Feljton: Knjiga “Bolja prošlost - Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989” (82)
Kovva 02 S

Razgovor nakon koncerta: Petar Luković i Mišo Kovač

Photo: Damil Kalogjera

Mišo Kovač: Moja publika je nešto posebno

Iz naroda, za narod: Mišo Kovač, miljenik publike*Pre nekoliko godina u Americi ste odbili da pevate u dvorani sa Pavelićevim slikama? Otad ne idete u inostranstvo?

Ne mogu ić'! Drznuo sam se da to napravim, a ljudi su naučili da se drukčije ponašaju. Moje je pravo - ja sam to rek'o i van - da volim ono što hoću. Mene niko ne može ubeđivati u nešto u šta ne vjerujem: ja nisam u Partiji, ali vjerujem u ono u šta vjerujem. I tačka. Meni izgleda ovako: da se u Jugi ne proganja onaj ko je protiv nje, već onaj ko je za nju! To sam ja osjetio na svojoj koži!

*Bilo je problema kad ste se vratili iz Amerike?

Dobiv'o sam pisma, preteća, a ima i nešto drugo: dosta prijatelja za koje sam mislio da su mi prijatelji, posle Amerike sam izgubio, a vidim da mi prijatelji nisu bili. On misli tako, ja mislim drugačije! Ja sam tako odgojen i ne stidim se reći da sam Hrvat - ja sam Hrvat - ali nema šanse da bih ja tebe mrzeo što si Srbin. Dapače, cijeniću tvoju kulturu, tvoju tradiciju, cijenićeš ti moju kulturu, moju tradiciju. Zapravo, tako se država i trebala postavit'. Ja drugačiji ne mogu biti po cijenu života, al' mi je krivo jer kad sam se vratio iz Amenke osjećao sam nekakvu nelagodnost, kao da nisam u trendu, kao da sam pogriješio... Shvaćaš me? To je bilo u meni, taj osjećaj. Postao sam nervozan, jedan mi je dečko nešto dobacio, htio sam se tuć'... To me je strašno pogodilo. Još nešto: mene niko nikad nije pozvao da me pita šta je to u Americi bilo, kako je bilo. Niko nikad! Nijedna organizacija, ni pojedinac! Da li to znači da to nije bitno? Znaš, ja sam se po Americi dvadeset dana šetao posle toga, osjećao se super ugodno, ljudi su mi prilazili, Hrvati, čestitali - a kad sam se vratio ovdje to je bio šok.

*Kajete li se što ste se poverili novinarima?

Pa čuj, možda to ne bih ni ispričao - to sam uradio sebe radi - da iz Amerike nije stigao dopis. Onda je momak iz „Poleta" došao, pokazao teleks u kome je opisana čitava situacija, i onda sam pristao na intervju. Jedino iznenađenje za mene - nemoj misliti da ja branim Split - ali u tom Splitu sam odmah nakon toga imao pet hiljada ljudi, je: ti ljudi u Splitu su došli, zahvalili mi se, niko nije došao da mi nešto kaže, da mi dobaci. Ne mora neko da mi učini nešto strašno. Dovoljno je da prođe i kaže „Ko ti jebe mater, budalo" ili slično - ali u Splitu mi se to nikad nije desilo!

Ja sam izabrao Jugu: Mišo Kovač

*Kako su taj događaj protumačile vaše kolege ? S čestitanjem ili...

Niko mi to nije pominjao, jer sa kolegama vrlo malo kontaktiram. Kad sam bio u Titogradu razgovarao sam sa Slavkom Kovačevićem iz tamošnje televizije. Kažem mu da više ne mogu na turneju po inostranstvu, a on mi odgovara da me narod voli. „Znam, kažem, ali ubiva te jedan glupan". „Kad bi tebe zatrpali, kaže Slavko, Crnogorci bi te otkopali"! To znači, narod je moj potez dobro primio. Iznenadio sam se, al' to i vrhovi vojske znaju: kad sam bio u Beogradu, na Dan Armije, to su mi rekli. Mi na koktelu, a general će meni: „Znate, vojska je stala iza vas". Ja se iznenadio, pa pitam gde su stali, a on će: „Pa to što se desilo vani". Opet pitam da li znaju šta se desilo, a general kaže: ,,Mi sve znamo". To mi je, zapravo, bilo jedino hvala koje sam dobio... Vidiš o čemu se radi. Postoji država kojoj ide teško, u kojoj je iz dana u dan sve skuplje. Ali, šta je alternacija toj državi? To mi niko nije znao odgovoriti. Šta nudi onaj koji pjeva ustaške pjesme? Možemo mi među sobom reći „nije ovo dobro, jebem ti Isusa, da vadimo ponovo nož, da se ponovo ubijamo. To su nama ostavili stariji, i ja ne želim da mi pravimo njihovu grešku.

