Drugi život Petra Iljiča Čajkovskog
Cajkov 01 S

Photo: www.optimist.rs

Mladi kompozitor je dobio sobu

Čajkovski je bio homoseksualac“, pišu urednici prvog izdanja kompozitorovih pisama upućenih gospođi Nadeždi fon Mek objavljenog u Sovjetskom savezu 1934. godine. Ipak, samo nekoliko meseci kasnije, zvanična politika menja kurs spram homoseksualnosti, pa i one ‒ javne i poznate ‒ Čajkovskog1.

Ovo je samo jedna od prilično uobičajenih epizoda u vrednovanju biografskih podataka o kompozitoru, kojih je od njegove smrti 1893. godine do danas bilo puno. Recimo to drugačije: homoseksualnost Čajkovskog je nepobitna. Pitanje se jedino postavlja oko kontekstualizacije njegovog seksualnog opredeljenja, mesta koje je imalo u njegovom životu, a u odnosu na njegove kompozicije, to jest u određenoj fascinaciji tom istom homoseksualnošću iz koje nastaje čitav niz neproverenih priča, narativnih epizoda i može se slobodno reći, čistih fikcionalnih ispada. 

U stvari muzikolozi, biografi i istoričarise spore oko “kvaliteta” homoseksualnosti Čajkovskog: da li je on izraz muževne muževnosti ili feminizirane subkulture? Tek, Boleslav Pžibiševski u tekstu iz 1933. godine koji signalizuje promenu kursa spram Čajkovskog u Sovjetskom savezu navodi: „On je posedovao dovoljno muževne snage da pogleda istorijskoj činjenici u oči i da speva za sebe i svoju klasu potresni rekvijem ‒ Patetičnu simfoniju. U ovome je ležala njegova snaga i originalnost u poređenju sa drugim ideolozima umiruće aristokraije, koji su se grčevito držali za svoja imanja i nadali se da će ih spasiti jefitinim spahinskim pokazivanjem liberalizma“2.   Dakle, muževna snaga „patetičnog“ kraja je ujedno i uvod u ono mesto koje je rodilo toliko različitih tumačenja i fantastičnih pripovesti, a to je sama smrt kompozitora kojoj je prethodilo pisanje njegove poslednje šeste simfonije čiji je naziv najčešće prevođen sa francuskog kao Patetična iako je mnogo primerenije zvati je po ruskom originalu Патетическая odnosno Strasna, Emotivna ili Osećajna.

Poslednja godina života kompozitora iznedrila je brojnu literaturu, omogućila analizu pisama, dnevnika, prvu biografiju koju je napisao njegov brat Modest Čajkovski, pružila uvid u novinske članke, iskaze lekara koji su lečili kompozitora kao i razne tračeve i rekla-kazala izjave koje su kolali u prijateljskim i porodičnim krugovima Čajkovskih. Sve da bi se rešilo kako je kompozitor umro i da li je umro prirodnom smrću. Ili slobodnije: da li je umro muževno od svoje ruke ili se nekako nesmotreno (ženski?) zarazio bolešću siromašnih Rusa koji nisu imali uslova za osnovnu higijenu?

Ova dilema traje do danas. Dirigent Semjon Bičkov u intervjuu Njujork tajmsu iz 2017. godine, kojim promoviše svoj ciklus posvećen Čajkovskom, priča o Patetičnoj simfoniji u autobiografskom ključu videvši u njoj „protest protiv smrti“3, sugerišući da se stavlja na stranu onih koji veruju u zaveru glede smrti kompozitora. A ta zavera, ima sve odlike kriminalističkog zapleta baziranog na elementima biografije jednog drugog poznatog homoseksualca XIX veka ‒ Oskara Vajlda4.  Naime, po toj priči, Čajkovski je bio u nedozvoljenom odnosu sa sinom visokopoziocioniranog aristokrate pri carskom dvoru, te kada je veza otkrivena gnevni otac je stigao do samog cara Aleksandra III koji je, užasnut, rekao da kompozitor „mora da nestane“. Onda je brže-bolje organizovan „časni sud“ ugledne Carske škole za jurisprudenciju5  čiji je učenik bio Čajkovski, koji je doneo odluku da kompozitor treba da sam sebi oduzme život i tako spasi svoj ugled. Potom je Čajkovski uz pomoć bližnjih uzeo otrov, kako bi simulirao simptome kolere koja je tih dana besnela u Sankt Peterburgu i ubrzo umro. Posredni dokazi za to se traže u neproverenom svedočanstvu jedne ruske muzikološkinje koja je prebegla na Zapad i koja je čula sličnu priču od vremešne snahe kompozitora; potom u njegovom dnevniku i jednom preskočenom danu u njemu (dan kada se održao časni sud) i u novinskom članku koji govori da su prijatelji ljubili čelo Čajkovskog izloženog na odru, što je, po Nikolaju Rimskom-Korsakovu koji prenosi ovu priču, bilo vrlo neobično s obzirom na to da je preminuli bolovao od kolere. Sve tri stvari su u toj meri uzgredne da se mogu lako pobiti što upoređivanjem činjenica, što poznavanjem medicine i infektologije, kao i higijenskih standarda tog doba kojih su se nadležni u ovom slučaju pridržavali6.  No, ova priča ‒ koju pre svega promovišu britanski muzikolozi ‒ opstaje kao vrsta poučne priče, stereotipnog prikaza “nesrećne sudbine” homoseksualca (u svetu i u Rusiji)7

Ipak, činjenice govore drugačije. Čajkovski je, koliko se može iščitati iz izveštaja lekara, umro od komplikacija nastalih posle kolere ‒ uremije pre svega, a kako se zarazio ovom bolešću može da se spekuliše: da li je to bila fatalna čaša neprokuvane vode u inače uglednom restoranu ili je to bila posledica seksa sa nekim predstavnikom nižeg sloja petrogradskog društva, ostaće nepoznanica.

No, ovoliko interesovanje za poslednje dane Čajkovskog proizilazi iz toga da je „Patetična simfonija“ jedno od najpopularnijih, najuzbudljivijih i upravo najemotivnijih dela zapadne klasične muzike. U tom smislu, ova kompozicija svojom snagom i upečatljivošću nameće nam da je sagledamo sa autobiografskog aspekta, uz oslanjanje i na određene dokumentarne iskaze o imaginarnom programu simfonije čije postojanje je insinuirao sam Čajkovski u pismu svom najvoljenijem sestriću Bobu Davidov.

