U ovom vakumu univerzuma
Batt1

Photo: Facebook

Miroslav Mika Antić: Subota

Jutros sam prelistao sve ove beleške napisane prethodnih dana i opet se nasmejao samome sebi. Hteo sam da budem koncizan, konkretan i precizan u izrazu, a opet se sve pretvorilo u fantazmagoriju, opet sam odlutao u meditacije, onirička lutanja u nestvarno i nedokučivo. Ali šta mogu kada se moj život upravo sastojao od tih fantazija, od igre osećaja, od pozorišta senki, od ludovanja i ludorija, bekrijanja i pijanih zanosa, a ne od krutih činjenica svedenog i uglađenog građanskog života. Neko je sve to pogrešno protumačio i pokušao da mi nametne oreol buntovnika bez razloga, pesnika koji po svaku cenu želi biti originalan ne bi li, mistifikujući sopstveni život, sebi dao još više na značaju. Naravno da sve to nema nikakvog smisla. Moja pesnička šenlučenja, sve te beskrajne terevenke na kojima sam gubio pa ponovo pronalazio samoga sebe, potiču iz moje iskrene unutarnje potrebe, iz najdublje magme duše. To nije nikakva nakalemljena proteza psihe usled straha od banalnosti sveta. Danas su, koliko vidim, svi origionalni, jedinstveni i neponovljivi. Obuku šarene majice, naprave nekoliko javnih, često prostačkih ispada, ili se slikaju goli, i eto ti te iznuđene posebnosti koja mi se gadi.

Shvatio sam da postoji stalna dijalektika koja se neprestano ponavlja između života i umetnosti, između stvarnosti i umetničkog dela, između ispiracije prouzrokovane dnevnim događanjima i poezije. To je, zapravo, jedna odključnih postavki Heraklitove filofofije suprotnosti puteva, odnosno tezi da se sve kreće ka svojoj suprotnosti u duhovnom smislu. Kada književnost postane izrazito zabavljačka, kada majstori pera budu po sili tržišta zamenjeni piskaralima i izrabljivačima reči, kada se magija stvaranja pretvori u magiju jeftinog mjuzikla, obavezno naiđe nov podstrek koji je spasava od smrti. Dolaze sa periferije varvari, neki od brega odvaljeni, tvrdokorni sinovi, poput Hemingveja, Selina ili Bukovskog i krče tu šumu jeftine obmane, tog blistavog kiča i plesnjive literature. Naiđu tako trenuci kada pomisliš kako je svaki tvoj novi dan ko zna kad već izgovoren, kako je neko vrlo važan mislio sve tvoje misli i porađao ih u mukama stvaranja, kako svaki tvoj pokret nije autentičan već ponovljen ko zna koliko miliona puta u ovom vakumu univerzuma. Kada se to dogodi, možda treba poslušati starog stoika Marka Aurelija koji kaže: “Istrezni se i dođi sebi, pa ako si se otresao sna i shvatio da si se mučio samo u snu, probudi se opet i pogledaj na zemaljske stvari onako kako si gledao na one u snu“. Uvek me obuzme nelagodnost zbog završnih reči. One su plod neprepoznavanja duha. Ima li završene slobode ili ljubavi? Ako grešim, pretvorite me u kamen.

* Iz knjige "Sutradan posle Detinjstva"

Oceni 5