Mir je kratko trajao

Mat u remiju

Život se u Jaovorlaku brzo vratio u normalu za sve osim za Dušana kojeg je ostatak sela počeo izbjegavati. Ja nisam, iako me je takoreći izdao, ali znao sam da u tome nije bilo zle namjere, više neke doze zanesenosti. Nisam ga zbog toga mogao doživotno otpisati. Bila su to takva zanesenjačka vremena, svi smo se okretali sebi samima, a kome drugome, samo zato da bi se vratili jedni drugima. Ovog puta poniženi, opljačkani i krvavi. Tako se ponašao i Dušan, a Ante se naslađivao iako je tehnički i sam bio Srbin. Kad bi pretjerao u ponižavanju Dušana, ja bih ga upitao:

"Ante, kad ti je slava?"

Tako je tekao život u Jaovorlaku. Promjene su bile rijetke i bile su kratkotrajne. Snijeg  je okopnio, zimska bjelina uzmicala pred zelenim svitanjem proljeća. Život se budio, ako je ikad u selu i zaspao. Na grobu Jovana, brata Srbina, niknuli su ljiljani. Zasigurno su istom izazvali komešanje, ali to ti je ironija sudbine.

Sa prvim pjevom proljetnih ptica, u selo je stigao još jedan čovjek u zelenom. Tada to nismo znali, ali 90-ih je zelena bila popularna u Bosni. I ovaj je stao kraj Safetove česme, sav  važan u svojoj "oslobodilačkoj" pojavi da umalo nije upao u česmu i zagadio nam ono malo pitke vode šta smo imali. I on nas je sve okupio pa održao govor.

"Dobar dan. Zovem se Hrvoje", govorio je dok se njegov zadah lošeg vina širio poput pare iako više nije bilo hladno.

"Bok, Hrvoje", skakutao je Ante poput malog djeteta kad ugleda Djeda Mraza. "Bok", odgovori Hrvoje uz podsmjeh. "Kao ti je ime, dobri čovječe?"

"Ante."

"Prekrasno ime, doista prekrasno. To ti je ime našeg poglavnika.

"Šta nije Franjo?" upita ljutito Dušan.

"Gospodine, a kako je vama ime? Ne, ne morate mi ni reći, u zraku se već osjeti  trofaznost."

"Dušan",  svejedno reče Dušan.

"E, pa Dušane, Franjo je vrhovnik, a Ante je poglavnik."

"E, jebem li mu kevu, ima li kod vas netko čije ime ne završava na –ik?"

 "A ima li kod vas netko čije prezime ne završava na –vić?"

"Ima, bre, Šešelj", reče Dušan.

"Taj šiptar? Pa on ne zna ni slovo r reći, a kako će mu tek zapeti u grlu kad sazna za Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu."

"Šta je to neki novi autoprijevoznik?" upita dobronamjerno netko iz raje nadajući se kako je ipak riječ o autobusu koji će ga zauvijek odvesti iz ove ludnice.

Hrvoje se na to uhvati za glavu i umalo opet završi u česmi. "Nego", upita Hrvoje, "ima li tu Hrvata?"

Nitko nije podigao ruku.

"Kako sad to? Ante, što nisi ti Hrvat?" upita ga na šta ovaj samo nesigurno zaklima glavom. "Dobro, dobro. Ima li muslimana?"

Opet nitko nije ruku podignuo.

"Pa ne možete mi reći da ste svi Jugoslaveni?! Ta je nacija stvar prošlosti.”

Niti jedne ruke u zraku.

"Pa što ste vi Srbi?" reče nesigurno se loveći puške.

"Pa, ovaj, da..." Ante će posramljeno, gledajući u zemlju.

"Ajde, ti", reče Hrvoje i prstom pokaže u Amru omotanu od glave do pete. "Ti se baš ne oblačiš kod Kluza. Kako ti možeš biti Srpkinja, sad mi to lijepo objasni."

"Jeli smo čvarke!" reče pa brizne u plač.

"Što ste jeli?"

"Čvarke", uključi se Ante koji nije želio da netko drugi govori sa Hrvojem. "Pa neka ste, blago vama. I ja bih isto."

"Ali jeli smo one čvarke", reče Ante. "Dušanove." "Pa kakve to veze ima?"

"Pa ima. To su srpski čvarci, radio ih Srbin. A i Jovan nas je posrbio sa njima."

"Ljudi", nastavi Hrvoje u nevjerici. "Niste vi ni Srbi, ni Muslimani, ni Jugoslaveni."

"Pa šta smo onda? Vanzemaljci?" upita Dušan.

