Milioni i kamioni od Gospoda

Summertime je, jebiga, and the livin' is easy, fish are jumpin' and the cotton is high. Kažem sebi hush, little baby, don't you cry, javiće se još naših dragih donatora čim se vrate sa summertime odmora, postoji čak i teoretska mogućnost da nastavimo da radimo, zar pjesma ne odiše zlokobnim optimizmom: One of these mornings you're gonna rise up singing/ And you'll spread your wings and you'll take to the sky.

S pesmom na usnama, raširenih krila k nebu, stignem u ured, uključim ovu krntiju od kompjutera, proverim mail. Spam do spama, javljaju mi se Kinezi da otkupim plastične torbe po bagatelnoj ceni: 10.000 torbi za plažu samo za tričavih 5.000 dolara, ali ponuda važi samo do sutra. Ne znam gde je neka radionica za kamionske prikolice iz Indije iskopala moj mail, ali njihov offer izgleda neodoljiv; 50 prikolica šalju brodom, odmah, čim platim Invoice od osam nula, ali ima i bonus; na svakih 20 prikolica dobijam šator za deset osoba i kuhalo za kahvu u kamionu.

Ali, nije sve u životu biznis, pare, fakture i profakture. Zašto? Zato što vidim da mi piše izvesna Antonette Gross sa pouzdano sigurnog maila antonettegross7@daum.net. Uvod me malo zbunio („Zdravo, voljena moja“), ali sam uveren da je Google Translate pomešao polove, Petar se lako u prevodu pretvori u Petru, zbuni dragu Antonettu koja ne okoliša, no, sir!

„Pozdravljam vas s imenom Gospodina našega Isusa Krista“, otvara svoje izlaganje gđa Gross, ne znajući da je naišla na ono što je oduvek tražila – religioznog fanatika na granici Amfilohija & Irineja, jezuitsko Lukovićevo telo koje po čitav dan kleči i moli se u najbližem crkvenom objektu. „Pozdravljam i ja vas sa imenom našeg dobrotvora Jesusa H. Christa“ mrmljam u sebi i prizivam Antonette da pomine čarobnu versku riječ – novac.

„Istina je da vam ovo pismo može doći kao iznenađenje“, iskrena je gđa Gross, što potvrđujem dubokim uzdahom strepnje. „Ipak, ponizno vas molim da mi posvetite pažnju i dobro me poslušate“, moli me ljubazno ova draga dama koja, ne sumnjam, redovito čita XXZ portal, mora da je saznala da sam glavni urednik, moguće da je ugledala neku od mojih promocionalnih fotografija sa Instagrama, misteriozni su autoputevi našega Isusta Krista.

Čitam i gutam: „Moje ime je gospođa Antonette Gross iz Sjedinjenih Američkih Država. Udana sam za gospodina Anthonyja Grossa koji je nekoć radio s našom veleposlanstvom u Njemačkoj 2002. godine, a također je radio u veleposlanstvu u Londonu 16 godina prije smrti“.

Preslišavam se, u ovim biznis transakcijama - naučio sam iz tv serija - svaki je detalj bitan. Dakle, ovako. Muž joj je nije radio u američkom veleposlanstvu u Nemačkoj, već je, pazi, Lukoviću, radio sa veleposlanstvom; tačno 16 godina pre njegove smrti – doduše, ne zna se kad je umro – radio je u američkom veleposlanstvu u Londonu, što pretpostavlja da je bio zaposlen, dakle kreditno sposoban.

Naslućujući da slede slatki finansijski pasaži, čitam vrlo tužnu priču o porodici Gross: „Vjenčali smo se 25 godina bez djeteta prije nego što je umro nakon kratke bolesti“.

Ne znam da li je gđi Gross pozlilo ili je Google Translate odlepio od suza; ali kako sam razumeo – venčali su se bez deteta,  tj. Antonetta na vjenčanju nije bila u blagoslovenom stanju, a onda je njen muž Anthony umro odmah posle 25 godina. Šta god bilo, svejedno kad se nesrećni Anthony rastavio od života, osećam miris  dolara u vazduhu, smells like a ten million dollars, baby!