Muzika iznad svega: Mišo Kovač

*Muzika, srećom, ostaje van svih nacionalizama?

To je pravo. Vidiš, Bajaga, pravi Srbin, koji govori čistu ekavicu, dođe u Zagreb i napuni dvoranu gdje je raja oduševljena. Muzika ne poznaje granice i tragedija je što se ta muzika više ne koristi i ne ceni. S druge strane, mnogi ističu kako je i muzika odigrala određenu ulogu u vrijema „maspoka", nacionalističke euforije u Hrvatskoj. Ja sam u to vreme pjev'o s Vice Vukovom, dosta puta. Da ne ispadne da sad ja njega branim, ali je Vice sticajem okolnosti doživeo to što je doživeo. Jer, Vice Vukov je služio vojsku u Beogradu, u mojoj kasarni: ja sam otiš'o, on je doš'o. U Beogradu je imao milion prijatelja - baš kao i ja - ali kad je krenuo taj „maspok" (koji je, zapravo, prohuj'o pokraj mene, jer sam u to doba ljubov'o sa Anitom) desilo se da je on imao dosta prijatelja u tom žrvnju. Ali, da ne budem proklet, tad je i četrdeset odsto publike nosilo hrvatski grb. To je u tadašnje vrijeme bio službeni stav, stav republičke vlade, rukovodstva. Dam moju glavu na panj: ne bi Vukovu nikad palo na pamet da otpjeva nešto Paveliću, a danas se desi da se nađe pet-šest idiota i to pjevaju! On je imao normalne koncerte, a tu su se našli ljudi koji su ga iskoristili kao takvog. Pjevao je svoj program, možda je pjevao neku pjesmu više vezanu za Hrvatsku - ali nemojte me ubjeđivati da se u nekoj beogradskoj kafani ne čuje neka čisto srpska pjesma, baš večeras, kad razgovaramo, na srpsku Novu godinu! Ja znam neke novinare koji su pisali protiv Jugoslavije, koji su mi rekli: „Zašto si dobar s Perom Zlatarom, on je dobar s Beogradom?". Tako me zaustavlja čovjek na cesti, i on danas egzistira i piše. Ali, nije on najeb'o nego Vice Vukov. Opet ti kažem: znam ga kao Šibenčanina i vjerujem da se on našao na mom mjestu u Americi, da bi isto napravio - mada je, već godinama, on idol ekstremne emigracije, jer smo mi od njega napravili heroja za njih! Je l' me razumiješ? Mi vidimo neprijatelje tamo gdje ih nema, a prešućujemo tamo gdje ih ima...

*Da li vas je sled događaja oko Vukova iznenadio?

On je otišao na turneju u vrijeme kad se u Karađorđevu održavala ona čuvena sednica. Našao se u Melburnu kad su krenule ustaške demonstracije i tad je - znam - odbio da pjeva, napustio turneju, krenuo iz Australije preko Pariza kući, a iz Pariza zvao ženu telefonom. Njegova supruga Dijana rekla mu je da je bolje da malo ostane vani. On je ostao vani i to ga je koštalo. Onda su ljudi rekli: „Vidi, boji se da se vrati kući", krenula je kampanja protiv njega, njegovo ime više niko nije spomenuo. Pazi, ja se sjećam koncerta u Baškom polju gdje je Vice bio isprovociran, nije imao živce, pa su Hrvati počeli mrzet' Đorđa Marjanovića koji nije imao veze s tim.... Znaš li šta je to? Znaš li kako je lako narod zamuvati? Evo, dođi na Trg Republike, i počni vikat': „Lopove, ubio si mi ovog, ubio si mi onog", skočiće na čovjeka i izubivaće ga, a neće znati ni koga tuku! Takav je narod!... Vidiš, ja sam Hrvat, Nadoveza je Srbin, Draženu Petroviću ćaća je Crnogorac pravoslavnog porijekla - pa šta sad? Trebam li ja njih klet' il' oni mene? A hoću da kažem: da sam u Americi pevao na onom koncertu i da su me slikali - ja bih bio gori od Vukova? Tu ne treba tekst: ja, i iznad mene Pavelić na slici! Šta ćeš gore? Znaš, teško mi je palo sve oko Vukova: on je rođen u Šibeniku, bio je intelektualac...