"Ti možda jesi", ljut će Hrvoje na Dušanovu upadicu. "Samo da znate – ovo je od danas Hrvatska Republika Herceg-Bosna, od momenta kad je moja junačka čizma stupila na ovo sveto hrvatsko tlo, što nas sve čini Hrvatima."

"Šta opet neka nova država?" upita me Senad.

"Ma ne", vikne ljuto Hrvoje dok mu se veliki nos mrštio. "Stoljetna, vječna, nekadašnja država Hrvatska."

"Ajd', nek' ti bude", ravnodušno će na to Senad.

"'Oćemo jest čvarke?"

"Ma kakve čvarke?!"

"Svinjske."

"Ma jebali vas čvarci! Ante, donesi vina, pršuta i maslina!"

"Nemam maslina", reče Ante skrušeno i obori pogled. "Kako nemaš maslina?" ljutito će Hrvoje.

"Pa di si ti, bolan, vidio u Bosni masline da rastu?" upita ga Senad.

"Ovo je sad Hrvatska!" drekne Hrvoje, "i ima da zasadimo masline pa će rasti. Ante, donesi što imaš. Narod je gladan i željan proslave."

Meni je u tom trenutku bilo drago jedino to šta je škrti Ante morao podijeliti svoju zimnicu sa nama. Donio je i pršuta, sira i janjetine. Čak je i Dušan donio rakije i čvaraka, samo šta ih nitko nije htio okusiti. Isto smo se proveli kao i sa Jovanom, šta smo mogli, samo šta su ovaj put Hrvoje i Ante pjevali neke meni nepoznate pjesme. Lijepa naša, Vilo Velebita, Čavoglave... E, jebem ga u infantilni tekst, daleko je to od sevdalinki. Pokušao sam ja, tu i tamo, ubaciti koju, nije da nisam, ali mi Hrvoje nije dao. A da su me pustili pjevati, možda bi se ono šta se kasnije desilo drugačije odigralo. Ali nisu, i bilo je kako je bilo.

Pjesmu je na sreću ili nesreću prekinuo rafalni pucanj. Hrvoje i Ante su konačno zašutjeli, a Dušan je povikao: "Vaskrsnuo je Jovan, bre, brat Veliki Srbin!" Ostali su vrištali.

Rat je ipak, izgleda, došao u Jaovorlak.

Dođi da se pomirimo k'o braća

Nakon prvog rafala, došao je i drugi. Ovaj puta zapucao je Hrvoje. Mrak je već bio pao i iako je noć bila vedra, Safetova je česma bila osvijetljena vatrom i bakljama, a okolina je bila gotovo nevidljiva sa našeg stajališta.

"O, Isuse Bože!" vikao je Ante. "Hriste Bože!" viknuo je Dušan.

"Alaha mi", dreknuo je Senad, "rat, ljudi, rat!"

"Tišina", dreknu Hrvoje, a mi svi uglas zanijemismo.

Tišina je bila toliko glasna i napeta da smo tek iz pozadine začuli lomljenje grana iz obližnje šume.

"Tko puca?" strogo upita Hrvoje nišana uperenog u neprozirnu tamu, vrzmajući se lijevo-desno, kao pokvareni periskop na ruskoj podmornici.

"Ja, bolan", začuje se muški glas, "šta si se usro?" "Tko to ja, bolan?" upita Hrvoje.

"Ja, bolan, Izet. Ne pucaj više, sad ću da izađem iz šume." "A čiji si ti, Izete?"

"Kako misliš čiji sam? Pa naš..." "A koji je to naš?"

"Pa naš naš, federalac." "Ovdje ti je, stari, Hrvatska."

"Jes, jes, bila je. Bila je i Jugoslavija, i Bosna, i Srbija, pa i Hrvatska." "Pa šta ti sad hoćeš?"

"Šta ti nisi, bolan, uši dobro opro pa ne čuješ? Nema više Hrvatske, Bosne ni Srbije ovdje. Ovo je sad Federacija Bosne i Hercegovine."

"Koji ti je sad to kurac?"

