Doživotna nesloboda
Aabrac 17 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Mitovi o hladnim strancima i širokim slavenskim dušama

Kako shvatiti povratak u Sarajevo nakon dužeg boravka u jednom od najljepših gradova zapadne Evrope. Nikako drugačije nego kao doživotnu robiju bez mogućnosti pomilovanja. Što sam stariji sve mi teže pada vraćanje u ovu našu voljenu vukojebinu, koju prečesto bespotrebno precjenjujemo.

Sam dolazak u Sarajevo je bio i više nego težak. Taman kada smo bili nad Ilidžom, i taman kada sam mogao vidjeti boju zjenica stanovnika Ilidže, pilot je naglo odlučio dati gas i počeli smo se oštro penjati kroz neprozirnu maglu. Putnici ko putnici, uznemireni šta bi drugo mogli biti. I ja sam kontao da zbog magle ne možemo sletjeti, pa je kapetan onda to službeno i potvrdio. Rekao je da ćemo malo kružiti i onda pokušati sletjeti još jednom. Pokušali smo i opet nismo uspjeli. Scenario je bio isti, taman nad pistom je sjedjela magla stara koliko i Kulin ban. Ta vječna bosanska magla nad sarajevskim poljem.

Onda je kapetan odlučio da se vratimo nazad u Beč. U Beču smo dobili besplatan ručak i piće. Gulaš je bio odličan, ali su porcije bile bečke, a ne naše domaće balkanske, gdje te svako jelo želi ubiti količinom kalorija i energije. Slušao sam naše ljude koji sve znaju o svemu. Posebno mi je bila simpatična jedna mala žena sa špicastim nosom, i blago izbačenim prednjim zubima zbog kojih je pomalo šuškala. Ta je prednjačila u grupi sredovječnih žena, bila je pravo ljuta na Austrian Airlines, koji je, btw, samo poštovao svoje sigurnosne protokole. Tako je znahorka u jednom momentu rekla da je bolje da smo sletjeli pa taman se i razbili na pisti. Onda je računala koliko je avion potrošio goriva za dva neuspješna slijetanja i za povratak u Beč. Pa je skontala da smo previše goriva potrošili te da nam neće dati džaba ni da jedemo.

Mi smo u toj vječnoj žurbi bez razloga, u strahu da nam nešto ne izmakne. Vazda u nekim bojaznima, crnim slutnjama, zarobljeni u tragičnoj viziji svijeta u kojem cijele živote provedemo čudeći se svemu što nas okružuje

To je ta primitivna bosanska svijest. Radije želi da umre, nego da živi po propisima. Nama propisi nikad neće biti na ti, uvijek ćemo ih mrziti, sve te protokole, sva ta administrativna moranja, zbog kojih Nijemci i Austrijanci i Švicarci imaju najsređenije države na svijetu.

Kad smo se vratili na bečki aerodrom onda su nam se uljudno izvinjavali zbog neugodnosti. Stajali smo u grupi, čekali uputstva šta i kako dalje. Onda se javio jedan naš pametnjaković, imao je sijaset pitanja na solidnom engleskom. Taj naš pametni čovjek nije bio toliko glup kao znahorka sa ptičijim špicastim nosom. Mada je i on imao pošalice zbog kojih me nekad stid što dijelim zemlju s takvima kao on. Kada je pilot spustio avion on je rekao: “Dabogda nikad ne spavao sam.” Onda je djevojka do mene rekla: “Pilot je žena.”

Tako nas je spustila hrabra austrijska pilotkinja, dok nas pilot nije uspio spustiti ni iz dva pokušaja, toliko o superiornosti muškaraca nad ženama.

Naravno, onda sam morao zvati svoj taksi da se nekako dovučem do stana. Ali nisam to mogao uraditi, jer mi se mobitel ponaša čudno kada baterija padne ispod pedeset posto. Onda se on sam otkači s mreže i traži da uguram SIM karticu u njega, premda je ona već unutra. Onda znam da ga moram napuniti. Pitam konobara ima li utičnica igdje. Kaže da ima, ali ju je zauzela neka djevojka, koja je sa smiješkom gledala moju nevolju, i nije joj padalo na pamet da mi ponudi utičnicu na minut-dva, jer ona mora da se dopisuje na vajber, vocap, i slične jako bitne životne stvari.

Jednom sam, prošle godine, neveseo sjedio pored jedne velike crkve u Zugu, u Švicarskoj, čekao autobus kojim bih došao do voza, pa onda na aerodrom u Zürich. Busa nije bilo. Pored mene je prolazio jedan džip, zaustavio se, suvozačeva vrata je otvorila žena i pitala da li trebam prevoz. Onda je rekla da je vidjela da sam u problemu i odvezla me na kolodvor. To su ti mitski “stranci” koji su navodno hladni, a naši ljudi biva topli sa otvorenim slavenskim dušama.

Prvi dan po dolasku u grad morao sam se spuštati do centra, i nevoljko krenuh nimalo oduševljen sivilom, depresijom koja je vladala zrakom. Sve što sam vidio bilo je mračno, otrcano, prljavo, bijedno i jadno. Na licima prolaznika se čitala jedino vjekovna muka i anksioznost. Vidio sam jedan žuti gradski minibus koji je bio toliko krcat putnicima da je svojim branicima dodirivao asfalt. Unutra je bilo pet puta više putnika nego što je dozvoljeno. Razmišljam kako se to u Njemačkoj nikad ne bi moglo dogoditi, jer vozač zatvara vrata kada se bus napuni. Također postoji i drugi, treći bus po redu vožnje. Nije smak svijeta ako se ne ukrcate u baš prvi bus, samo je kod nas smak svijeta ako prvi ne uđete u bus. Mi smo u toj vječnoj žurbi bez razloga, u strahu da nam nešto ne izmakne. Vazda u nekim bojaznima, crnim slutnjama, zarobljeni u tragičnoj viziji svijeta u kojem cijele živote provedemo čudeći se svemu što nas okružuje.

Povratak u Sarajevo je doživotna kazna bez mogućnosti pomilovanja. Zaboravih reći: u šeher Sarajevo.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5