Miš mali

Drug moj ratni Bota, susjed u soliteru, ubijedio je unuku, šestogodišnju Anu, da ako bude dobra, i jela bude dobro, čitav će joj grad, uvečer, pred spavanje,
za nagradu – aplaudirati.
Ana, onda, cijeli dan samo čeka dvadeset sati, poslušna. Potom je ozarenu i ponosnu, gledam na susjednom balkonu, kako sluša napeto aplauz cijeloga grada.

Svaku večer, već osmi put, građani, u znak solidarnosti, u avetinjski praznom gradu, s prozora (kao nekad rafali, kao nekad pojedinačno) aplaudiraju liječnicima, koji se po bolnicama bore za oboljele.
Ana ide spavati s lutkom mišice, veli Bota prigušeno maskom,
i ujutro pominje slijepe miševe, šiš miševe i tržnice.

Odmakni se od bližnjeg svog.
Zamisli, kaže Bota, govoriti vrijedi manje od kihnuti.