"Jebi me ako znam. Ni meni više ništa nije jasno. Prvo pucaj na Jugoslavensku armiju pa onda nemoj više pucat na Jugoslavensku armiju. Pucaj ti, Izete, na Srbe, njih je k'o fol manje. I pucao ja na Srbe, ali pucaše oni i na mene. Pa su mi rekli pusti ti, Izete, Srbe, vidiš da nisu svi svoji pa pucaj za promjenu po Hrvatima. E pa jebiga sad, kažem ja, 'oćete vi odlučit više, majku mu, jer ne mogu pucat na sve, iako su sada u Bosni svi mete. E pa, pao dogovor da pucam na Hrvate. Ajde. I tako ja puc'o na Hrvate, kad nazvali oni sa nekog američkog aerodroma u nekoj većoj pripizdini od Bosne i kažu – ne pucaj više na nikog – mi smo se pomirili. I jebi se ti sad, Izete, šta s' puc'o, puc'o si. I ne pitaju šta ću sad sa svim tim mecima šta sam preko šverca nabavio. Jebe se njima šta sam ja stojadina utopio za dvije ručne bombe koje ću moć bacit tek za Novu godinu, a vozit ću se u rasklimanoj arabi. Jebe se njima šta su i Mujo i Haso, i Slavko i jebeni Mirko poginuli boreći se za njihove lude ideale. Ne jebe njih ni Ovčara, ni Srebrenica; njih zanima američki aerodrom, a dalje nisu ni mogli jer im Ameri sigurno vize ne bi dali. Nego... mogu li ja iz ove šume izić? Međedi su ponovno aktivni pa..."

"Ajde dođi ovdje da se pomirimo k'o braća."

"Đes', ustašo, jebem li ti sveca. Dođi vamo da te zagrlim."

"Dobro došao, balija, dobro došao u Hrvatsk..."

"Eeee", prekinu ga Izet, "u Federaciju Bosne i Hercegovine."

"U Federaciju", prihvati Hrvoje pa se njih dvojica izgrle i izljube, kao da nikad nisu pucali jedan na drugoga.

Ah, šta češ. Za ideale ginu budale, rekao je jedan pjevač sa onih prostora. Šta ti glavom klimaš? Nije ti jasno kako sad to? Da ti pravo kažem, nije ni meni bilo najjasnije, i nije me tada bilo briga. Znao sam da sam i prije živio u federaciji pa ako opet budem u federaciji valjda će sve biti kao i prije.

Izet i Hrvoje su sa prvim suncem napustili Jaovorlak da se više nikad ne vrate, a mi – Ante, Dušan i ja – smo se isto izgrlili i izljubili. Jedino, bilo smo malo zbunjeni imenom države. Po nekoj našoj računici trebali smo živjeti u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini Republici Srpskoj Hrvatskoj Republici Herceg-Bosne Federaciji Bosne i Hercegovine. Jebeš zemlju sa takvim imenom. Ne bi nas ni na Olimpijadi primili jer bi samo izgovor postao nova disciplina.

Ma jebeš sve to, politiku i rat i nacionalizam. Mi smo se brzo vratili u normalu, a Jaovorlak je ponovno postao sebi nalik.

Intermezzo sa porezom i crnom Jovankom koja pada sa neba

I bila je slatka jaovorlačka normala. Slatka poput proljetnih šumskih jagoda, slatka poput ljetnih lubenica. Dobro, dobro, ne baš lubenica jer od onog kobnog Rajkinog ljeta lubenicu ni okusio nisam. A dođe mi, ponekad, kad vidim danas djecu kako nagrđuju bundeve kad je onaj katolički blagdan, da ja sebi nagrdim jednu lubenicu u obliku Rajkine glave.

Taj mir u Jaovorlaku bio jest sladak poput Alijinih pita, ali je trajao kratko. Nitko više nije spominjao Hrvoja, ni Izeta ili Brata Velikog Bre Srbina, osim šta smo ljiljane brali sa njegova groba. Poznajući ga, siguran sam da se ne bi ljutio.

Kako je ljeto odmicalo, činilo se kako ćemo imati dobru zimnicu. A i trebalo je jer nas je u selu ostalo svega desetak. Drugi se razmilili naokolo po svijetu, a ostali mi starosjedioci.

Kombi-trgovina se ponovno ustalio u svojim dolascima, svaki put sa bogatijom ponudom i sve većim cijenama. Govorili su, benzin je poskupio. Ajde dobro, jednom, ali svaku sedmicu? Šta je ovo došlo, lude glave? Kako smo mi manje kupovali, tako se i kombi odlučio da dolazi jednom mjesečno. Pošta je dolazila još i rjeđe.

Govorili su, sve je postalo digitalno, preko žice. Šta ti to dođe, majke ti? Da ljudi više ni novine ne kupuju, govorili su, a kamoli čestitke. Govorili su da pošta može preživjeti jedino dostavljajući račune koje ljudi više ne mogu platit'. U Jaovorlaku nismo imali te blagodati moderne civilizacije pa računa nismo ni imali.

A ovdje moj sin stalno nešto plaća pa plaća. Ja ga pitam: "Šta sad plaćaš?", a on meni da plaća struju. Pa ga opet pitam isto, a on meni da televiziju. Ja ga pitam da šta to nije njegova televizija, a on mi se smije kao da sam najveća seljačina pa kaže da plaća program na televiziji. Kažem ja dobro, iako ti je program loš. Pa ga pitam jel’ može on platiti program po gledanju – koliko gledaš, toliko platiš, kao sa deterdžentom za robu. A on me gleda pa se smije, kaže da je cijena fiksna. Dobro, odgovaram, a šta onda kad ode negdje pa ne gleda televiziju jedno mjesec dana.

