Kad opsenari postanu duhovne vođe
Brre 01 S

Photo: Facebook

Mitropolit Amfilohije, laža i sin laži

Mitropolit Amfilohije, kao čovek epske tradicije, emotivno je vezan za gusle, još od onih slavnih dana iz jeseni 1991. godine kad je na dubrovačkom ratištu sokolio rezerviste koji su krenuli u ubilačko-pljačkaški pohod. Čak i kad nema pri ruci svoj omiljeni jednožičani instrument, Amfilohiju nije teško da zagusla. Ni ovogodišnji Vidovdan nije mogao da prođe bez epske dimenzije. Zboreći u manastiru Podlastva u Grblju, gde je služio liturgiju i „parastos stradalima za krst časni i otečastvo“, mitropolit se dotakao i hrama "Velikomučeniku Kosovskom Lazaru”. Besedi Amfilohije: „Podignut je po drevnom predanju, koje je i posvjedočeno, caru Lazaru, jer on je Grbljanin, Hrebeljanović, i to pokazuje njegova krsna slava Sv. prorok Amos i mučenik Vit, dan kada je bila i ona večera cara Lazara prije Kosovske bitke.”

Baš lepo, nadahnuto rečeno, šteta što par stvari nisu istinite: Lazar nije bio car, nego knez; nije rođen u Grblju, nego najverovatnije u Prilepcu kod Novog Brda; drevnost predanja je prilično upitna, a kneževa večera nikad nije održana. Osim ovih nekoliko sitnih pojedinosti, sve ostalo je u Amfilohijevoj besedi tačno, uglavnom veznici i interpunkcija. Dobro je da ovom prilikom nije pomenuo nesrećnog Vuka Brankovića, mada je i po tom pitanju umeo da se oglašava ranijih godina, uvek u duhu usmenog predanja i u večnom neprijateljstvu spram kletih činjenica.

Istorija i fikcija

Sporeći se s Vučićem prošle godine glede „srca Srbije“, Amfilohije je zborio: „Narod je odavno pokazao šta misli o Kosovu i Metohiji i svojim izdajnicima. Prvo veličanstvenim bojem na Kosovu polju, a zatim u pjesmama o Vuku Brankoviću.” A zna se šta je istina: ono što kaže pesma, pogotovo ako je usmena i ne zna joj se autor, a nipošto ono što vele istoričari nakon teškog okapavanja nad silnim dokumentima. Drugom prilikom je rekao: „Ako je za moj narod Vuk Branković izdajnik, onda je on to i za mene”, a trećom kako je Branković bio prvi “real-političar”, što je u njegovoj glavi verovatno najveća uvreda za jednog javnog delatnika.

Dobro, nije kriv Amfilohije što je srpska istoriografija spora, pa je tek nedavno utvrđena istina o onome što se zbivalo u XIV veku. Tek pre koju godinu je Ljubomir Kovačević objavio knjigu „Vuk Branković“, a Ilarion Ruvarac „O knezu Lazaru“, pa možda mitropolit nije stigao da ih pročita. Tamo je lepo mogao da se obavesti kako Vuk Branković nije nikakav izdajnik, već učesnik Kosovske bitke, kako kneževe večere nije bilo, te kako je većinu vitezova i velmoža guslar prosto izmislio – braću Jugoviće, starog Jug Bogdana, Banović Strahinju, Toplicu Milana i Kosančić Ivana. Sve su to plodovi pesničke mašte, književni likovi poput Jozefa K, Stivena Dedalusa, Ilje Iljiča Oblomova ili Pavla Smerdjakova. Baš kao i razna predanja o srednjovekovnim vladarima, sve to spada u fikciju. 

Doduše, obe knjige su objavljene 1888. godine, pre više od 130 godina, ali šta je to u odnosu na večnost u koju je Amfilohije povazdan zagledan, pa teško nađe vremena da se pozabavi tim istoriografskim novotarijama. Još ranije, pedesetih godina pretprošlog veka, Ruvarac je utvrdio da epske pesme ne mogu poslužiti kao istorijski izvor za događaje koji su u njima opevani. Ruvarac je sve te pesme i predanja o Kosovskom boju i drugim istorijskim događajima označio kao „narodno iliti pučko pričanje“, objasnio je da je zadatak istoričara sasvim drugačiji od onog koji imaju gulsari, pevači i narikači, te da istoričar ne treba da sluša pesme i priče, već da se osloni na dokumente i povesne spomenike.