Narod je u ovoj zemlji najveća vrijednost: Mišo Kovač

Život na vetrometini

*Šibenik je poznat kao grad u kome je nacionalizam bio sasvim nepoznat?

Tako je. M u Šibeniku ne razmišljamo o tome, to je za nas obična pizdarija. Ja ću ti nešto reć: ja sam sa Nadovezom odgojen, a tek 1971. saznao sam da je on Srbin, kad su bušili gume na autu, i meni, i njemu. Meni pravoslavci, njemu katolici! A ja kažem Peri, što tebi buše gume, a on će: „Pa to su tvoji"; a ko meni, pitam Nadovezu. „Pa, moji" kaže on i tu počnemo da se smejemo... I zato ti govorim: lako je biti nečiji instrument.

*Kako kao pevač koji je stotinu puta prošao Jugoslaviju, uzduž i popreko, gledate na sve veći raskol jedinstva, na grozničavu odbranu nacionalnih lokaliteta?

Ne može tebi niko uzeti tvoju tradiciju. Može pokušavati država, administracija, policija, ne može ti uzeti. Ti ako si Srbin - ostaješ Srbin, ali baš zato treba da uvažavaš drugog i trećeg, da poštuješ njegovu tradiciju, baš kao i svoju. Ali, zato, moraš stati iza ove države, jeba ga Bog, ne možeš ti sad postavljat' bombe i mine... Uzmimo mene. Ja sam Šibenčanin. Mene niko ne može ubijediti da ja volim više Vučitrn od Šibenika! Ima li toga ko me u to može ubijediti? Nema! Al' da l' se može desiti da nekog čovjeka iz Vučitrna volim više od čovjeka iz Šibenika? Naravno, može. Pa, ne možeš ni ti volet' više Zagreb od Beograda, a može da se desi da u Zagrebu neke ljude voliš više nego prve susjede u Beogradu! To je cijela filozofija življenja! Al', eto, moja tragedija je što nemam papir, diplomu. A radnička država, pazi!

*Bez diplome vas ne shvataju ozbiljno?

To je moja tragedija! Mene su pijuckali dvadeset godina što nemam taj papir... A, srećom, to za narod nije bitno. Jer, kad govorimo o nacionalizmu, ne pričaju ljudi direktno, nego okolo, na mala vrata... U stvari, narod je u ovoj zemlji najveća vrednost i najveća brana nacionalizmu. A nacionalizmom se bave glupani koji nisu ostvarili svoje ambicije i onda pokušavaju da ih ispune na drugi način. Jebe se narodu za nacionalizam! Šta misliš, da l' bi Srbija živjela bolje da je sama? Kako ne, ujutru bi bolje živjela! Ili, Hrvatska? Pa, ko meni brani da kažem da sam Hrvat? Ima li toga ko će mi to zabraniti? A drugo je to ako ja kažem da sam Hrvat i - onda dodam da jebem mater Srbinu! Pa, normalno da će me zatvorit'! I treba da me zatvore! I nemojmo da idemo daleko, da tražimo primere šta sve može da nam se desi ako se tako ponašamo: tu je Lebanon! Kad sam šezdesetih godina bio u Lebanonu, on je ličio na Singapur ili Hong Kong. A sad tamo vlada osam popova, osam vjera, osam armija. I tu mira nikad ne može da bude... Kad smo mi u Jugoslaviji vidjeli policiju sa šljemovima? Nikad! A kad je budeš video, onda se zamisli!