"Ništa", kaže, "opet moram platit'."

"Sine, zajebavaju oni tebe sa tom televizijom, a još je i tvoja", kažem mu, a on se opet smije.

Eh, kad bi tome bio kraj, bilo bi dobro. On ima dva auta, ja mu kupio obadva. Nikakav kredit, kako to zovu, sve gotovina. A on opet nešto plaća za njih. Ja mu kažem; ”Nemoj, bolan, varaju te prljavi kapitalisti”, ali on po svome.

"Ne, babo, ne varaju, moram platit porez državi."

"Kakav porez, sad? Pa država mora tebi platiti."

"Ne razumiješ ti ništa, moram platiti državi porez jer imam auto." "Kako?" pitam gotovo lud, "pa Milan za fiću nije ni dinara dao."

"Jao, tata, pa nije ti ovo..."

"Jaovorlak, da znam", prekinem ga. "Ovo je kapitalizam. Pa dobro onda, plaćaš porez zato šta imaš auto..."

"I kuću, televizor, vikendicu." "Ali to si već sve platio."

"Da, ali porez..."

"Sine, oni tebe varaju!"

"Babo, tako svijet funkcionira."

"Ma vraga crnog šejtanskog sa rogovima tako funkcionira. Ja nisam nikad ništa morao platit'. Kome ide taj porez?"

"Pa državi."

"Državi. A plaća tebi država šta oni tamo imaju aute?"

"Ne", reče pa se nasmije. "Oni ti od mojih novaca kupuju aute." "E, sve si sam rek'o, jebala te takva država, da te jebala!"

Šta me gledaš sad i ti, Barte? Šta je? Jebala i tebe takva država. Jebale vas sve pare, da vas jebale. Uh, opet sam se naživcir'o. Smirit će me Dušanova rakija pa da se mogu vratit di sam stao, dok se još sjećam svega. Moje ti je sjećanje na udaru životnih poreznika. Polako ga uzimaju, a za uzvrat ne daju ništa. Za uzvrat mi daju tablete, injekcije i gusku šta su je u Kini proizveli, u koje se pošteno ni ispišati ne možeš jer curi na sve strane. Oprosti šta sam ti malo sentimentalan. Ti možda o tome ne znaš puno, možda samo dok poreze plaćaš.

Tih posljednjih godina skoro pa nitko nije u Jaovorlak dolazio, a nitko više nije imao ni volje da ga napusti. Prosjek godina mojih seljana bio je takav da je brzi odlazak bio zagarantiran samo u jednom pravcu. Put groblja. Kombi-trgovina više uopće nije dolazio, pošta također, ponekad bibliobus sa sve lošijim knjigama. Pa tko je napisao sve te vjerske knjige? Imaš Kur'an, imaš Bibliju. Za koji će ti šejtan sve te druge vjerske knjige? I one "Ti si sjajan", "Misli pozitivno", ostale gluposti.

Ja sam držao do klasika pa sam ponovno počeo čitati "Rat i mir". Ali i bibliobus je prestao dolaziti. Mjesec dana se u Jaovorlaku nije čulo motornog brujanja sve dok jednog kasnoljetnog popodneva. Bilo je to u septembru 2001. i sunce se već opasno približilo zelenom rubu zapadne planine. Uvijek sam volio ljetne zalaske, kao da se brdo u smaragd pretvara. Tog popodneva, dobro ga se sjećam, posjedali smo svoja stara tijela kod Safetove česme i ispijali hladno pivo nakon radnog dana. Voljeli smo se opet tako neobavezno družiti, onda kada je već bilo vremena da su se povukle crne nacionalističke sjene, a čovjek se mogao opustiti u hladovini bez straha da će nešto krivo da kaže, sa umjetnim, ali ipak propusnim nacionalnim granicama koje su nam nametnuli drugi. Mi smo ih ipak, vremenom, počeli zaboravljati.

"Ma čujete li vi to zujanje?" upita Dušan, izvaljen na suhoj travi, sa Sarajevskom pivom u jednoj ruci i starim brojem Večernjeg lista koji mi je služio kao lepeza. "Jebem ti te novine, Ante, čovjek njima ne može ni da se oladi."

"Uzmi si svoje Večernje novosti. Od njihovih vijesti čovjek može odmah da se smrzne."

"Stvarno, jarani, šta to toliko zuji?" upitam ja. "Da nisu komarci?" reče Dušan.