Pre nego što se pozabavimo počecima kompozitora, treba reći da je pred kraj svog relativnog kratkog života Petar Čajkovski bio na vrhuncu slave. Vratio se sa trijumfalne turneje po Americi8 , dobio je počasni doktorat Univerziteta u Kembridžu, dok je u svojoj rodnoj zemlji imao status „nacionalnog blaga“, koga su voleli kako obični ljudi, tako i predstavnici najbližeg carskog kruga okupljenog oko cara Aleksandra III koji mu je velikodušno dodelio državnu penziju. Put do ovog uspeha trajao je pet decenija i prolazio je kroz razne više ili manje uspešne faze.

Poznati sovjetski muzikolog i muzički pisac Boris Asafjev ovako sumira stvaralaštvo Čajkovskog: „On je bio prvi kompozitor novog ruskog tipa, potpuno profesionalizovan, koji je jasno asimilovao tradiciju simfonijskog umeća zapadne Evrope; u svoj duboko originalan, lični i nacionalni stil on je ujedinio simfonijsku misao Betovena i Šumana sa stvaralaštvom Glinke, transformisao Listova i Berliozova dostignuća na polju deskriptivno-programske muzike u dela šekspirovske inspiracije i psihološke težine“9.

Čajkovski je rođen 7. maja 1840. godine u Votkinsku, mestu koje se nalazilo na Uralu, gde je njegov otac, rudarski inžinjer, Ilja Petrovič Čajkovski bio upravnik nadaleko čuvene železare. Majka kompozitora Aleksandra Andrejevna Čajkovska, rođena Asijer pripadala je porodici visokopozicioniranih činovnika u Sankt Peterburgu, koji su svoje poreklo vodili iz Nemačke. Pored polusestre iz prvog očevog braka Zinaide, porodicu Čajkovski su činili stariji brat Nikolaj, potom Petar, sestra Aleksandra i još tri brata ‒ Ipolit, kao i bliznaci Anatolij i Modest. Čajkovski nije bio vezan za Zinaidu, niti posebno blizak sa braćom Ipolitom i Nikolajem. No, bio je izuzetno privržen sestri Aleksandri, kao i Modestu i Anatoliju sa kojima je održavao posebno prisne odnose. Anatolij je bio dugo vremena njegov miljenik, a postao je kasnije ugledan pravnik koji je stigao do ranga sentatora, dok je Modest ‒ jedna vrsta životnog saputnika starijeg brata ‒ bio dramski pisac, privatni  tutor, libretista, saradnik i prvi biograf kompozitora, koji je sa njim delio i zajedničku homoseksulanu orijentaciju.

U nešto slobodnijoj interpretaciji, čitanje biografije Čajkovskog jeste i čitanje životopisa njegovih najbližih članova porodice, budući da je čitavog života bio uronjen u svoj porodični krug, u svet njihovih internih drama i dešavanja. Putovao je najčešće u pratnji nekoga od braće, spasavao je svoju sestričnu od skandala i vanbračne trudnoće, posećivao imanja i boravišta svojih rođaka. U poslednjim godinama života njegov primarni objekat pažnje i ljubavi bio je upravo sin njegove sestre Aleksandre ‒ Vladimir Davidov, koga je Čajkovski iz milošte prozvao Bob. U familiji Čajkovskih, u njenoj povišenoj i prožetoj emotivnosti, treba tražiti karakterističnu porodično-erotsku dimenziju života Čajkovskog, koja je imala snažnu, iako platonsku, incestuznu notu.

Iz ranog detinjstva kompozitora seže i njegova prva i najveća muzička ljubav ‒ koju je stekao uz pomoć porodične orkestrine (jedne vrste mehaničkog klavira) ‒ prema Mocartu koga će kasnije u svojim pismima porediti sa muzičkim Hristom. U to doba postao je izuzetno vezan za guvernantu Fani Dirbah, koju će pred kraj života posetiti u Švajcarskoj, čime će donekle, posredno, podstaknuti nastanak Šeste simfonije. Ta, njegova francuska guvernanta jednom prilikom ga je nazvala „l’enfant de verre“ ili „staklenim detetom“ jer je u toj meri izgledao krhak i nedovoljno pripremljen za životne izazove.

Porodica se 1848. godine preselila u Moskvu, a potom u Sankt Peterburg, gde je Petar pohađao časove u privatnoj Šmeling školi. Ipak, kako njegov otac nije uspeo da obezbedi položaj u prestonici, Čajkovski su se naredne godine ponovo vratili na Ural u grad Alapajevsk. Majka je naredne 1850. godine odvela desetogodišnjeg Petra u Sankt Peterburg kako bi pohađao pripremne časove za Carsku školu za jurisprudenciju. Tada je video i Glinkinu operu Život za cara koja je ostavila trajni utisak na njega. Čajkovski je najposle i upisao ovu prestižnu školu gde je bio član školskog hora (sam je naveo da je imao divan sopranski glas) pod upravom uglednog horovođe Gavrila Lomakina. Iz ovog perioda potiče i svedočanstvo njegovog brata Modesta da je Petar jako teško podneo odvajanje od majke. Ipak, narednih godina njegovi roditelji su često dolazili u Sankt Peterburg sve dok Aleksandra nije iznenada umrla od kolere 25. juna 1854. godine. Ovo je bio traumatičan događaj za četrnaestogodišnjaka koji će u neku ruku rezonirati i kasnije u njegovom životu, iako on sam kao i njegov brat Modest nisu o tome puno pričali. Otac kompozitora je potom odlučio da spoji domaćinstva sa svojim bratom, sa kojim je živeo u zajedničkom stanu nekoliko godina. Godine 1858. Ilja Čajkovski biva postavljen za direktora Tehnološkog instituta u Sankt Peterburgu, čime se dugotrajne promene službe okončavaju i situaciju u porodici stabilizuje.

