Izgubljeni dijelovi
Retro Zagreb

Photo: radnickafronta.hr

Mjesta na kojima smo se voljeli

Naše mjesto za spoj nije bilo naročito maštovito: Cvjetni trg, ispred kina Zagreb. Rezervna varijanta bio je Trg Republike, pred knjižarom M. Krleže, tako da, stignem li prva, dok čekam mogu razgledati izlog s knjigama. Ruku na srce, rijetko se je događalo da uranim, kao što se je rijetko događalo i da se u vezi jednom dogovorenog sastanka nešto mijenja.

Cvjetni je bio naše, i mjesto mnogih drugih parova, a sredinom osamdesetih, s onim staromodnim kioscima za cvijeće, činio se poput kulise za neku Prevertovu pjesmu. Ipak, omiljeno sastajalište prije subotnjeg izlaska nije postao zbog Preverta i romantike, nego zato jer je bio u centru, a opet malo izdvojen, pa se tamo moglo lijepo dogovoriti o ostatku večeri, i brzo stići na svako odredište. Osim na Cvjetnom, popularna okupljališta bila su kod Zdenca, u predvorju Studentskog centra, ispred Lapidarija, Karake, Saloona, Zvečke, i na Špici. Večernjim ulicama Zagreba odzvanjali su dijalekti juga, miješajući se s onim sjevernjačkim, otegnutim, i onima s istoka, i onim egzotičnima, jer je tih godina na zagrebačkim sveučilištima studiralo puno studenata iz Maroka, Alžira, Egipta i Sirije.

Saša i ja rijetko smo imali unaprijed pripremljen plan. Nakon petnaestak minuta nježnosti, jer nismo se viđali svakodnevno, pa smo se jedno drugog zaželjeli, dogovarali smo što ćemo dalje. Ponekad smo, ne prečesto, otišli do Kulušića i Lapidarija. Saloon od početka nije bio mjesto za nas, pa je sve ostalo na prvom i jedinom izlasku. Nismo onamo pripadali, a istinu govoreći, nismo pripadali nikamo, jer nismo bili ni ”šminkeri” ni ”hašomani” pa smo istraživali mjesta koja su nam se, nezavisno od popularnosti i posjećenosti, najviše sviđala. Najčešće bismo završili u Studentskom centru, ili u nekom od obližnjih kina. Ponekad smo otišli u Dom na Savi na neki tulum, često na kazališnu predstavu u Jazavac, ili smo sjedili u nekom od kafića i cijelu večer rastezali jednu koka kolu. U danima kad smo došli do neke love, išli smo na pizzu kod Sebastiana.

Petkom i subotom, između sedam i osam uvečer, centar grada bio je preplavljen grupicama mladih koji su se dogovarali kamo će u provod. Poslije osam svatko je otišao na svoju stranu, i sve je utihnulo do deset, kad su završavale kino projekcije. Tad bi ulice nakratko opet oživjele, pa se nastavljalo u kafićima koji su još bili otvoreni, ali puno češće, na tulumu u nečijem stanu. U ponoć su se lovili zadnji tramvaji, nakon čega je grad opustio, i dolazili su perači da operu ulice. Nije nam se jednom dogodilo da zaboravimo pogledati na sat, pa sam se morala ušuljati u kuću ne paleći svjetlo, uvjerena da mama čvrsto spava i da sam je uspjela prevariti. Sljedećeg jutra pravila sam se da ne vidim njene podignute obrve i upadljivo lupkanje šalicama za kavu, što je, u prijevodu, značilo: „Zar se tako kasno dolazi kući? Nismo se tako dogovorile!“

Zaljubljenost mi je jako udarala u glavu mijenjajući vizure svemu, pa sam i grad u kojem sam odrasla gledala drugim očima, otkrivajući odjednom mjesta pored kojih sam prije ravnodušno prolazila. Nedjelje više nisu bile dosadne, a vrijeme se mjerilo od jednog do drugog izlaska. Sve je postalo drugačije nego prije godinu dana; pečeni kukuruzi na Štrosu mirisali su zamamnije, lišće na Dubravkinom putu ljepše je šušketalo pod nogama, a program u Jazavcu bio je zabavniji. Voljeli smo poslije kina otići na piće, rastežući onu crvenu novčanicu s konjanikom najviše koliko smo mogli, sve dok iz nje nismo iscijedili i posljednji dinar. I što god da smo radili, s novcem ili bez njega, uvijek je bilo zabavno, i uvijek je trajalo prekratko. Imali smo puno planova i još više ideja, i puni pouzdanja, ni oko čega se nismo brinuli. Činilo nam se da će se, nakon što diplomiramo, svijet ponuditi kao jabuka spremna da u nju zagrizemo.

Prije nekoliko godina, Cvjetni trg je, nasilno, grubo i u skladu s vremenom, izmijenjen do neprepoznatljivosti. Na mjestu nekadašnjeg kina Zagreb danas se nalazi šoping centar, velik dio trga progutale su terase kafića, a živopisni likovi kakav je bio Đukica više nisu dio gradskog imidža. Sve u svemu, Cvijetni je danas jedno prilično sterilno mjesto, bez duše i šarma, kojem čak ni kiosci s cvijećem ne uspijevaju vratiti nekadašnju toplinu i razbarušenost. Prolazeći trgom, više nitko ne bi pomislio na Preverta.

Promjene koje su se dogodile nisu vidljive samo u energiji prostora, nego i u nama, koji smo voljeli stari Cvjetni trg, s njegovim slikama i pričama. Oko mojih usana vrijeme je utisnulo bore, nisam više gipka i bezbrižna, ali usprkos tome, svaki put kad prođem onuda gdje se je nekad nalazilo kino Zagreb, kao da neki vrag uđe u mene pa se isprsim, zabacim kosu i zaljuljam bokovima. Za trenutak opet imam dvadeset godina, i idem na ljubavni sastanak obuzeta slatkim, luckastim osjećajima. Znam, naravno, da oni nemaju nikakvo stvarno značenje i da su pomalo kao haljina davno izašla iz mode. Ali, tijelo pamti ono što ga je činilo lijepim, pa tu haljinu ponekad izvadim iz ormara, odjenem, i zavrtim se pred ogledalom sretno se osmjehujući samoj sebi.

Onda trenutak prođe, vatra se ugasi, a ja mislim na izgubljene dijelove nas samih, i pitam se što se s njima dogodilo nakon što je prva ljubav nestala? Jesu li se, možda, pretvorili u nešto drugo, ili su ostali razasuti po pločnicima, parkovima, haustorima, trgovima i svim onim mjestima na kojima smo se nekad voljeli? Komadići stidljivi i drhtavi, sjajni od nade i očekivanja, još nenagrizeni razočaranjem, koji su se poput staklenih perlica otkotrljali kroz slojeve godina da nas sustignu nenadano i iz zasjede, na dane kad je južina, i kad tražeći nešto drugo, odjednom u ruci držim dvije požutjele ulaznice za kino Zagreb, posljednji red, predstava u deset. Dugo ih gledam, ali više se ne mogu sjetiti filma kojeg smo gledali. I zapravo, ono što osjećam nije ni žaljenje, ni nostalgija. Samo nježnost, i jedna sasvim mala, svilena želja za nemogućim: kad bih barem mogla još jednom osjetiti onu staru glad, nevinu, nepotrošenu i zapravo vječnu. Glad za svim onim što se voli i otkiva prvi put.

*Prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji Grad

Oceni 5