Mladi se prepoznaju u istom bolu

*Koliko je bilo izazovno osmisliti “Podrugljivce” i na tako specifičan način se baviti straumama poslijeratnih generacija mladih u našem društvu?

Koliko god da je izazovan proces kreativnog stvaranja, istinski uživam i tako nekako čovjek uspije pronaći snage i u danima kada je baš teško. Za samo kreiranje priče i likova imao sam mnogo ličnog materijala, kao i materijala mojih prijatelja, poznanika i mladih oko mene jer su Podrugljivci priča moje generacije – mladih rođenih za vrijeme ili netom poslije rata koji nisu direktno imali nikakve veze sa istim, ali je taj rat neminovno i nepovratno obilježio i nas, naše porodice i živote. Suštinski, htio sam da se maknem od nacionalističkog pogleda na rat, iskustva roditelja i narativa kako rat nema nikakve veze sa generacijom koja je došla kasnije i da o ratu i ratnom naslijeđu progovorim na ljudski, obični, svakodnevni način. Tužno je da nam je 25 godina poslije rata takav način još uvijek specifičan.

*U glumačkoj ekipi imate i one sa Akademije scenskih umjetnosti, a i one koji se nikada nisu profesionalno bavili glumom, dakle, spojili ste različite energije i stepen iskustva koji sjajno funkcionišu. Šta vas je inspirisalo za njihove likove i šta je na neki način odlučilo da baš ovi glumci/ice budu u seriji?

Na kasting se prijavilo preko 50 mladih iz cijele BiH različitog glumačkog iskustva, kao i obrazovanja. Odabrali smo četvero (Issu, Anu, Hanu i Amara) jer smo osjetili da oni mogu na najbolji način oživjeti napisano. Prije samog snimanja, rediteljica Nejra Latić Hulusić i ja smo mnogo razgovarali sa četvero glavnih glumaca iz serije želeći da napisano upotpune svojim iskustvom, poimanjem rata i ratnog naslijeđa i onda smo sve to kroz samo pet dana snimanja uobličili sa ostatkom sjajne ekipe serije najbolje što smo znali i umjeli. Za njihove likove, kao što sam već rekao, inspirisalo me okruženje u kojem živim, prijatelji i brojni drugi mladi koje svakodnevno srećem na razne načine. Iz nekog razloga, još uvijek vjerujem da je život najveći umjetnik te da mudar umjetnički pristup može biti osluškivanje ljudi i stvarnog života. Najviše me nervira kada na filmu vidim film, u pozorištu pozorište, a u književnosti književnost – vjerujem da bi svugdje prveshodno trebao da bude život – ta velika i neobjašnjiva sila pred kojom često stojimo u čudu i koja nas poziva da je makar kroz umjetnost upoznamo kako bi nam svima bila mrvicu jasnija.

*Svako od mladih na kampu ima svoju ličnu predstavu života i način na koji se nosi s traumom što vidimo iz epizode u epizodu.  Ipak, šta je glavna nit koja spaja “Podrugljivce” u seriji iako na prvi pogled možda ne izgleda tako?

Na prvu ih spaja cinizam i podrugljivost – karakteristična odbrana mlađih generacija – braniti se ironijom od nekada jako teške realnosti i emocija koje nosi sa sobom. Dublja povezanost do koje likovi u seriji dolaze iz epizode u epizodu jeste dijeljenje iste traume. Bez obzira na njihove razlike, koje ne treba nikada poricati, u seriji pratimo priču četvero mladih kojima je rat pojeo oca i na taj način osakatio i njih sve lično. I u tome se oni sretnu i prepoznaju – istom bolu. Vjerujem da takvo prepoznavanje može biti duboko humanizirajuću kada govorimo o ratu i ratnom naslijeđu, generalno.

*Minka Muftić, Faketa Salihbegović-Avdagić, Maja Salkić i Lana Zablocki sa mnogo humora igraju četiri različita tipa majki i prikazan je realističan odnos majka-dijete. Zašto je mladima često tabu da govore o svojim ličnim problemima, traumama i odnosima sa roditeljima? Kako ih ohrabriti da istupe?