Ko je lud da veruje Aristotelu

Da istorija nije isto što i poezija, te da je pisanje istorijskih dela na osnovu usmenih predanja i junačkih pesama poduhvat posve nemoguć i budalast, trebalo bi da bude očigledno. Uostalom, još je Aristotel pre više od 23 veka, u poetičkom delu „O pesničkoj umetnosti“ odredio distikciju između istorije i pesništva.

Na početku devetog poglavlja Stagiranin je ispisao čuvene rečenice: „Iz onoga što smo dosad rekli očevidno je i to da nije pesnikov zadatak da izlaže ono što se istinski dogodilo, nego ono što se moglo dogoditi, i što je moguće po zakonima verovatnosti ili nužnosti. Jer istoričar i pesnik na razlikuju se po tome što prvi piše u prozi, a drugi u stihovima – jer bi se i dela Herodotova mogla dati u stihovima, pa bi ona isto tako bila istorija u stihovima, kao i u prozi – nego se razlikuje po tome što jedan govori o onome što se istinski dogodilo, a drugi o onome što se moglo dogoditi.”

Džaba je Aristotel pisao kad smo mi jedan zabačen kraj, zapećak sveta u koji vesti sporo stižu, pa nikako da nam jave šta su stari Grci pisali pre 2300 godina. A i koga briga za grčke mislioce? Je l' taj Aristotel bio Srbin? Nije! Je l' nastradao na Kosovu? Nije! Da je taj nešto valjao, on bi lepo poginuo u Termopilima kao junak, umesto što je drljao te svoje svitke i papiruse. Takvu sortu mi u našem tamnom vilajetu ne fermamo mnogo, pogotovo što je očigledno da takve mnogo više zanima nekakvo mišljenje i dokučivanje istine od polze narodne. To je opasan element za kakve nema mesta u našoj narodnjačkoj kulturi koja se zasniva na lažipričama i sumnjivim predanjima.

Umniji narod tražio bi umnije vođe

Kod nas nema šta ko da misli, zna se ko je za to ovlašćen, nekoliko samoproglašenih duhovnih i svetovnih vođa, oni misle za sve ostale, a mi samo poslušno ponavljamo njihove floskule. Koje nije teško zapamtiti jer su naši mislioci specifična fela – oni mišljenje smatraju neprijateljskom, izdajničkom delatnošću koju su nam poturili zli zapadnjaci samo da bi nam izmenili naš vekovni nacionalni identitet i da bi nas odrodili od roda našega pravoslavno-svetosavskoga. Zato kod nas svi misle kao jedan, a on ne misli ama baš ništa, nego nas eksploatiše, zaluđuje, mobiliše i pretvara u roblje i topovsko meso. Takav je običaj, valja se.

Kao što vidimo iz mitropolitovih reči, do njega još nisu stigle vesti iz davne prošlosti koje kažu da je istorija jedno, a poezija nešto sasvim drugo, te da temeljiti svoj svetonazor na narodnim predanjima i epskim pesmama umesto na činjenicama nije baš probitačno za narod u koji se svi naši rodoljupci kunu. Ali jeste za lažne duhovne i svetovne lidere tog naroda, njima se itekako isplati da lažu, obmanjuju i drže stanovništvo u stanju neprosvećenosti.

Jer kad bi se verna pastva malo prosvetila, razvejala mitološke magle i počela da se bavi istinama i činjenicama, to se ne bi dobro završilo za naše demagoge i rodoljupce. Umniji narod tražio bi umnije vođe, pa se ova bulumenta koja ga vodi u propast, zarad sopstvenog sitnošićardžijstva, ne bi nalazila na čelnim položajima koje ni po čemu ne zaslužuje.

Divljačka mržnja na čoveka od istine

Ilarion Ruvarac naišao je na nerazumevanju, mržnju i klevete svojih savremenika koji su izgradili čitav ideološki program na osnovu mitova i legendi. Ovako je o Ruvarcu pisao Jovan Skerlić 1905. godine, nakon njegove smrti: „Trebalo je biti vrlo hrabar i vrlo jak čovek, te udariti na sve idole i legende, objaviti da nauka ima samo jedan cilj: i to je istina, da istorija ne sme da bude splet lepih basana, i da jedan narod ne može da osniva svoj život na poetskim lažima. (...) I ništa nije bilo prirodnije no da glupost, neznanje, duhovna lenjost i laž skoče na ovog jeretika i naučnog prevratnika. ’Izdajnik Srpstva’, ’neprijatelj zavetne misli’, ’razoritelj narodnih svetinja’, tako su ga pozdravljali mikrokefali koji su poplavili našu dobru zemlju. I ta divljačka mržnja na čoveka od istine nije se ugasila ni na samome grobu”.

