita može li pomoći, mi kažemo da trebamo promijeniti novac, a ona kaže da ima jedna mjenjačnica u gradu i da ona upravo ide tamo, pa nas može povesti. Pričamo s njom, kaže da je inženjer tehnologije i da se sprema u Dubai na novo radno mjesto, engleski joj je izvrstan i vrlo je ljubazna. Konačno smo došli do Riala i sjedamo u taksi koji nas vozi do sela Masuleh, kojih 50-tak kilometara udaljenim od Rashta.

To malo mjesto je toliko posebno i divno, kao i cijela ova regija, jer zbog blizine Kaspijskog jezera (40km) uvijek je vlažno, te je flora i fauna puno drugačija nego na jugu zemlje gdje dominiraju pustinje. Kažu da je ovaj kraj omiljeno izletište za ekipu iz glavnog grada jer upravo ovdje mogu udahnuti svježeg zraka koliko žele.

Masuleh je smješten na obroncima jednog brda i cijelo je selo napravljeno po stepenastom principu. Ono što je krov jedne razine kuća, za drugu je to ulica i tako se penje na nekoliko razina, fora je kad hodate po nečijem krovu, a u stvari ste na ulici. Kućice su stare i ima ih koje su lijepo obnovljene u starinskom stilu. Turista ima u tragovima, ali se vidi da ovaj gradić živi upravo od njih, nekoliko pansiona, restorana, predivnih šetnica, magla koja prekriva vrh brda, i naravno dodatni džemperi su potrebni. Ovdje ni sve žene nisu obučene u totalnu crninu, vidi se razlika, ali je tradicija ipak tradicija. Gledamo kako se tradicionalno peče kruh bez kvasa, guštamo u toplini tih tankih ploča dok ih gramzivo jedemo, a plaćemo cijenom u lipama.

Biti milijunaš: Hrpa novčanica za stotinu eura

U podnožju sela je busna stanica gdje nas ostavlja taksist koji nam uzima 10 dolara iako realno put košta duplo manje, no barem nismo još dva puta presjedali. Pokazat će se do kraja putovanja da je to jedini put kada smo pretplatili uslugu.

Sad treba naći smještaj. Prilazi nam čiča od svojih 80-tak godina, i maše nam rukom da krenemo za njim. Ne govori ništa osim perzijskog, pa je pitanje kuda nas vodi, no poučeni iskustvima, sigurno nam nudi smještaj. I tako se krenemo penjati brojnim stepeništima i prečacima izmeđi kuća, prođemo nekoliko nivoa i eto nas ispred njegove kuće. Pokazuje nam sobu s kuhinjiom i toaletom, traži 10 dolara, pregovaramo i dođemo do cijene od 8 dolara za noćenje za dvije osobe. Ovo me podsjeća na naše nonice na kolodvorima po Dalmaciji.

Autor se budi: Voyager u privatnoj sobiSpavamo na debelim velikim spužvama, nema klasičnih kreveta i imamo hrpe jorgana. Sunce se još provlači kroz prozore i konačno možemo odahnuti. Osjeti se da je ovdje tempo života puno ležerniji i sporiji u odnosu na gradove i drago nam je da smo odlučiti potegnuti toliko na sjever.

Naravno, nismo tu došli ležati, pa odmah krećemo u istraživanje mjesta, lutamo po uličicama i krovovima, gledamo ponudu u restoranima, ugledamo jedan dućan gdje radi vrlo ljubazan lik koji nam malo govori o mjestu, naravno, poput svih domaćina, pita nas odakle smo, mi kažemo iz Hrvatske, a on će odmah BRANKO IVANKOVIĆ! Sreća naša da je i ovo nacija luda za sportom, i da je naš nogometni stručnjak bio vrlo cijenjen u ovoj zemlji, pa na spomen naše nacije, odmah dobivamo razvučene osmjehe. Teško im je locirati gdje se nalazi ta mala zemlja, ali nije ni bitno, dobrodošli smo svuda gdje idemo.

Srećemo grupu stranih turista, Amerikanci, nitko mlađi od 60 godina, valjda se jedino zrelija populacija ne boji putovanja u ovu ‘silu zla’ kako je svojedobno Bush nazivao Iran.

Restorani su svi vrlo tradicionalno uređeni i hrana koju nude je svugdje ista, međutim, kako smo blizu najvećeg jezera na svijetu, ovdje je ponuda ribe i više nego zavidna, pa se odlučujemo kušati specijalitete ove regije i ne žalimo ni trenutka. Doduše, naruždbe su uvijek virtualne, jer nemamo pojma što naručujemo, jer ne znamo čitati jelovnike, koji su često prepuni lingivističkih pogrešaka i čudnih izraza na engleskom jeziku. Cuga je isključivo bezalkoholna, ovdje se muslimanski zakoni itekako poštuju. Naravno, s vremena na vrijeme će vam neki bezočni taksist ponuditi vožnju ka lokalitetu gdje se možete napiti pravog piva, ali rizik da vas uhvate i deportiraju iz zemlje je jednostavno prevelik da bi se igrali. Poštuj zakone i sve će biti ok.

Miris kruha: Pred lokalnom pekarom

Nakon dva dana guštanja u selu i okolici, spuštamo se do Rashta, ovaj puta lokalnim prijevozom, koji nas košta manje od tri kune (sad smo tek svjesni koliko nas je taksist oženio, ali nema veze), no mini bus je toliko pun, a pravila tko smije sjediti kraj koga se itekako poštuju, pa tako kad uđe sama žena, onda smije sjesti jedino kraj druge žene, pa se tako nekoliko puta izmjenjujemo u sjedalima, zabavno je u svakom slučaju. Presjedamo u nekom gradiću i idemo taksijem u kojem su još dva čovjeka pa nas i to košta po jednu kunu jer ne želimo ekskluzivu i plaćanje 10 puta veće cijene.

Rasht je pun parkova i zelenila, osjeti se dašak vjetra s Kaspijskog jezera, tržnice pune ribe i naravno ljudi kao da ste u milijunskom gradu, iako smo mislili da je to neka provincija. Hoteli su skupi, ne u usporedbi s našim cijenama, nego s iranskim, ali kako ćemo prenoćiti samo jednu noć, biramo neki jeftini hotel u kojem nema niti jednog ženskog gosta, pa se moja suputnica osjeća privilegirano, ali i oprezno. Tuševi su toliko opskurni i van sobe, da razmišljamo da li da smrdimo jedan dan duže ili da se ipak nekako osvježimo.

Nakon izvrsne ribe, jogurta, povrća i prebolesno slatkog deserta, šećemo se gradom i naravno izazivamo brojne poglede domaćih ljudi, nenaviklih na strance, ali nikako u smislu čuđenja ili neprijateljstva, nego više znatiželje i nevjerovanja da stranci uopće dolaze ovamo. Kad nas pitaju na ulici odakle smo, u pravilu uvijek pitaju jesmo li Njemci ili Amerikanci, no naš odgovor ih i dalje iznenađuje, ali nama stvara veselje. Sutra letimo za Esfahan, kažu najljepši grad u Iranu, možda i u cijelom muslimanskom svijetu, pa smo i sami malo uzbuđeni.

(Nastaviće se)


Galerija

Oceni 5