Zato što nas nisu naučili niti su nam svojim primjerom pokazali kako se to radi. Zato što većina roditelja djecu odgaja autoritetom, a ne srcem, pa ih se djeca više plaše nego što ih vole. Tako je ne reći i prešutjeti dio nekog lažnog poštovanja roditelja. Zato što većina roditelja ne vidi dijete kao ravnopravno, a opet zasebno biće. Zato što nema stvarne bliskosti, kontakta i razmjene među porodicama. Zato Podrugljivci na kraju serije pišu pismo ljutnje osobi koja ih je najviše povrijedila u životu jer na taj način pokušavaju izbaciti to klupko nečistoće iz sebe kako se ono ne bi jednog dana pretvorilo u hijenu koja će ih pojesti iznutra. Načina ima, za mene je to lično umjetnost i psihoterapija. Ne kažem da je to put za svakoga, ali je važno da svako nađe svoj način. Dobar način je ono što ti lično donosi mir jer ne smijemo zaboraviti, kako Ognjen kaže u seriji, da bi bio u miru sa drugima prvo moraš biti u miru sa sobom. Paradoksalno, najteže se izboriti za taj mir među najbližima.

*Kada je u pitanju tema ratne prošlosti, koliko su mladi ljudi spremni da razgovaraju  međusobno i kako se osloboditi toksičnih uticaja medija/politike?

Nekada smo jaki, hrabri i pametni jer smo sve druge opcije iscrpili. Biram da vjerujem da barem jedan dio moje generacije želi stvarno bolji život za sebe i djecu koju rađaju. Da bismo živjeli bolje, moramo se suočiti sa onim što nas najviše žulja i boli. Hajde da maknemo medije, zvaničnu politiku, roditelje – šta vidite u drugom? Čovjeka ili neprijatelja. Sličnog sebi ili vanzemaljca? Podrugljivci pokazuju koliko je važno okupljati mlade različite po bilo kojem osnovu na jednom mjestu i dati im svima jednaku priliku i prostor da govore iz sebe – a ne politike, medija, roditelja. Ohrabriti ih i pokazati da se može. Ako nekoga serija koju smo uradili motivira za to, to će za nas kao autore i autorice biti najveći uspjeh.

*Koliko ovakvi projekti poput “Podrugljivaca” i uopšteno umjetnost mogu pomoći u spajanju, povezivanju, pomirenju i kreiranju svjetlije budućnosti?

Vjerujem da umjetnost može napraviti dosta toga na ličnom planu pojedinaca i pojedinki jer ima emociju i emocija je ta koja može napraviti neki novi put solidarnosti, empatije i razumijevanja čovjeka prema drugom čovjeku. Postoji nešto i što je jedan širi plan – društvo u kojem živimo koje je svoj najveći profit napravilo na mržnji, podjelama, zlu. Taj profit je, budimo realni, profit samo za nekolicinu. Ako je profit samo za nekolicinu, kakva je situacija sa nacionalizmom, kakav je to tačno profit koji puni srca praznim pričama, a želudac i mozak i dalje ostavlja praznim. Vidjet ćemo šta će Podrugljivci napraviti i hoće li išta napraviti. Sada nam je najvažnije da serija dođe do što većeg broja mladih u BiH, pa se možda opet sretnemo da pričamo o ovome pitanju kada budem imao neke konretnije informacije glede umjetničkog projekta kojeg sam i napravio sa ciljem povezivanja ljudi.

*Rekli ste da je ova serija vrisak jedne generacije o svemu što se godinama nakupljalo. Kao neko ko mnogo radi sa mladim ljudima, dobro ih poznaje i komunicira s njima, da li biste im nešto voljeli poručiti (osim da gledaju seriju naravno)? 

Da ne odustaju od sebe i svojih života – da budu glasniji i jasniji u svojim potrebama, da se slobodno posvađaju i sa roditeljima i sa svijetom u kojem žive. Neće niko umrijeti, ne brinite. Može se samo roditi nešto svježije, pametnije i dragocjenije. Ako su nam oduzeli integritet i dignitet, šta još imamo izgubiti?

*Kakvi su dalji planovi, možemo li očekivati neke nove serije ili predstave (već su mnogi imali priliku da pogledaju “Žute čizme”)?

Poslije Žutih čizama, predstave koje tematizira odnos društva spram muškaraca i žena koji su preživjeli ratno silovanje, uradio sam na sličnu temu i kratki film Čuješ li me ti. I predstava i film su trebali da putuju u London, ali je korona sve planove poremetila. Da budem iskren, rad na Podrugljivcima je bio težak i iscrpljujući. Pogotovo, pored svih mojih drugih obaveza jer radim i na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za književnosti naroda BiH sa studentima i studenticama te uređujem i vodim omladinski magazin Karike. Tako da, dajte da odem prvo sa Nejrom Latić Hulusić u Trebinje na zasluženi odmor, a onda ćemo već nas dvoje natovariti sebi na leđa neki novi projekat.