Skerlić objašnjava i u čemu se ogleda posmrtna mržnja, navodeći da je sve što je jedan rekacionarni, šovinistički list imao da kaže o pokojniku to da je “proveo sav svoj vek bacajući naučne ‘nihilističke bombe’”. Skerlić završava tekst u optimističkom tonu, rekavši da je Ruvarac umro kao trijumfator, “pred kojim se sasvim izgubila neozbiljna i nenaučna istorija Pante Srećkovića i Miloša Milojevića”, te da “kod nas postoji samo jedna prava, naučno-istorijska škola, i to je ona koju je osnovao Ilarion Ruvarac”.

Eh, Skerlić je zaista bio optimista. Više od jednog veka nakon njegovih reči, u Srbiji deluje Udruženje “Miloš S. Milojević”, štampa knjige ovog pseudoistoričara uz podršku Ministarstva kulture, i promoviše ih po vodećim kulturnim i crkvenim institucijama, gde publika može da čuje Milojevićeva otkrića o boravku starih Srba u centralnoj Aziji i u Africi, kao i o sudaru starih Srba sa Kinezima.

Zato je reagovala grupa od 140 i kusur stručnjaka u oblasti društveno-humanističkih nauka apelom na javnost i nadležne da odbace kao neprihvatljivo i štetno delovanje Udruženja “Miloš S. Milojević” zbog “pseudoistorijskih, ksenofobnih i antisemitskih stavova koje propagira”, a koje deluje u okviru “novog talasa pseudoistorije i mitomanskog tzv. novoromantizma”. U komentarima na ovaj apel javili su se silni čitaoci besni na intelektualce, prikrivene autošoviniste, koji nastoje da unište “pravu srpsku istoriju” i da sakriju notornu činjenicu koju zna svaki lepenski vrabac – da su Srbi narod najstariji.

Patološka simbioza

Masovna propaganda mitomanskih priča očigledno je urodila plodom, pa je svest ogromnog broja ljudi potpuno pomračena lažnom slikom o prošlosti. Mitropolit Amfilohije dao je veliki doprinos pomračivanju svesti i sa te mračne pozicije ne odstupa. Zna on vrlo dobro da Lazar nije bio car, da nije rođen u Grblju, da Vuk Branković nije bio izdajnik i da nije bilo kneževe večere, ali se svesno opredelio da laže. “Kad govori laž, svoje govori, jer je laža i sin laži”, da parafraziram jednog autora kog mitropolit organski ne podnosi. S druge strane, Amfilohijeva pastva od svog duhovnika i ne očekuje istinu, već upravo žudi da bude obmanuta. To je čelična patološka simbioza koju nikakvi argumenti i činjenice ne mogu raskinuti.

Najtužnije u svemu tome je to što Ilarion Ruvarac i Amfilohije Radović pripadaju istom fahu. I Ruvarac je bio pravoslavni monah, rektor Karlovačke bogoslovije, arhimandrit manastira Grgeteg. Amfilohije i Ruvarac simbolično predstavljaju dva puta kojim pravoslavni duhovnici mogu da idu: put laži i put istine. Nažalost, većina je odabrala Amfilohijev put, na sopstvenu i tuđu propast.

Neprijatelji zavetne misli, razoritelji narodnih svetinja

Skerlić je ipak bio u pravu kad je rekao da “kod nas postoji samo jedna prava, naučno-istorijska škola, i to je ona koju je osnovao Ilarion Ruvarac”. Samo što i dan-danas, 115 godina posle Ruvarčeve smrti, ozbiljni istoričari prolaze slično kao i utemeljitelj kritičke istoriografije – bivaju proglašeni za izdajnike srpstva, neprijatelje zavetne misli, razoritelje narodnih svetinja, autošoviniste, strane plaćenike, mrzitelje srpskog naroda…

Dovoljno je podsetiti se ogavnih napada na Latinku Perović, pa da nam postane jasno kako se malo toga promenilo. Razlika je samo u tome što su neki Ruvarčevi opadači svog oponenta i čitali, a Latinku napadaju mahom oni koji ne poznaju njen opus. Što je razumljivo, pošto bi im iščitavanje odnelo par godina, ko će s tim da se bakće, lakše je udarati naslepo.

Divljačka mržnja na ljude od istine postala je opšte mesto, a zahvaljujući internetu i društvenim mrežama konačno ima priliku da se široko razmahne. Tamo gde su lažovi, opsenari, demagozi i ostali rodoljupci ustoličeni u duhovne i intelektualne vođe – i ne može biti drugačije. Tužna je to priča o sunovratu jedne nacije koja predugo traje, evo već vek i po, i kraj joj se ne nazire.

*Tekst prenosimo s portala AntenaM

Oceni 5