"Onda mora biti neki iz Černobila kad takvu buku radi", odgovori Ante, a mi se redom svi dobro ismijasmo. Naš smijeh je nadjačao glasno brujanje koje kao da je dolazilo sa svih strana svijeta. Brzo su se skupili i ostali iz sela.

"Šta je ovo?" upita Senad mršteći svoj dugački crni brk pa je izgledao kao da je mačku u usta metnuo.

"O, Bože, sačuvaj nas, evo opet rata", vikne Živkica. "Ma ne lupetaj, rat je gotov."

"Da nije novi Drvar?" upita Senad. "Kakav sad, bolan, Drvar?" upitam ja. "Pa onaj desant."

"Budalo, to je bilo u Drugom svetskom ratu", ljutit će Dušan.

"Ah, da", uzvrati Senad i dalje se mršteći prema nebu na kojem se odjednom pojavi veliki crni helikopter. Tako velik i toliko crn da je nama izgledao kao pomračenje sunca. Buka je postajala sve jača pa smo morali vikati. Senad je bio najglasniji.

"Tito! Tito! Konačno je došao Tito kako je Milan i obećao. Tito, Tito!" vikao je poluludi Senad i pokazivao na izblijedjeli natpis na stijeni.

"Tito je već odavna mrtav, Senade, ludače", vikao je Dušan. "Onda je ovo Jovanka", nije se dao smesti.

"Ma kakva crna Jovanka, Senade!" vikao je Ante, ali ga se od buke više nije moglo čuti. Helikopter nas je na kratko preletio, polukružno se okrenuo i počeo se udaljavati, vraćajući nam sunce i pogled na naša smaragdna brda. Ali helikopter nije došao, a da nije ništa ostavio. Bio je Senad u pravu – to je bio svojevrsni Drvar. Sa neba se spustio veliki zeleni padobran, a ispod njega kao lutke u kazalištu, ljuljalo se nešto tamno, crno poput najcrnje noći.

Rat protiv terorizma

"Jebote! Od kad gavrani koriste padobran?" upita Senad kad je već bilo vidljivo da je čovjek privezan za padobran crnac.

"Nije to gavran. To ti je cigan", reče intelektualno Ante.

"Jebate! Od kad cigani koriste padobrane? Šta ne putuju oni u nekakvim karavanima ili tako nešto, kao oni prodavači lubenica", reče Dušan.

"Jebale te lubenice", rekoh više sebi u bradu, ali preglasno.

"Mene lubenice nisu, ali tvoju Rajku jesu", reče Dušan sa podsmijehom hijene.

Možda sam tada trebao reagirati i možda bi se stvari poslije drugačije odvijale, ali postoje trenuci u životu kada se jednostavno smrzneš i poput pingvina hodaš kroz svijet. I tada, nakon toliko godina, iako priznajem da nisam više toliko mislio na nju, spomen Rajke u meni je mogao izazvati taj pingvin-efekt.

"Ne obraćaj pozornost na njega, Ibro", započne Ante. "On ionako godinama žene nije imao."

"Pa je nisam mogao niti izgubiti", prekine ga Dušan spreman se zabaviti i na vlastiti račun.

"Dosta, ljudi, ovaj cigan samo šta nije sletio među nas. 'Ko zna šta sada ovaj hoće?"

I zaista, crni padobranac aterirao je nedaleko Safetove česme i Milanovog fiće, a mi smo svi radoznalo potrčali prema njemu dok se on, jadnik, pokušavao otpetljati od svih tih konopa koji kao da su upravljali njime, a ne obrnuto. Kada sam vidio da je u pitanju vojnik i to američki, shvatio sam kako to sa konopcima i nije slučajnost.

"Hello! Bok! Zdravo! Ćao!" rekao je na lošem našem jeziku. "Ja Collin iz Amerika. New York i ovdje čuvam mir i rat protiv teroristi. Dolazim u miru."

"Haug", reče Dušan.

"Mir s tobom, crni Colline", reče Ante.

"Kako je tvoje ime?" upita Collin.

"Dušan."

"Ti si nacionalnost?"

"Ja nisam nacionalnost. Ja sam Srbin."

"Hm. Srbija", reče Collin i namršti se. "Not Good. Not Good. Ali bolje, bolje sada."

"Šta bolje, kevu ti garavu, najbolje!"

"Yes, yes, a ti nacionalnost", reče nezainteresirano Collin i prstom pokaže na Antu dok ga je ostatak sela sa čuđenjem promatrao jer do tada nikada crnca nisu vidjeli.

"Ja Hrvat", reče Ante.

"Good. Good" reče Collin. "Ja ovdje mir čuvala", reče i digne kažiprst i srednjak desne ruke u znak slova V.

"On to meni rogove, kevu mu garavu", ljutito će Dušan.