Valjda od žalosti za mužem, Antonetta odjednom menja pol, piše mi kao da muškarac, ne marim, sve su opcije u igri, samo da čujem masnu finansijsku ponudu koja liči na masnu, grčku pravoslavnu svadbu: „Od svoje smrti odlučio sam se ne vjenčati zbog svog vjerskog uvjerenja“. Čekaj, bre, Lukoviću, pa ovo iz groba piše Anthony, zar ne vidiš početak rečenice: „Od svoje smrti odlučio sam se ne vjenčati....“. Jebeš me ako znam tko je vaistinu umro: Antonetta ili Anthony, čas su muško čas žensko, čas dead, čas alive. Što bi Dead Or Alive rekli  u Spin Me Around: If, I get to know your name/ Well if I, could trace your private number, baby/ All I know is that to me/ You look like you're lots of fun/ Open up your lovin' arms/ I want some, want some/ I set my sights on you (and no one else will do)/ And I, I've got to have my way now, baby/ All I know is that to me/ You look like you're having fun

Opet pismo piše pokojna Antonetta: „Kad je moj pokojni suprug bio živ, položio je iznos od 10.500.000,00 USD (deset milijuna američkih dolara za SAD) s Bankom ovdje u Americi. Ovaj novac je još uvijek u vlasništvu Banke“.

Dobro je, rekoh glasno, nije potrošila dough, ima nade, ima nade.

Kurac, nema nade, jer gđa Gross otkriva strašnu istinu: „Nedavno mi je liječnik rekao da neću izdržati sljedeća četiri mjeseca zbog bolesti raka“. Izvinjavam se u sebi ovom tragičnom paru A & A, da sam znao da je bolest u pitanju ne bih postavljao pitanja o rodnom identitetu, ali da čitam dalje, možda doktor greši, možda je Antonetta samo malaksala pa se liječniku učinilo da joj prepiše 120 dana Sodome i Gomore.
Više formalno, nego zainteresovano čitam dalje njen zdravstveni karton: „Nakon što sam upoznala svoje stanje, odlučila sam da doniram taj novac crkvama, organizaciji ili dobroj osobi koja će taj novac iskoristiti na način na koji ću ovdje dati upute“. Čekajte, zaustavite zemlju, stanite! Kako ono beše: „Dobra osoba koja će taj novac iskoristiti na način na koji ću ovdje dati upute“. Taj sam, draga gđo Gross! Dobra osoba, dobar čovek, na kruh da me mažete sa humusom! Dobrota je moje srednje slovo, moj moto, moj zakon inercije!

Kažite mi upute Antonetta, šta stvarno želite: „Želim da taj novac iskoristite za crkve, dobrotvorne organizacije, sirotišta, udovice i druge ljude koji su u potrebi“.

Ništa nemojte da brinete – glasno se obraćam emailu – ceo sam život hteo da pomognem majci crkvi, dobrotvornim organizacijama tipa „Srbi za Srbe“, sirotištima iz vremena Charlesa Dickensa, crnim udovicama i udovcima, a naročito „drugim ljudima koji su u potrebi“, recimo ja i moj portalčić. Trljam ruke: ako na sveštenike, sirotane, na Charity and Black Widows potrošim četiri miliona dolara – šta će im više kad imaju veru – ostaje mi oko šest i pol milijuna dolara. Nije loše, nije loše.

Čitam šta pišu mrtvi Anthony i još živuća Antonetta. Prvo mi se ispovode muž: „Uzeo sam ovu odluku jer nemam dijete koje će naslijediti taj novac. Štoviše, rođaci mog muža nisu mi bliski jer sam razvio problem s rakom i njihova je želja bila da me vide mrtvog kako bi naslijedili njegovo bogatstvo jer nemamo dijete“.

Čitava priča postaje sve zanimljivija. Izgleda da se Anthony posle smrti ponovo oženio, ovog puta za istopolnog partnera („Rođaci mog muža nisu mi bliski...“), ali da to Antonetta ne zna, ona nesrećnica, uz to i bolesna, veruje da je Anthony bio samo njen muž još iz vremena kad je radio u i sa veleposlantvom.

Evo ga opet Anthony, a možda i Antonetta, glede odvratnih rođaka koji priželjkuju smrt da uzmu prokleti novac: „Ti ljudi nisu dostojni ovog nasljedstva. Zato donosim ovu odluku da vas kontaktiram i doniram vam ovaj fond kako biste ga koristili za dobrotvorne radove“.

