Iz monografije Anite Panić o velikoj glumici
Milena Dravić

Iz filma 'Prekobrojna': Ljubiša Samardžić i Milena Dravić

Photo: IMDb

Mira Furlan o Mileni Dravić: Prelijepa, prepametna, premudra

Mira Furlan: Zagreb, početkom osamdesetihGodina je 1985. i ja sam prvi put u Americi, prvi put u New Yorku. Ulazim u Tower Records, najveću prodavaonicu ploča na Times Squareu, razgledam ploče i zamišljam da imam dovoljno novaca da ih sve kupim. Prilazi mi mladi, simpatični prodavac, inače muzičar i, kako mi sam kaže, zaljubljenik u film. Pita me odakle sam. “Jugoslavija”, kažem ja. Oči mu se rašire, a lice razvuče u smiješak. Oduševljen je. Očekujem da mi kaže uobičajenu rečenicu na koju sam se na svojim brojnim putovanjima već navikla: “Tito, Yugoslavia” ili “Is that in Africa?”. Ili neku sličnu. Ali on kaže: “Vi dolazite iz zemlje u kojoj živi moja najdraža glumica”. Sad se meni rašire oči i usne mi se razvuku u smiješak. “Koja?”, pitam ga radoznalo. On me gleda u čudu – zar nije jasno o kome se radi? “Ima samo jedna takva na svijetu”, kaže mladi Amerikanac. “Milena Dravić”. Primijećujem da ime izgovara točno, da nije rekao “Drevik”, nego je naučio pravilni izgovor, potrudio se. “Ona ima najrjeđu i najvredniju kombinaciju za jednu glumicu”, kaže. I onda objasni: “She’s both funny and sexy”.

Godina je 1991. Rat počinje, a ja se zatičem u Beogradu. Hladna je i gadna zima. Odigrala sam svoju zadnju predstavu u Jugoslavenskom dramskom. Tada još ne znam da će  zaista biti zadnja. Oko nas se svijet raspada, prijatelja je sve manje, pucnji na mene iz mog grada su sve žesći, a šutnja mojih kolega zaglušujuća. Goran i ja se spremamo na put, želimo što dalje od ludila i mržnje. Ne znamo kako ćemo živjeti i što ćemo raditi tamo kamo idemo. Idemo u nepoznato. Ne znamo tamo nikoga. A ovdje se čini da smo već prestali postojati iako još uvijek nismo otišli. Naš telefon vrlo rijetko zvoni; kao da smo na svakoj strani smetnja, komplikacija koja nikome ne treba.

A onda jednog dana neposredno pred put telefon zazvoni i na drugom kraju je – je li to moguće ? – Milena! Čekaj, je li to zaista ona, kraljica? Je li moguće da upravo ona u ovom trenutku misli na mene, na nas? Milena nas poziva k sebi, kaže da nas želi zagrliti prije nego što odemo. Oboje smo beskrajno dirnuti – ipak ima netko tko misli na nas. I nije to neki anonimni “netko”. To je MILENA!!!

Uoči odlaska u Ameriku 1991. godine: Mira Furlan i Goran Gajić

Onda sjedimo u njenom stanu, pijuckamo, pričamo o životu, ja plačem a ona me grli. Odlazimo s komadićem papira u rukama: Milenini američki kontakti. To je naš dragocjeni prtljag, naš zavežljaj na štapu koji prtimo na ramenu. Milena nam maše s praga dok odlazimo. Ona je mama, baka, sestra, prijatelj koja nas ispraća na daleki put. Takozvana glumačka elita bivše zemlje nema naročitu potrebu da nas pozdravi prije odlaska. Svatko gleda svoja posla, svijet se ruši i nema se vremena misliti o onima koji su ispali iz igre. Milena, međutim, ima vremena za nas. Nije nam ni bliski prijatelj, niti smo u rodu. Ali nas taj trenutak spaja. I ja znam da tu gestu nikada u životu neću zaboraviti.

Da, naravno, bilo je i zajedničkog snimanja. “Vučjak”, Krleža, snimanje u Zagrebu, režiser fini čovjek Edo Galić. Godine se ne sjećam. Na snimanju Milena je draga, mila, skromna. (U svom životu nisam upoznala dvoje skromnijih glumaca, dvoje ljudi manje opterećenih vlastitiom veličinom nego što su to Milena i Dragan.) Cijelo vrijeme snimanja imam  veliku želju da Milenu pozovem u svoj stan u Zagrebu, da je ugostim u “svom” gradu. Ali se na kraju ipak ne usuđujem. Imam preveliko poštovanje, osjećam se mala i nevažna pred Kraljicom Glume kojoj sam se divila cijeli život. Sad se grizem zbog svoje tadašnje nesigurnosti i pitam se hoćemo li ikada opet imati šansu da nadoknadimo sva druženja koja smo propustile?

Iz filma 'Čovek nije tica': Milena Dravić

Prelijepa,  prepametna,  premudra. Iz svih njenih uloga zrači njeno plemenito, fino biće. Zašto je tako divna glumica? Zato što je tako divan čovjek. Fina, mekana, senzibilna, ali i žestoka i opasna ako zatreba. Ženstvena i pri tom beskrajno, zadivljujuće, začuđujuće duhovita, kao što je tako točno primijetio onaj dečko u New Yorku. Kao svi veliki glumci, uspjela je cijeli život zadržati svoju dječju prirodu. Znala je očuvati dijete u sebi, dijete koje se zna čuditi i diviti se, dijete iskreno i uvijek istinito, dijete koje živi u trenutku, dijete živo, nestašno, zaigrano i radoznalo, dijete neopterećeno strahom, taštinom, oprezom.

Zato Mileni godine ne mogu ništa. Starost neka se u njenom slučaju izvoli vratiti tamo odakle je i došla.

Milena je pobijedila!

* Tekst iz monografije Anite Pavić “Milena Dravić ili ključ snova”, prenosimo sa dozvolom izdavača - Filmskog centra Srbije

Oceni 5