"E, Dušane, srpska seljačino, nije ni čudno što ti ne raspoznaješ znak mira", reče Ante. "Nije to znak mira, već pobjede", konačno se i ja uspijem uključiti u raspravu.

"Yes, yes", oduševljeno će Collin. "Pobjeda, Viktorija. A ti si nacionalnost?" upita me oduševljeno Collin, sretan šta ima sa nekim porazgovarati.

"Ma on ti je balija, musliman", uključi se Dušan.

"Šta? Musliman?" sada me Collin više nije gledao sa simpatijama.

"Ibro, brate", reče Dušan. "Bit će da si se ti ovom garavom nešto gadno zamerio." "Ti zlo", nastavi Collin i ruka koja je do malo prije pokazivala znak pobjede sada pokaže znak pištolja. "Vi teroristi. Ti u kuću, Musliman."

"Ej, bre, Amere", reče Dušan. "Ima ti ovde još tih muslimana. Skoro celo selo." "Šta?" sa čuđenjem zavrišti Collin. "Gdje sam to ja pao? Oh, moj George Bush. Ti muslimani odmah u kuća, ja pretres proći oružje i bombe naći", ljutito poviče Collin i jednom rukom uzme pušku, a drugom walkie-talkie te pokuša nešto dojaviti svojima, ali Jaovorlak se nalazio u udolini i niti jedan signal ili radio val nije dolazio unutra niti je odlazio van.

"Motherfucker!" poviče Collin i razbije walkie-talkie o Milanovog fiću.

"Ej, bre, garavi", ljutito će Dušan. "To su ti moja kola."

"U kuću!" ponovno se zadere Collin. "Svi muslimani", histerično je vikao.

"E ja nisam", ubaci se Ante.

"A nisam, brate, ni ja", ubaci se i Dušan, ali bez efekta kod Collina.

"Svi u kuća. Ovo rat protiv teroristi. Mi imati boje. Ovo crveno, crveno."

I tako smo se mi pokupili u svoje kuće dok je on još satima histerizirao. Kada je pala noć, ja sam ga zvao u kuću da se ne smrzne jer iako je jesen tek počela, noći su ipak bile hladne.

"Never. Nikada. Ti me ubiti. Ja spavam u vreća pokraj voda." "To ti je Safetova česma", rekoh ponosno.

"To otrovna voda. Safet terorist." "Ma ti si idiot", rekoh i uđem u kuću.

Poslije mu je Ante odnio nešto hrane, ali je Collin odbijao jesti našu hranu. Sve šta je jeo bio je čips koji je valjda sa sobom iz Amerike donio. Poslije sam mu i ja pite odnio, ali nije ju htio niti pogledati, a Dušan čvarke koje je samo pomirisao, napravio grimasu i frknuo.

Sutradan mu je cijelo selo hranu nosilo, ali je on uporno odbijao jesti pa se hrana skupljala na hrpi pokraj njegove vreće za spavanje. On je, pak, i dalje histerizirao i ponašao se paranoično. Kako bi valjda i na nas prenio dio svoje obilne paranoje, nacrtao je na veliki komad kartona nekakve samo njemu jasne krugove koji su, kao, signalizirali stupnjeve opasnosti od talibana.

"Neće ti talibani u Jaovorlak, jebem te glupava", govorio sam mu već pomalo iziritiran njegovom besmislenom paranojom.

"Nikada znati. Neće ni u Amerika, pa jesu."

"To ti je drugačije", rekoh.

"Ti musliman."

"Da, već sam ti to stoput rekao."

"Ti onda ne razumjeti."

"A ti si lud", rekao sam i otišao na polje raditi, ali moj rad nije dugo trajao jer nas je Collin ubrzo sve skupio kod Safetovoe česme i po prvi puta nakon slijetanja ponosan i manje paranoičan.

"Vidite ovdje ova ploča."

"Da", rekosmo svi u isti zbunjeni glas.

"Ova ploča glavu spasi", ponosno reče Collin i prstom pokaže na iscrtani komad kartona koji je cijeloga jutra uređivao. "Vidite vi seoski ljudi", započeo je svoje objašnjenje Collin. "Vi teroristi, ali u svijet ima još gori teroristi. Ja branim sebe od vas, a vas od gori teroristi. Razumiješ?"

"Jes, jes", znalački, ali sa pogledom koji je otkrivao krajnje nerazumijevanje reče Ante. "Go on."

"Lijepo, lijepo gledajte sad na ova ploča. Na njoj četiri kruga. Bijeli krug..."

"Beli krug", prekine ga Dušan.

"Šta?" upita Collin.

"Dobro si rekao Colline, samo nastavi", ulizivački će Ante.