Čajkovski je pohađao Carsku školu za jurisprudenciju od 1852. do 1859. godine. O ovom periodu postoje razni izvori od samog kompozitora, preko biografije njegovog brata Modesta, do svedočanstva prijatelja. Ovo je doba prvih ljubavi, otkrića sopstvene seksualnosti i stvaranja prijateljstava koje će negovati tokom života, kao što je ono sa pesnikom Aleksejem Apuhtinom. Najvažnija romantična epizoda iz dečaštva bila je opsesivna vezanost za Sergeja Kirejeva, kome je posvetio jednu od svojih prvih pesama Moj genije, moj anđel, moj drug iz 1858. godine. Modest Čajkovski u svojoj još uvek neobjavljenoj Autobiografiji zapisuje da je ovo bila jedna od „najsnažnijih, najtrajnijih i najčistijih ljubavnih epizoda“ u životu Čajkovskog. On takođe dodaje da je to bila „viteška služba divnoj Dami, bez ikakve primisli o senzualnom približavanju“, navodeći da bez ovog iskustva kompozitor ne bi mogao da napiše svoje najlepše ljubavne stranice u uvertiri-fantaziji „Romeo i Julija“, simfonijsku poemu „Frančeska da Rimini“, kao ni slavnu scenu Tatjaninog pisma Onjeginu gotovo dvadeset godina kasnije. Naime, Kirejev je bio četiri godine mlađi od Čajkovskog kada su se upoznali, te iako mu je laskalo obožavanje starijeg učenika, ipak mu nije uzvraćao ljubav. Po Modestu, upravo je patnja zbog „nemoguće ljubavi“ učinila da Petar idealizuje Kirejeva i da ga uzvišeno voli uprkos svemu, ali i ističe: „nastavljajući svoje poređenje sa srednjovekovnim vitezovima, treba da kažem da su oni i pored toga što su obožavali gospu svog srca, varali je karnalnom ljubavlju i ženili se, te se tako i Petja istovremeno sa svojim obožavanjem SK upuštao u brojne ljubavne veze druge prirode, kojima se potpuno prepuštao svim snagama svoje strasne i senzualne prirode. Žene nikada nisu bile objekat ovih zaljubljivanja: one su mu se fizički gadile“10.

Iz ovog pasaža, kao i iz samih pisama Čajkovskog ‒ upućivanih drugim muškarcima koji su bili predmet njegovih intenzivnih osećanja ‒ možemo da primetimo određenu „matricu“. U principu to su bili gotovo uvek mlađi muškarci, sa kojima je Čajkovski bio u nekoj vrsti profesorskog ili porodično-tutorskog odnosa, a njegova osećanja su bila uvek sublimirana i visoko estetizovana. Čitajući pisma stiče se utisak da se karnalna želja zadovoljavala negde drugde, u anonimnim susretima po kruzing mestima, kao što su petrogradske „banje“ odnosno javna kupatila, u pariskim trošnim sobama sa muškim prostitutkama, u bukoličkoj lepoti spahijskih imanja gde su se odigravale orgije sa slugama, u svakom slučaju u svetu koji je izmicao normama i jeziku krugova kojima je pripadao. Naglašena sentimentalnost pisama Čajkovskog njegovim ljubavima bila je u neku ruku dopunjena britkim humorom i čestim dvostrukim igrama reči i insinuacijama koje je razmenjivao sa svojim bratom, u jednoj vrsti isprva sputanog, a posle neuspešne bračne epizode i oslobođenog homoseksualnog života.

Izvan škole mladi Čajkovski je nastavio da se muzički obrazuje ohrabren svojom tetkom po majci, pohađajući časove pevanja kod Luiđija Pikolija i klavira kod Rudolfa Kindingera. Ovi muzičari, kao i kompozitorovi školski drugovi u tom periodu nisu primećivali da je mladi Petar posebno talentovan za muziku, niti su predviđali da će biti slavan na ovom polju, što je za neke kasnije bio izvor velikog stida. U svakom slučaju, kada je 1859. godine završio Carsku školu za jurisprudenciju, Čajkovski je samo pet dana kasnije dobio mesto pri Ministarstvu pravde i izgledalo je kao da je krenuo put solidne, možda i vrlo uspešne administrativne karijere.

Kako kaže biograf Čajkovskog Aleksandar Poznanjski „istovremeno on je ušetao u društveni i kulturni milje prestonice kao mladi čovek koji je većinu svoje energije posvećivao raznim aferama sa pripadnicama svog društva, sve dok ga mogućnost izlaska na videlo jednog homoseksualnog skandala nije malo pribrala. Iz tog vremena datira i stalni konflikt između seksualne želje i njegovih kreativnih poriva, koje će se manifestovati kroz razvijanje agorafobije i određenih antisocijalnih tendencija karakterističnih za zrelog Čajkovskog“11.  U tom periodu njegova sestra Aleksandra se udala za Lava Davidova i otišla da živi na imanju Kamenka u Ukrajini, koje će Čajkovski često posećivati. On je, pak, počeo da putuje zbog porodičnih poslova, čime je započeo njegov dugogodišnji prisni odnos sa kulturom zapadne Evrope. Ipak, sve ovo bi imalo manju važnost, odnosno uklapalo bi se u matricu života ruske više klase, da se u tom istom periodu nije paralelno dešavao veliki uzlet muzičke pedagogije u ovoj zemlji, osnivanjem Ruskog muzičkog društva. To isto društvo je u proleće 1860. godine odlučulo da omogući da i opšta zainteresovana publika pohađa časove muzičkog obrazovanja. Jedan od polaznika kursa bio je i mladi činovnik Ministarstva pravde, Petar Čajkovski.

Odmah po osnivanju Konzervatorijuma u Sankt Peterburgu 1862. godine, Čajkovski se upisao kao student prve generacije. Tu je pod rukovodstvom direktora Antona Rubinštajna brzim koracima počeo da savladava muzičku veštinu, a na nagovor Hermana Laroša, kritičara i prijatelja, naredne 1863. godine daje otkaz u Ministarstvu pravde i u potpunosti se posvećuje muzici. Tih godina Čajkovski je izuzetno vredno radio, ako je bilo izvesne tenzije u njegovom odnosu sa učiteljem Antonom Rubinštajnom, koji je sa jedne strane umeo da podstakne njegov do tada neprepoznat, iako snažan talenat da se razvije, ali je sa druge strane bio izuzetno kritičan prema svom studentu ispostavljajući mu visoke zahteve. Čajkovski je tako diplomirao 10. januara 1866. godine sa ambicioznom kantatom Oda radosti na iste Šilerove stihove koje je Betoven upotrebio u finalu svoje Devete simfonije. Ocene su bile dobre, iako je bilo puno zamerki na samo delo, no karijera kompozitora je od tog trenutka za Čajkovskog i zvanično započela. Njegov prijatelj Laroš je tada  izneo svoje predskazanje: „Ti si najveći muzički talenat u Rusiji danas… Ja te vidim kao najvećeg, odnosno bolje rečeno, kao jedinu nadu za našu muzičku budućnost“.