*Mislite li da pevači - oni koji su stalno s narodom - imaju veću odgovornost nego političari u svojim kancelarijama i foteljama?

Možeš li da zamisliš da neki naš poznati političar ode u inostranstvo, u nekakvu posjetu, bez policije, bez pratnje i da krene u neku dvoranu da priča? Nema šanse! A Mišo Kovač ide bez policije, bez ičega, ima pet plakata i ne znaš ko će u dvoranu uć'! Da se ne zavaravamo: novinar mora biti u službi države. Ne možeš ti biti u službi Austrije, a da te Jugoslavija plaća. Prema tome, i mi kad odemo vani - kao i novinari - i mi smo ambasadori Jugoslavije. Ja sam u onoj situaciji u Americi mogao da biram. Mogao sam da kažem: ,,U redu, donesite još jednog Pavelića od dva metra, zalijepite ga i još - 500.000 dolara". Ali, ja sam izabrao Jugu. Ja, sam! Jer, lako je govoriti ovo ili ono dok se ne nađeš u takvoj situaciji. Evo još jednog primjera. Pjevao sam u Zapadnoj Njemačkoj, u Ofenbahu, na „Zlatnim glasovima Jugoslavije". Bilo je šest hiljada gledalaca: pobedio sam, pjevao pobedničku pjesmu, a na bini mrak. Odjednom, neki čovek se popeo na binu i krenuo k meni: pet, deset, dvadeset, četrdeset sekundi, onda došao i zagrlio me. Čitava dvorana je krenula zajedno: ,,Leko, Mišo", ,,Leko, Mišo". A taj Leko je Budimir Lončar, tadašnji ambasador SFRJ u SR Njemačkoj... Nedavno sam, recimo, bio na turneji po malim mestima za koja neki govore da su „ekstremna", u zapadnoj Hercegovini. Sve je bilo puno, k'o oko, niko mi nije dobacio ni jednu riječ, ništa! Prema tome, mnogo se više napuhava nego što je istina!

Jugoslovenske legende: Mišo Kovač i Lepa Brena

*Ljudi su spremni da kažu da je to tako jer je Mišo Kovač „državni pjevač"?

Državni? To sam najmanje! Slobodno napiši: mene ova država najviše drži u podrumu! Glavni urednik televizije je u partiji, a on me ni ove Nove godine nije zvao da pjevam, bar tri minuta! Ako me iko mrzi - onda me takvi ljudi mrze. Ali, to ne znači da ću ja prodat' državu i njih zajedno s državom. Zašto me je Armija zvala na koncert za Dan Armije? A zašto nije televizija? Jer nisam državni pjevač, jer sam na vetrometini... Nemoj u novinama za novogodišnji program da pišeš da „pjevaju najbolji". Piši: pjevaju oni koje sam ja zvao! Jebo te dragi bog, dođi u „Jugoton" i provjeri podatke da vidiš ko prodaje najviše ploča! Mišo Kovač je stalno tu na vrhu ili pri vrhu. A glavni urednik TV kaže da „najbolji pjevaju"!

Šomi Vačko u akciji

*S televizijom baš niste u dobrim odnosima?

Ona mi baš nije ostala u lijepoj uspomeni. Ne idemo daleko, tek u 1980. godinu. Rade emisiju sa Splitskog festivala na kome sam pobedio, sve zovu - a mene ne zovu! Zašto? Zato što smatraju da su inteligentniji od mene i pošto ja nemam papir - ne znam ni pjevat'. To je tragedija ove države! Ima i drugih stvari: nekakav glavni urednik prodavao je jabuke u vrijeme kad sam bio zvijezda. I kad urednika pitaju „Hoćeš li Mišu Kovača", on kaže „Nemoj, molim te". A urednici s državnim parama rade sebi emisiju! Ne za publiku, već za sebe. A koliko ih je kojima je nacionalizam u ušima? I zapamti, njima bi odgovaralo da je u Americi bilo drukčije. Onda bi rekli: „Evo vam vaš Mišo Kovač!". A sad su govorili: „Što je u salu uopšte ulazio", „Ma, šta je on uradio", „Ma, velika stvar"... Shvatio sam jedno: mnogima nije bitno šta sam uradio u Americi, ali bih to sutra opet napravio! Isto!