"Hvala, Ante", reče Collin prvi puta sa osmijehom na licu i pokaže Anti uzdignuti palac pa nastavi: "Bijeli krug znači nema opasnost, ali to sada samo na Alaska. Svugdje opasnost. Žuti krug, mala opasnost."

"Taj je valjda za Kineze", reče Dušan.

"Ne, ne Kinezi. Teroristi."

"Dobro, dobro", iziritirano će Dušan.

"Narančasti krug, srednja opasnost."

"Ma evo tebi srednji prst", reče Dušan i pokuša ustati, ali se Collin odmah lati svoje puške.

"Sjedi", strogo će Collin.

I Dušan primoran sjedne.

"Sad smo došli do vaša opasnost, a to je crveni krug, najveća opasnost."

"Opet će on o komunistima", Dušan će na to.

"Ej, bre, Milan je mrtav."

"Ja znam da je komunizam mrtav", reče Collin i histerično se nasmije. "Ali sada Amerika ima novi neprijatelj", reče i nastavi se smijati.

Rat protiv terorizma i danas traje, ali u Jaovorlaku nije dugo trajao. Štoviše skončao je iste noći nakon šta nam je Collin objasnio stupnjeve opasnosti, ali to očito nije i njemu pomoglo jer nam i dalje nije vjerovao. Donekle je simpatizirao Antu, ali ni u njega nije bio baš sto posto siguran. Collin je i dalje odbijao hranu koja mu se samo gomilala i primamljivo mirisala. Ćevapčići, pljeskavice, sarme, tufahije, burek, sirnice, zeljanice – od svih tih mirisa koje ti sada nabrajam ova mi se bolnička hrana još više gadi.

Tu večer smo se ipak svi skupili kod česme i ispijali sarajevsko pivo. Nudili smo naravno i Collina, ali on je to kategorički odbio pa smo ga samo ignorirali. Dušan je htio pojesti Collinove tufahije, ali ja sam ga u tome spriječio.

"Nemoj, Dušane, čovjek već dva dana ništa nije jeo. Pusti mu tu hranu. Još će pomisliti kako smo mi i lopovi."

"Majku mu, bre, garavu", reče Dušan i pljune. "Pa kud će mu ta američka duša kad tolika dobra hrana propada?"

"U Hollywood", odgovorim ja.

"Tako mu i treba", reče i ponovno pljune.

Kada smo već malo više popili počeli smo se šaliti na Collinov račun. "Don Quijote je mrtav. Živio Collin!"

"Gle, Colline, srednja opasnost", reče Dušan i svi se nasmijasmo.

Bila je pala noć pa garavog Collina nismo niti vidjeli, osim njegovih zuba koji su se bijelili na odsjaju vatre u tim rijetkim trenucima kada bi on pogledao u našem smjeru. Noć je stigla i žene iz sela su nam donijele večeru, a ujedno upotpunile i Collinovu zalihu. Bila je to Hasanaginičina zeljanica i kako se samo topila u ustima. Miris se širio, slatki miris zeljanice kroz tu toplu jesenju večer, kao poruka cijelom svijetu da ovdje u Jaovorlaku postoji, ako ništa drugo, vrhunska zeljanica. I budala Collin je to propustio.

Nakon odlične večere složili smo se da nam još jedno Sarajevsko uopće neće škoditi. Dušan je čak izjavio, pa sutradan poricao, kako Sarajevsko uopće nije loše pivo. Tako smo mi zalili i zeljanicu, i taj neobično topli jesenji dan, i Collinovo predavanje, i šarene krugove opasnosti, i sve ostalo zajedno. Život je opet bio dobar, unatoč tom čudnom Ameru, život je ponovno bio dobar u Jaovorlaku i to smo svi osjetili.

Svaka je generacija Jaovorlačana imala neki rat i svi su se uspjeli kroz njega neokrznuto provući. Kao da je cijelo selo čuvala nekakva magična topla membrana koja je štitila selo od vanjskoga zla. Zaštitnička, ali ne i nepropusna šta su najbolje dokazali Jovan brat veliki Srbin, Hrvoje, Izet i sada ovaj garavi Collin. Sve vojnici i sve okupatori, a niti jedan se ne može u Jaovorlaku dugo zadržati. Valjda zbog te magije, tko će ga znati.

"Nema bolje zeljanice od Hasanaginičine" reče Dušan i glasno podrigne na šta Collin skoči spremno očekujući napad. "Smiri se, garavi. Tako ti se Jaovorlačanin glasa."

"Misliš Srbin Dušan?" upitah ga sumnjičavo.