Nekoliko dana po diplomiranju Čajkovski se preselio u Moskvu gde je dobio mesto profesora na novoosnovanom konzervatorijumu12  koji je vodio Nikolaj Rubinštajn, brat Antona Rubinštajna.

Mladi kompozitor je dobio sobu u Rubinštajnovom stanu, a stariji kompozitor ga je upoznao sa svojim krugom prijatelja ‒ pisaca, muzičara i izdavača. Za razliku od Antona, Nikolaj Rubinštajn je tretirao Čajkovskog sa puno entuzijazma, dajući mu stalnu očinsku podršku, imajući u vidu da Petar, od samog početka, nije imao smisla niti posebne ljubavi prema pedagoškom poslu. Ipak i pored inicijalne depresije i anksioznosti, u Moskvi je Čajkovski napisao svoje prve značajne kompozicije i pokazao jedan od svojih najjačih talenata: izuzetno solidne radne navike i brzo pisanje. To je period u kojem je nastala njegova Prva simfonija Zimsko sanjarenje i opera Vojvoda koja je privukla i pažnju petrogradskih kompozitora okupljenih u kružok poznat u literaturi kao Moćna gomilica (Могучая кучка), odnosno Ruska petorka. Nju su činili Cezar Kjui, Modest Musorgski13 , Nikolaj Rimski-Korsakov, Aleksandar Borodin i njihov predvodnik Mili Balakirjev koji će postati blizak prijatelj Čajkovskog. U Moskvi je kompozitor negovao intimno prijateljstvo sa Vladimirom Šilovskim, upoznavši ga preko njegovog očuha Vladimira Begičeva, direktora repertoara moskovskih pozorišta. Šilovski je u to doba bio adolescent, izuzetne inteligencije i talenta za muziku, koga je Čajkovski uzeo pod svoje okrilje prvo na Konzervatorijumu, a kasnije kao njegov privatni mentor. Njemu će se okrenuti kada propadnu zaruke sa Dezire Arto, francuskom operskom pevačicom u koju je verovao da je zaljubljen. Čajkovski je hteo da udovolji ocu, ali takođe je naivno verovao da će moći „kad to bude bilo potrebno“ da prigrli heteroseksualni život. Iako je u njegovim dnevnicima i pismima bratu Modestu ‒ koji je takođe tih godina otkrio bratu da dele isto seksualno opredeljenje ‒ jasno da je kompozitor imao nepovoljan pogled na homoseksualnost u društvenom smislu i da mu je jako bilo stalo da ga ne okružuju „glasine“, u skladu sa uskogrudim građanskim moralom tog doba koga se pridržavao, njegova seksualnost nikada nije bila dovođena u pitanje. Zbog toga se Arto, sama ili pod uticajem nekoga iz njenog kruga, ubrzo „odljubila“ od Čajkovskog shvativši situaciju i udala za drugog čoveka14.

Značajna kompozicija iz ovog prvog moskovskog perioda je uvertira Romeo i Julija iz 1870. godine koja je nastala na nagovor Milija Balakirjeva, ali je ova strasna i emotivna muzika verovatno delimično inspirisana i aferom sa studentom Moskovskog konzervatorijuma Edvardom Zakom. Ovaj mladić je tri godine kasnije izvršio samoubistvo, a Čajkovski će četrnaest godina kasnije napisati u svom dnevniku: „Mislim da nikoga nisam voleo kao njega… sećanje na njega je za mene sveto“15.  Naravno, ovde bismo mogli da zaključimo da je Čajkovski bio sklon emfatičnim izjavama o najvećim i neprežaljenim ljubavima u skladu sa sopstvenim narcističkim sentimentalizmom, koji će mu biti svojstven u privatnoj komunikaciji. Ipak, ovaj period njegovog života je u pogledu svojevrsnog prelivanja njegovih seksualnih i emotivnih iskustava u samo delo bio posebno otvoren. No, kako je romantičarski muzički jezik inače bio sklon reprezentaciji osećanja i stanja individue mimo društvenih normi, na određeni način ideja da je Čajkovski bio posebno sklon „ispovesti“ kroz muziku ili da je bio zastupnik kakve „antiintelektualne“ emotivne katarze, više je rezultat kasnijeg sagledavanja njegove muzike. Drugim rečima, kako je u svojoj muzici koristio rigorozne formalne postupke, ali ipak na drugačiji, slobodniji i inovativniji način od onoga što je bilo uobičajeno u svetu nemačkog simfonizma, u nedostatku boljeg ova sloboda, kao i nesvakidašnje i ingeniozno uho Čajkovskog za upečatljivo melodijsko pismo učinili su da se on sagledava ‒ posebno u zapadnoevropskoj muzikologiji ‒ kao kompozitor emocije i visceralnog afekta, često autobiografskog karaktera. Istovremeno možemo u ovom trenutku razmisliti i o korelaciji između ovakve recepcije i određenog kolonijalnog odnosa spram ruske muzike koja dolazi iz evropskih krugova gde se ona shvata kao „egzotični“ prostor, iako istovremeno ruska muzika sprovodi svoju temeljnu i samosvojnu orijentalističku misiju prema predelima srednje Azije. Ovi dvostruki obrti su vrlo vidljivi ukoliko se Čajkovski stavi kao međaš između svetova: aristokratski nezaintersovan prema ruskom identitetu kao antagonijskom, pobedničkom i kolonizatorskom (u muzici Čajkovskog su narodne teme najčešće izvedenice iz stilizovanog ruskog i ukrajinskog folklora), a opet ruski ponosan na svoj muzički ikonoklazam u pogledu zapanoevropske tradicije, od koje ipak traži priznanje i slavu16.  Kako se sve ovo uklapa u priču o gej identitetu objasnićemo kasnije.