Najviše priznanje čovjeku je ako ga voli i poštuje - sopstvena žena: Mišo Kovač i Anita Baturina

*Kako opisujete čoveka koji voli Mišu Kovača, pevača?

Taj voli ne samo ono što pjevam, nego što ja ovako razmišljam... Mislim, nisam ja ono što je Brena rekla: „Brine me situacija u Jugoslaviji". Da ne ispadne tako. Mene brine moja publika. A ona je posebne vrste. Ne pišu mi pisma, a ja nemam nijednu svoju ploču kod kuće, ne slušam svoje ploče, nemam ni slika, ništa. Da pjevam radi sebe, morao bih džogirati, skinuti tri-četiri kilograma (kako mi Anita kaže), milion drugih stvari. A moj obožavalac kupuje kazetu kad ga niko ne vidi, on ne viče, on šuti jer me voli. Kao kad voliš neku žensku - tajno. Moja publika je nešto drugo. Nešto posebno.

*Poznati ste i po tome što ne volite neuspešne ljude?

Ne. Ne volim... Kad sam došao u Beograd, spavao sam u parku. Mene je u Šibeniku čekao ćaća, srednje imućni trgovac, u čijoj sam kući mogao živjet' kao ostali svijet. Ne! Rek'o sam sebi: „Idem"! Napraviću nešto! Najlakše je reći - ja ne mogu! Ja ne mogu trčat' sa Sušnjem, ne mogu se tuć' s Kačarom, ne mogu se loptat' s Zlatkom Vujovićem, ali pjevat' mogu sa svakim! Kad izađem na binu, ja publici kažem da je tako - i tako jeste. Nema druge.

*Prepričava se još jedno vaše geslo: „Ko tebe kamenom - ti njega sekirom"...

Pazi, najviše priznanje čovjeku je ako ga voli i poštuje - sopstvena žena. Sve drugo je plus. Ako to uspiješ, da imaš brak,familiju, znači da si nešto postigao... Ali, ne smiješ se savijati, moraš odgovarati na udarce. Kad oni tebe kamenom, ti njih sekirom, da osjete ko si, šta si! Sjećam se, prije nekoliko godina ja u Splitu, na festivalu. Zove mene „Jugoton" da pjevam na hit-večeri dve pjesme. Pitam ja kako se pjeva, kojim redosledom, a oni mi kažu - po abecedi. Dobro. Ne da meni vrag mira i nekoliko dana prije tražim da vidim ko su zadnji u programu: čitam - Jasna Zlokić, Neda Ukraden, Kićo Slabinac, Tereza Kesovija. Odmah ja pitam: kako Tereza Kesovija! M smo K! Ako smo K, onda smo i ona i ja u sredini! Kaže mi čovjek iz „Jugotona" da je neko napisao samo - Tereza. Otkud je njeno prezime Tereza? Ako je tako, onda sam ja Vačko Šomi. Š je zadnje slovo - i ja pjevam poslednji! A da je bilo pošteno, ne bih pravio gužvu...

*Kovača ne treba dirati?

Sve možeš - ali ono što imam, ne diraj mi! Ne kažem da sam najbolji, nisam najgori, radim svoj posao kako znam i umem. Nema kod mene neke pseudointelektualne priče, neka razmišljanja da ja tebi diskutiram Prever, Brel... jer u ovoj Jugi sve to lebdi, sve to leti... Budi na zemlji i objasni to da ljudi razumeju! Gledam televiziju i ništa više ne razumem: stracija, macija, kacija, stabilizacija. Ništa ne razumem! Ko će to razumet'? Zato ja prosto, narodski. Iz naroda - za narod...

(U IDUĆEM NASTAVKU: VLADIMIR SAVČIĆ - ČOBI)

* Ovaj tekst nastao je kao deo projekta „Bolja prošlost: Čuvanje srpske muzičke istorije“ koji sprovodi XXZ magazin, a finаnsirа Ministаrstvo kulture i informisаnjа Republike Srbije​

Oceni 5