"Ne, nego Jaovorlačanin", reče Dušan i samome mu zbog toga bude drago. Poslije smo se dobrog i veselog raspoloženja povukli u svoje kuće. Česma sa Sarajevskim je presušila, vatra se ugasila, a zeljanica se ugodno smjestila u našim želucima. Jedino se Collin neugodno meškoljio u svojoj vreći za spavanje.

"Želiš li ući u moju kuću i tamo prespavati?" ponovno ga upitam. "Nema šanse", ljutito odgovori.

Noć je bila mirna i prohladna. Nakon šta sam gledao u nebo ni sam ne znam koliko dugo, zaspao sam, a da toga nisam bio ni svjestan. Probudilo me panično lupanje na vratima. "Ibro! Ibro!" vikao je Dušan i luđački lupao po vratima unatoč činjenici da su bila otključana i u svakoj bi drugoj prilici Dušan jednostavno ušao unutra. "Ibro! Ibro! Izlazi, bre, napolje i ponesi vile!" vikao je Dušan dok su iz pozadine dopirali ljudski krikovi, a neki i nisu baš ljudski zvučali.

"Kakva je to noćna neman došla?" upitam se glasno i krenem van zaboravivši na vile. "Ajde, Ibro, dok smo živi, jebate", vikao je Dušan.

"Pomoć! Pomoć!" zapomagao je Collin. "Crvena opasnost! Crvena opasnost!" "Meni se više čini kao crna opasnost", reče Dušan. "Ne vidim, brate, ništa od ovog mraka."

"Pomoć! Pomoć!" zapomagao je Collin, a pokraj njega, na njemu, ispod njega – nismo mogli zaključiti, jer su oba dva bili crni – nalazio se medvjed koji je isto zapomagao na svom medvjeđem jeziku.

Mi smo isprva skamenjeni stajali jer zbog mraka nismo mogli razlučiti koji je obris bio čiji. Nisu ga na kraju napali talibani, ali medvjed jeste, a lijepo sam ga zvao da prespava u mojoj kući. I još je skladištio tu svu silnu hranu vani, kao da je sam medvjeda pozvao na zabavu.

"Ibro, daj, bre, te vile da ga nabijem." "U, majku mu, zaboravio sam ih."

"Trči po njih brzo jer će u Jaovorlaku biti jedan Amer manje."

Žurio sam koliko su me stare noge nosile, ali bio je mrak i makar sam poznavao tu stazu bolje nego prostranstva vlastitoga uma, spotakao sam se i pao.

"Ibro, požuri, bre!"

"Pomoć! Pomoć!" glasao se Collin.

"Ju mast trast as", ohrabljivao ga je Ante.

Ja sam se ustao, ponovno potrčao prema kući i zgrabio vile koje su se nalazile iza vrata. Na trenutak sam pomislio na Rajku i njenog lubeničara, ali sam se brzo pribrao i krenuo prema česmi. Amra i Hasanaginica zazivale su Alaha da pomogne Collinu, iako je to ovaj kategorički odbijao, a kada su me ugledale kako kroz noć trčim sa vilama, počele su vikati: "Šejtan, Šejtan!"

"Ne Alah, ne šejtan. Pomoć", i dalje je zapomagao Collin.

"Evo me, Dušane", rekao sam jedva dolazeći do daha.

"Daj, bre, te vile", reče Dušan i uzme mi vile iz ruku pa krene prema medvjedu i Collinu.

"Ibro, a koji je koji?" zbunjeno me upitao. "Mrak je, a obadva su garava, kako ću znati koga da nabodem?"

"Po glasu!" dovikivao je Ante.

"Pomoć! Pomoć!" započeo je Collin, ali nije završio.

"Spašavaj ga, Dušane", viknem ja i krenem mu oteti vile iz ruku, ali medvjed je već bio u odlasku i izgubio se u mrkloj noći sa sobom noseći tufahije. Collin je nepomično ležao poput krvave crne mrlje u mrkloj noći. Trznuo se još jednom i tada je njegova američka duša zauvijek napustila Jaovorlak.

"'Ko će, bre, sada da nas brani od muslimana?" kroz smijeh će Dušan.

Sutradan smo pokopali Collina. Safet i Zehra nisu mogli ni sanjati kako će im se jednog dana pridružiti Amerikanac. Ante je zahtijevao da to bude pravi američki sprovod, sa trubama i američkom zastavom, a kako nismo imali niti jedno niti drugo, Dušan je glumio trubu, a zemlju nad Collinovim grobom prekrili smo Jugoslavenskom zastavom na čijem smo plavom gornjem kutu bijelom farbom nacrtali još pedeset malih petokraka.

(NASTAVIĆE SE)

*Published by Gradska knjižnica Rijeka at Smashwords/ E- biblioteka Poticanje književnog stvaralaštva/ Creative Commons Licence/ Rujan, 2015.