Stižemo i do 1877. godine, prekretnice u kojoj dve žene ulaze u život Čajkovskog, i koje će svaka na svoj način profilisati potonji život i stvaralaštvo kompozitora. Prva od njih je Nadežda fon Mek, sa kojom počinje intenzivnu prepisku u decembru 1876. godine i koja će trajati narednih četrnaest godina. Gospođa fon Mek je u tom periodu postala njegova zaštitnica, pokroviteljka, intimna prijateljica i majčinska figura koja će mu omogućiti da napusti profesorski položaj i postane prvi kompozitor koji se bavio profesionalno svojom umetnošću u istoriji ruske muzike. Druga je Antonina Ivanovna Miljukova koja će postati supruga Petra Čajkovskog 6. jula 1877. godine. Ova epizoda iz života Čajkovskog čita se kao podjednako tragična i tragikomična, impulsivna, nepromišljena i u krajnjoj liniji okrutna. Potonji biografi, uključujući pre sviha Modesta Čajkovskog, pokušali su da na Antoninu bace loše svetlo i da je okarakterišu kao labilnu žensku osobu koja je kompozitora primorala na brak. Ipak, Antonina je bila žrtva fiks ideje Čajkovskog da je heteroseksualni odnos za njega potreban i moralan, posebno u svetlu njegovog privatnog života. Iz avgusta 1876. godine potiče njegovo čuveno pismo u kojem izjavljuje Modestu:

Odlučio sam da se oženim. To je neizbežno. Moram to da uradim, ne samo zbog sebe, već i zbog tebe i zbog Anatolija, Aleksandre i svih koje volim. Zbog tebe posebno! Ali ti isto Modest moraš o ovome ozbiljno da razmisliš. Homoseksualnost i pedagogija ne mogu da budu u harmoničnom odnosu jedno sa drugim”. .17

Naime, Modest je u međuvremenu postao tutor gluvonemog dečka Nikolaja Konradija, nad kojim će 1881. dobiti i starateljstvo i kasnije osnovati i neku vrstu zajedničkog domaćinstva. Čajkovski je bio svestan kako razvoja veze između Modesta i Nikolaja, tako i privlačnosti koju je osećao prema dečaku Kolji, te je hteo da tu situaciju „dovede u red“.  Pre nego što je Antonina stupila u kompozitorov život, Čajkovski je bio duboko zaljubljen u studenta Konzervatorijuma Josifa Kotekta za koga zapisuje da ga beskrajno voli i da od njega traži da bude velikodušni despot i idol18

Ipak, na proleće 1877. godine Čajkovski se iznenada „odljubljuje“ od Kotekta i dobija pismo ‒ izjavu ljubavi ‒ od bivše studentkinje istog Konzvervatorijuma Antonine Miljukove koju je upoznao preko njenog brata nekoliko godina ranije. Istovremeno ‒ ne sme se zaboraviti ‒ da je u maju te godine Čajkovski započeo rad na operi Evgenije Onjegin, te je gotovo sigurno u svojoj mašti ovu izjavu ljubavi kasnije povezao sa čuvenim Tatjaninim pismom Onjeginu koju će nešto kasnije prevesti u jednu od najdirljivjih scena romantičarske opere. U svakom slučaju, Čajkovski se susreo sa Antoninom i impulsivno odlučio da se oženi sa dvadesetosmogodišnjom ženom, koja je imala mali imetak. Pominjanje samoubistva koje Antonina navodi kao izlaz ukoliko je bude odbio u svom pismu kompozitoru treba razumeti kao epistolarnu konvenciju a ne kao stvarnu pretnju, jer sve činjenice upućuju da se Čajkovski potpuno svesno odlučio za brak, objasnivši pritom budućoj supruzi da njihova veza može biti „samo platonska“. Istovremeno on u pismu opisuje Miljukovu kao ženu u koju nisam ni malo zaljubljen. Venčanje se odvija u Crkvi Svetog Đorđa u Moskvi u julu mesecu, na brzinu, a da nije obavestio prijatelje i najbliže rođake, uključujući i Modesta o svojoj nameri. No, već šest nedelja kasnije dolazi do potpunog raspada braka, a izbezumljenom Čajkovskom tada pritiču u pomoć brat Anatolij Čajkovski i Nikolaj Rubinštajn, kako bi ga izbavili iz situacije koja ga je dovela na rub nervnog sloma. Oni će doneti sa sobom i doktorovu naredbu da brak ugrožava mladoženjin život, kako bi potpuno nesvesnoj i zaljubljenoj Antonini objasnili da je njihov brak nemoguć i od tog trenutka završen. Iako će Modest Čajkovski kasnije opisati Antoninu kao „ludu i glupu“, biograf Entoni Holden primećuje da je „Antonina je bila prava žena za Čajkovskog kao i bilo koja druga. Brak kao takav je bio pogrešan“19.  Braća potom odvode Čajkovskog na dugi put po Evropi, u toku kojeg je završio Četvrtu simfoniju i operu Evgenije Onjegin. Po povratku, iz pisama čitamo određene simpatije prema sudibini Antonine Miljukove od koje se nikada neće zvanično razvesti i čiji potonji život liči na tužnu i nažalost previše očiglednu priču o ženskoj sudbini, uključujući i njenu smrt u duševnoj bolnici 1917. godine.

Čajkovski, pak, svoj postbračni život nastavlja bez previše muke. Već naredne 1878. godine donosi odluku da raskine ugovor sa Konzervatorijumom. Započinje nomadski period, pun putovanja i avantura, koji je tako žarko želeo i na kraju izmolio od gospođe fon Mek. Čajkovski nastavlja da razvija svoju karijeru u inostranstvu, gde njegova dela počinju da se izvode sa sve većim uspehom, a takođe postaje sve zapaženiji i traženiji kao dirigent. Iz pisma Anatoliju upućenom iz Firence 1878. godine shvatamo da je Čajkovski došao u ravnotežu sa sopstvenom seksualnošću. Čitamo: “Tek sada, posebno posle priče o mom braku, počeo sam konačno da shvatam da nema ničega jalovijeg od toga da pokušavam da budem ono što nisam po prirodi”20.