Odluka da me kontaktirate jeste excellent choice! Dobrotvorni radovi moj su specijalnost, naročito kad Fond stoji iza mene. Nego, što mi je sad činiti, recite mila i draga Antonetta. 

Efikasna i brza, tehnokratskim jezikom moja dobrotvorka odgovara: „Čim primim vaš odgovor, dat ću vam kontakt Banke ovdje u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je taj novac položen. Također ću izdati punomoć banci koja će vam dokazati sadašnjeg korisnika tog novca“. Imate li još nekih želja, pitam, otvoren da pomognem bolesnoj ženi kojoj je taj novac teret i koja će živnuti kad taj teret prebaci na Lukovićev račun. Samo recite, Antonette!  

„Također želim da me uvijek stavljaš u svoje molitve“, opet me moli gđa Gross koja ne zna da je molitva već spremna da krene po lokalnim zvezdarskim crkvama.

Taman kad sam se posvetio zadatku pisanja specijalne molitve, opet gđa Gross, nestrpljivo poručuje: „Svako kašnjenje u odgovoru može mi dati prostora da potražim drugu dobru osobu za tu istu svrhu. Molim vas, uvjerite me da ćete postupiti u skladu s gore navedenim“.

Uvjeravam je, naravno, da je sve u redu: šaljem joj molitvu za pet minuta, šaljem joj moj Erste račun u Hrvatskoj (Petar Luković, Erste banka Hrvatska, IBAN: HR6324020063290360241, SWIFT: ESBCHR22), šaljem joj tople pozdrave da izdrži, njen prijatelj iz daleke, ali dobre Srbije misli na nju.

Hitro prevodim za Antonettu delove moje molitve napisane specijalno za nju: „Blagosloven si, Gospode Bože naš, lekaru e-mail duša i tela, koji i nemoći i bolesti naše na telu svom ponese, čijom se ranom mi iscelismo, pastiru dobri, koji dođe da izgubljenu XXZ-ovčicu tražiš i koji iznemoglima poput gđe Gross daješ utehu i život sa vaskrsenjem“.

Šaljem joj udarni deo: „Gospodine Isuse, ja vjerujem da ljubiš Antonettu. Klanjam ti se i slavim te kao moga jedinog Gospodina i Gospodara. Molim te da moja dobročiniteljka Anonetta Gross ozdravi i pošalje punomoćje banci. Stavi svoje probodene ruke na njenu glavu da tvoja ozdraviteljska sila poteče njenim tijelom, da bolesni dio gđe Gross osjeti izvanrednu snagu tvog dodira koji ozdravlja. Ojačaj Antonettu, Gospodine, da može hoditi putovima računa moje Erste banke i sve svoje obveze raskošno obavljati u skladu s tvojom svetom voljom. Slavim te, Isuse! Hvala ti, Isuse! Aleluja!“.

Kliknem „send“ i opustim se; zamišljam kako gđa Gross čita moju molitvu i polako, ali sigurno ustaje iz kreveta, prilazi prozoru i pomera zavesu, zagledana u sunce života koje joj ponovo daje snagu.

Klikne mi „receive“, mila Antonetta: „Hvala i ostani blagoslovljen“.

I ljubavni potpis: „Tvoja sestra u Gospodinu, Gospođa Antonette Gross“.

Šta ću, odgovorim joj immediately: „Hvala i ostani blagoslovljena. Tvoj brat u Gospođi, Petar Luković“.

Od tog trenutka prošlo je 36 sati. Nema maila, nema pisma, nema razglednice. Šta li se desilo gđi Gross? Da joj neko nije smestio ubojstvo? Anthony? Ili Anthony i njegov muž zajedno? Da se nije umešalo veleposlanstvo iz Njemačke? Da nije, daleko bilo, Antonetta umrla? Neću u to da verujem, rekli su joj lekari da ima još četiri meseca života, dovoljno da stigne da ispiše nalog mojoj Erste banci.

Biće sve u redu, kažem sebi, summertime, and the livin' is easy, fish are jumpin' and the cotton is high. Kažem sebi hush, little baby, don't you cry, javiće se tvoja Antonetta, sestra u gospodinu. Samo moraš da veruješ. I da se moliš. I da ideš u crkvu. I da daš dobrovoljan prilog. I da budeš na kolenima. I da povremeno proveriš email.

Jer, Bog daruje preko banke onima koji veru otkriju u sebi i strpljivo čekaju svoju Antonettu.