Iako zadovoljan selidbama, putovanjima, otkrivanjima, oko 1885. godine kompozitor počinje da oseća umor od ovakvog tempa i odlučuje da iznajmi kuću u Majdanovu blizu grada Klina u kojem će boraviti do kraja svog života. Na kraju ove dekade Čajkovski piše dva dela koja će mu obezbediti tako dugo željeni uspeh i priznanje u sopstvenoj zemlji. To je pre svega balet Uspavana lepotica koji mu je doneo i divljenje cara Aleksandra III i saradnju sa koreografom Marijusom Petipaom. Istovremeno te iste 1890. godine Nadežda fon Mek iznenada, kao što je započela prepisku sa Čajkovskim, odlučuje da prekine svaku komunikaciju, kao i finansijsku pomoć kompozitoru. Tih godina gospođa fon Mek je prolazila kroz finansijske teškoće, ali je ovaj „raskid“ u pravom smislu  te reči bio nedorečen i misteriozan kao i što je to bio i sam odnos dvoje ljudi koji su kao uslov njegovog postojanja postavili za svoj imperativ da se nikada fizički ne sretnu.

Čajkovski poslednjih godina života dovršava nekoliko svojih remek-dela jedno za drugim: operu Pikova dama, balet Krcko Oraščić, operu Jolanta koja tek poslednjih godina doživljava pravu renesansu, kao i Petu i Šestu simfoniju. Takođe Čajkovski se otisnuo i na trijumfalnu turneju po Americi 1891. godine, da bi naredne posetio svoju guvernantu Fani Dirbah u Švajcarskoj ‒ što je probudilo sećanja na detinjstvo i „zvuk majčinog glasa“. Tokom tog poslednjeg perioda života Čajkovski oseća neizmernu ljubav prema svom sestriću Vladimiru „Bobu“ Davidovu čiji je kako to kaže postao „zarobljenik“. Treba reći da je ovo verovatno u privatnom smislu bio jedan od najstabilnijih perioda u životu Čajkovskog, iako su tinjajuća depresija, suočenje sa starenjem i smrt bliskih prijatelja bili stalni pratilac njegovih misli i kreativnih poduhvata.

U tom smislu, vratimo se pitanju odnosa između emotivnosti Čajkovskog i njegovog dela, odnosno kolonijalnog odnosa spram ruske muzike i evropskog ideala. Zanimljivo je u tom smislu izdvojiti mišljenje Marka Daniela (pseudonim Mišela Dišena) izneseno 2015. godine u časopisu Homofilnog pokreta Francuske „Arkadija“ da je Čajkovski bio „veliki muzičar, ali ne i muzički gigant“21   jer nije umeo da svoju seksualnost i sentimentalnost dovede u balans koji bi mu omogućio da bude i zadovoljan samim sobom i uspešan na polju umetnosti. Ovako, za razliku od Mocarta, Baha i Betovena njegovo delo je nezavršeno i nesavršeno, opterećeno nesrećom i očajem, dovršava Daniel, uz zanimljiv, koliko i bizaran dodatak da među velikim kompozitorima nije bilo baš previše „homoseksualaca“. Ideja da je Čajkovski na svoj način bio tragična figura upravo zbog svoje seksualnosti, takođeje deo ovog kolonijalnog odnosa spram ruske muzike i kulture. Na određeni način ‒ tamo na istoku ‒ Čajkovski nije mogao da bude srećan sam sa sobom, već je u nekoj vrsti samoindukovanog žrtvovanja proveo život, što u stvari ne odgovara činjenicama koje čitamo u njegovim pismima. No, ovakav odnos prema Čajkovskom je pre svega vezan za sam zapadni ‒ prvenstveno engleski ‒ odnos prema homoseksualnosti koji je zahvatio javnost posle suđenja Oskaru Vajldu 1895. godine. Taj događaj je bio prekretnica za kako to Taruskin kaže „esencijalizaciju ‒ i patologizaciju ‒ homoseksualnosti početkom XX veka… Homoseksualac nije više definisan samo svojim postupcima, nego i svojim karakterom, a karakter je provereno bolestan, dakle suprotan onom zdravom, „normalnih“ ljudi“22.  

Od tog trenutka ‒ po rečima Poznanjskog ‒ započinje esencijalizacija Čajkovskog u odnosu na njegov privatni život. Drugim rečima, neka vrsta perverznog sažaljenja zbog njegove „abnormalne“ seksualnosti koja mu je donela samo bol, patnju ili apsolutni nedostatak kontrole spram emocija. Ili, kako to kaže Taruskin, patronizujuće je mišljenje koje Čajkovskog kao kompozitora povezuje sa njegovim „temama i zadacima samo na nivou primitivne emotivne identifikacije, koja stoga stalno upada u opasnost autodestruktivnog emotivnog angažmana, čime se infantilizuje i karikaturalno feminizuje, verovatno najdisciplinovaniji i najsofisticiraniji umetnik koga je Rusija u XIX veku iznedrila“23.  

Čajkovski je u svakom slučaju bio umetnik izuzetne stvaralačke snage.  Njegova beskompromisnost u pogledu sadržaja i karaktera tema ‒ ono što danas shvatamo kao čistu emotivnost bez zadrške,  ukoliko je povežemo sa idejom kakvog slovenskog ili ruskog kvaliteta te emotivnosti ‒ onoga što se u kolokvijalnom jeziku naziva „ruskom dušom“, ulazi u domen svojevrsnog kulturnog esencijalizma.  Ovakve matrice govore više o nama, potonjim tumačima, nego o samoj epohi i stvaralaštvu Čajkovskog. On je u pravom smislu te reči deo ruske aristokratske kulture koja je pokušavala da krupnim koracima sustigne zapadnoevropsku paradigmu, ostajući pritom vrlo snažno nacionalno ukotvljena. Odnosno, Čajkovski u svojim delima ne želi da proizvede neposredni nacionalno-kolonizatorski efekat na veliki prostor ruske sfere uticaja koji su u svom programu imali kompozitori okupljeni oko Ruske petorice, već da na drugi način proširi polje uticaja ruske muzike prema zapadu i naravno zapadnih tendencija prema samoj Rusiji. A opet, taj njegov aristokratski senzibilitet „odozgore“ se može u daljem koraku čitati i kao gej senzbilitet ‒ ukoliko uračunamo određenu spregu između estetizma i homoseksualnosti u najvišim krugovima tadašnjeg društva, oličenog u estetici dendizma. Taruskin ističe: „Zajedno sa „Uspavanom lepoticom“ najvećim od svih baleta XIX veka, „Pikova dama“ je izvršila izuzetan i otvoreno priznat uticaj na Aleksandra Benua24  i druge pokretače ruskog simbolizma (mirsikustvenici, prim. K. S.) tokom devete decenije XIX veka, označavajući Čajkovskog kao genijalnog predvodnika takozvanog „Srebrnog doba ruske kulture“ ‒ ili barem kao nekoga ko je bio predodređen, da je poživeo, na takav status.

Procvat je doneo renesansu aristokratske kulture, koja je umnogome bila pokrenuta, kao što su to svi priznavali, onim što bismo mi danas nazvali „gej senzibilitetom“. Oni ga tada nisu označavali, uprkos svemu, kao nezdrav, neprirodan ili čak „nemuževan“. Aristokratsko i gej su se u toj meri preklapali i mešali u to doba, da se mogu posmatrati kao u potpunosti zamenljive kategorije“25.  Ovde se jasno ukazuje na estetizam ruskog poznog XIX veka, u koji se Čajkovski smešta pre svega svojim baletima, velike sofisticiranosti i imperijalnog resentimana. Ipak, za neke kritičare ni ta očigledna „carska nota“ nije dovoljna da bi sakrila njegovu vulgarnu prirodu koja se poistovećuje sa Rusijom, odnosno sa tim da i najfiniji Rus nikada nije i ne može biti uistinu prefinjen. Zašto je to tako? Kada se bolje pogleda, Čajkovski u svojim drugim delima nije se kretao dobro utabanim stazama lepog, jer je u svojoj „emotivnoj emfazi“ odbacivao mnoge forme zadatog lepog XIX veka ‒ onog koji je zadala nemačka muzička misao, odnosno kretao se mimo tendencija filozofski transcedentnog u muzičkom smislu, okrećući se neposrednom, čulnom i proživljenom. Ipak, ovo ne znači da je kao kompozitor bio s onu stranu introspekcije i tehničke ili estetičke distance. Naprotiv, kod njega postoje oba ova polja, ali dovedena u takav odnos da se upravo dualna priroda između „visokog“ i „niskog“ definiše, suočeljava i dinamizuje. Kako to kaže Robin Holovej u svom osvrtu na Čajkovskog povodom njegove stogodišnjice 1993. godine “Ove izuzetne ideje prikazuju svu smelost njegovog do tada nezabeleženog oslanjanja na žarku izražajnost. Mogućnost koje otvaraju za upliv kiča, kako u izvođenju tako i u svim potonjim imitacijama, je takođe bez presedana”26 .  Drugim rečima, ono što se njemu zamera ili zbog čega se veliča dolazi iz svojevrsne „epistemologije ormana“ po kojoj on u svojoj muzici otkriva sve ono što kao homoseksualac laže ‒ a to je njegovu pravu prirodu, njegovu neurotičnost, čak i histeriju, dakle čitav kompleks potiskivanja27.  

Ipak, i ovde se radi o čitanjima i recepciji Čajkovskog koja pokušava da ga podredi pravilima našeg vremena i našeg shvatanja, pre svega psihoanalitičkog, ljudske prirode. U tom pogledu se zanemaruje Čajkovski kao vrsni kompozitor, orkestrator, melodičar ili prosto Čajkovski kao javna ličnost, kao deo političko-kulturno miljea, kao deo ruskog realizma, odnosno kao svojevrsan subjekt poznog XIX veka. U svakom slučaju, na razmeđi između aristokratskih i nacionalnih, slovenskih i evropskih obeležja, ženske emotivnosti i muške snage, dakle u toj svojoj snažnoj i upečatljivoj ambivalenciji, Čajkovski je omogućio pojavu stvaralaca koji ne zadovoljavaju jasne i uske kategorije, već svojom drugačijom strašću pokazuju propusne granice između politike i identiteta, koji danas više nego ikada mora da se kritički preispituje i analizira.

Tekst je nastao kao deo zbornika "Velikani nauke i umetnosti i njihova zanemarena (homo)seksualnost" Centra za kvir studije

Fusnote:

1. Ovo izdanje bilo je potom konfiskovano i danas se smatra bibliografskim raritetom, dok su urednici dobili otkaze. Navedeno prema Richard Taruskin, “Pathetic Symphonist: Chaikovsky, Russia, Sexuality, and the Study of Music”, On Russian Music, University of California Press, Berkley and Los Angeles 2009, p.161

2. Autor ovde misli na Tolstoja.

3. David Allen, “A Protest Against Death”, New York Times, January 26, 2017, p. C6 of the New York edition. https://www.nytimes.com/2017/01/25/arts/music/my-favorite-page-semyon-bychkov-tchaikovsky-pathetique.html

4. Sajmon Karlinski , profesor emeritus slavistike na kalifornijskom univerzitetu Berkli je ukazao da je ruska štampa imala drugačiji stav o slučaju Oskara Vajlda. Naime, čak i konzervativni novinari u Rusiji su smatrali da je Vajld bio žrtva „hipokrizije“.

 5. „Императорское училище правоведения“ glasi originalni naziv ove ustanove, koja je pored Paževskog korpusa, bila najuglednija škola za dečake u carskoj Rusiji, čiji su učenici bili predodređeni da preuzmu važna mesta u administraciji. Osnovana je 1835. a rasformirana 1917. godine.

6. Originalni članak iz Petersburške gazete glasi: „U dva sata vrata su otvorena od sobe u kojoj je preminuli ležao. To je mala soba na ćošku sa pet velikih prozora iz kojih se pruža pogled na raskrsnicu Malaje Morskaje i Gorohovaje ulice. Nameštaj je sklonjen iz sobe. P. I. Čajkovski je ležao na niskom odru presvučenom belim satenom. Preminuli je bio obučen u crno odelo i prekriven do vrata providnim pokrovom: njegovo lice potpuno vidljivo nije više nosilo znake patnje bolesti; bilo je žuto poput pergamenta, ali mirno, bez izraza ‒ lice iscrpljenog čoveka koji mirno spava i samo je prisustvo blizu same glave koji je neprestano pipao lice i nozdrve preminulog sa svetlom krpom umočenom u fenol bilo jedini podsetnik na strašnu bolest koja je zadesila pokojnika… U svetlu činjenice da Petar Ilič nije umro od kolere (ova bolest je zaustavljena u petak), već od infekcije krvi i da zbog toga ne može biti govora o zarazi, njegov kovčeg je bio otvoren jedno vreme.

7. Homoseksualnost je bila zakonom zabranjena u Rusiji (kao i u drugim evropskim zemljama tog doba), ali nije zabeleženo da je neko ko je pripadao višim staležima, ko je imao ugled u društvu ili novac, bio ikada osuđen. Postoje čak i svedočanstva da je tolerancija spram homoseksualnih veza bila veća u Rusiji nego drugde u Evropi, ali ako je to i bio slučaj aktivni partner je bio višeg ranga od pasivnog, što je bilo u skladu sa feudalnim, spahijskim društvom koje je bilo na snazi sve do 1861. godine, navodi Ričard Taruskin. (Richard Taruskin, On Russian Music, p. 152)

8. Program koncerta u Karnegi holu ga je prozvao, pored Bramsa i Sen-Sansa, jednim od tri najveća živa muzičara.

9. Roland John Wiley. “Tchaikovsky, Pyotr Il′yich.” Grove Music Online. Oxford Music Online. Oxford University Press. Web. 10 Feb. 2017. .

10. Kada je Čajkovski kasnije sreo svoju gimnazijsku ljubav zaključio je da je izrastao u prilično prozaičnog aristokratu, „vrlo slatkog, ali ne tako zgodnog muškarca kao što je ranije bio“. Ovde možemo zaključiti da su primarnu erotsku privlačnost za kompozitora predstavljali mlađi muškarci, određenih „anđeoskih“ fizičkih karakteristika. Navedeno prema: Modest Tchaikovsky, Автобиография ‒ autograf iz arhiva Kuće-muzeja Čajkovskog u Klinu (б2, No. 21), p. 95. Prevod na engleskom sa sajta: http://en.tchaikovsky-research.net/pages/Sergey_Kireyev

11. Alexander Poznansky, Tchaikovsky's last days. A documentary study, Oxford University Press, 1996, p. 10.

12. Ova institucija danas nosi njegovo ime: Московская Государственная Консерватория им. П. И. Чайковского. Jedna je od najprestižnijih muzičkih visokoškolskih ustanova u Rusiji, ali i u svetu, pored one u Sankt Peterburgu.

13. Modest Petrovič Musorgski je takođe bio homoseksualac, ali o njegovoj seksualnosti ima vrlo malo tekstova i arhivi nisu dovoljno istraženi, za razliku od Čajkovskog. Pre svega Musorgski, koji je pripadao starom ruskom plemstvu, bio je zatvoreniji i manje eksponiran nego što je to bio Čajkovski. Takođe, tokom života patio je od velikog problema sa alkoholizmom koji je na kraju i doveo do njegove preuranjene smrti u 42. godini. Poznata kompozicija „Slike sa izložbe“ inspirisana je delima slikara i arihtekte Viktora Hartmana, koji je po svemu sudeći bio velika i neuzvraćena ljubav kompozitora. U neku ruku, Musorgski je bio čovek velikog talenta i mnogo manje radne discipline nego što je to bio Čajkovski, ali je za sobom ostavio neka od najupečatljivijih dela ruske nacionalne škole i muzike XIX veka, koja su izvršila veliki uticaj na zapadnoevropske kompozitore. Čajkovski sa svoje strane nije mario za muziku Musorgskog, dok je potonji delio sličnu antipatiju prema mlađem kolegi.

14. Tokom života Čajkovski se dopisivao sa Dezire Arto, sve vreme hineći ulogu „starog obožavatelja“.

15. Petar Iljič Čajkovski, Дневники П. И. Чайковского, Госиздат-Музсектор, Moskva-Petrograd, 1923, p.176-177

16. Čajkovski je dugo gradio svoj status u tom smislu, čak i uz pomoć manipulacija, traženja pravih pokrovitelja i sličnog. Zanimljivo je reći da danas neka od njegovih najpopularnijih dela iz ovog perioda stvaralaštva poput Prvog klavirskog koncerta u be molu ili baleta Labudovo jezero nisu isprva naišli na dobar prijem kako profesionalnih poznavalaca, tako ni publike pre svega zbog tehničkih i izvođačkih nedostataka. Paralelno sa profesionalizacijom kroz koju je prolazio sam kompozitor, ubrzano se profesionalizovao i muzički i izvođački aparat ruskih pozorišta sve dok se nije dosegao visoki nivo koji sada povezujemo sa tradicijom ove zemlje.

17. Petar Iljič Čajkovski, Pismo Modestu Čajkovskom broj 492, 19/31. avgust 1876. Prema: http://en.tchaikovsky-research.net/pages/Letter_492

18. Petar Iljič Čajkovski, Pismo Modestu Čajkovskom broj 538, 19/31. januar 1877. Prema: http://en.tchaikovsky-research.net/pages/Letter_538

19. Anthony  Holden, Tchaikovsky::A Biography, Random House, New York 1996, p. 126.

20. Petar Iljič Čajkovski, Pismo Anatoliju Čajkovskom broj 759, 13/25. feburar 1878. Prema: http://en.tchaikovsky-research.net/pages/Letter_759

21. Mark Daniel (Michel Duchein), “Tchaïkovski ou la Symphonie inachevée”, Arcadie 121-122, Paris, januar/feburar 1964.

22. Richard Taruskin, Ibid., p.156

23. Richard Taruskin, Ibid,, p.152

24. Aleksandar Benua je bio pored Leona Baksta i Sergeja Djagiljeva osnivač pokreta „Svet umetnosti“ (Мир иску́сства), ruskog odgovora na evropski jugendstil. Neke od fascinacija članova ove grupe ‒ koja je uvek imala izuzetno blizak odnos sa pozorištem ‒ bile su maske, marionete, karnevali i svet ruskih bajki. Omiljene slikarske tehnike su bile akvarel, gvaš i uljana platna. Takođe, puno su radili na kostimima, scenografiji i ilustraciji knjiga. Neki od najpoznatijih radova Benua i Baksta su dekori za balet Petruška Igora Stravinskog i baletsku verziju kompozicije Popodne jednog fauna Kloda Debisija, koreografa i glavnog plesača Vaclava Njižinskog.

25. Richard Taruskin, Ibid., p.150

26. Robin Holloway, “Sugar and Spice”, The Musical Times, Vol. 134, November 1993, p. 620-623

27. Judith A. Peraino, Listening to the Sirens: Musical Technologies of Queer Identity from Homer to Hedwig, University of California Press, 2005, p. 98.

Oceni 5