Mladobosanci, apokrif narodnog genija

Malo je nedostajalo da mladobosanci postanu avangarda na bh. sceni. Oni su, književno inspirisani, doista krenuli prevratnički, prvim impulsom, ne odričući se utilitarnosti i brižnosti za narod i društvo, koje su nosili otpočetka, obješene oko vrata, kao uteg. Nije se kasnije radilo niti o kakvoj izdaji avangardnih principa, njihova rušilačka energija oduvijek je bila sklona nacionalnoj sentimentalnosti. Nekad se stvari izmiješaju i prepletu, kao da se vežu cipele raznobojnim pertlama.

I Dimitrije Mitrinović, kao mladobosanski prorok avangarde, otpočetka je i za i protiv ekspresionizma, s kojim se upoznaje na njemačkom jeziku. Kao pravi rušilac, poziva na jedinstvo srpske i hrvatske književnosti, predlaže 1912. da časopis Bosanska vila bude savremen utoliko što će ostaviti nacionalističku isključivost i Hrvate smatrati svojim narodom, hrvatsku literaturu svojom literaturom, a istovremeno napominje da hrvatski pisci ne znaju dobro naš jezik i da je to savršena prilika da se prije objavljivanja u Vili isprave.

To proturječje, kako primjećuju književni istoričari, biće karakteristično kako za južnoslavenski kontekst, tako i zapadnoslavenske literature: aktiviranje nacionalne problematike teče uporedo sa avangardnim stvaranjem mitova. Sve to će koristiti i kao prilika da se prevaziđe prethodni pesimizam i solipsizam dekadencije. Plan je bio isticati angažovanu poetiku i umjetnike koji imaju veze sa borbenim tradicijama iz narodne prošlosti, kako bi se podstakao novi vitalizam među omladinom.

Među prvim, ideal je bio Ivan Meštrović koji je, prema Mitrinoviću, rastao u slobodnoj prirodi, upijajući snagu vjetra i sunca, kao akumulator električnu energiju, da bi ogromnu dinamiku prirode, upijenu u sebe, izbacio u kretanju svoje velike umjetničke ličnosti. Istovremeno, taj iskonski svijet u Mitrinovićevom registru mora biti etnički označen, tako piše, da je Meštrovićev otac prava naša korjenika, tvrdi otac, tip naše primitivne seljačke oštroumnosti, mnogo sličan knezu Milošu Obrenoviću svojom fizionomijom, lukavim i pametnim pogledom posebno.

Tačno je da Mitrinović, vrlo rano, već oko 1907. godine, pokazuje averziju prema našim pripovjedačima, optužuje ih da nisu umjetnici nego obični etnografi, sakupljači narodnih umotvorina, nositelji konzervativne, lokalpatriotske i provincijalne kulture, ali u isto vrijeme od Meštrovića osjeća veliku sintezu upravo u preregistraciji tih folklornih motiva.Time se mladobosanska poetika otkriva u preimućstvu sadržaja u odnosu na formu, a primat je i na etičkom značenju umjetničkog djelaradije nego na sugestivnosti.

Tumačeći Marinettija u časopisu Narod godine 1913. drugi mladobosanac Miloš Vidaković ističe da futurizam traži podizanje nacionalnog ponosa i prezire internacionalizam, a rat je narodna higijena budući da čuva naciju od propadanja i kukavičluka. Upravo u futuristima, poantira Vidaković programski, provaljuje vulkanska energija ovog vremena u kojem čovjek pobjeđuje prostor preletjevši ga, a radeći brzo i neumorno pobijediće i vrijeme.

Operirajući prevratničkim obrtima protiv esteticizma i defetizma Mitrinović ne isključuje etničke atribute u poetičkim elaboracijama. Mladobosanski problem, naprimjer, sa tadašnjom kritikom jeste u tome što ona u modernom izrazu osjeća izdaju nacionalnog tla, dok Mitrinović, naprimjer, zadržava mogućnost da modernizacija književnosti i društva neće značiti poraz naroda i nacionalnih ideala. Štaviše, po njegovom sudu, Njegoš i Vojnović daju stranice koje mirišu najčistijom srpskom duševnošću i odaju najrafiniraniju kulturu, sinhronizovano.

Tek onda kad su bili otjelovljeni u jeziku moderne umjetnosti, kako primjećuje Ivan Čolović, rasni atavizam i rasno osjećanje, likovi narodnih pjesama, mogli su korespondirati sa političkim idejama mladobosanaca. Taj simultanizam ideja i akcije, koji će uskoro pokazati na djelu, tako povezuje vitalističku rasnu filozofiju, kao propovijedanje narodne energije, i pokret životne sile, koje će nadahnuti zarobljene narode na oslobođenje. Pisci malih i ugnjetavanih naroda, po avangardno inspirisanim mladobosancima, morali su mistiku duše i unutrašnjeg života podvrgnuti zahtjevu za oslobođenjem od okupatora.

Prelazeći put od Aneksije do Atentata, na kojem se ovdašnja književnost pretvara iz narodnih formula u oslobođeni ritam stihova koji se osjećaju prevratnički, mladobosanci će u avangardnoj maniri pokušati stvarnosti nametnuti tu grandioznu projekciju nevjerovatne narodne energije. Kako izgleda kad se jedna poetska hiperrealnost,kao lirska egzaltacija, prevede u konkretne ideološke formule i stavi u akciju, može se vidjeti u političko-programskom tekstu mladobosanaca koji je 1913. napisao Borivoje Jevtić, u kojem kaže da raditi za naciju, žrtvovati se za naciju, danas jedino može značiti neki smisao u životu.

Pozvavši i na riješenost omladine da nastavi rad na jačanju nacionalne svijesti kod narodnih masa s najvećom mogućom gotovošću, mladobosanci imaju pokazati da riječi nisu prazne, da se mora protresti zaspalim savjestima, razmijeniti svijetlu ljubav između masa i bijedne zemlje, u ime što ljepše budućnosti. Nemogućnost da se optimalne projekcije konstruišu samo na planu estetskom, već je dobro poznata stvar u svim avangardama, ali za razliku od naprimjer ruske scene, na kojoj će se avangarda prometnuti u svijetlu socijalističku hiperrealnost, ovdje su ti veliki poleti u budućnost funkcionalizirani u cilju oslobođenja ogromnog tijela nacije.

I kad počnu hodati po Bosni i Hercegovini, po Sarajevu, oko Grahova, po Hadžićima, snivajući atentat na Franca Ferdinanda, i Princip i drugi mladobosanci izgledaće kao romantični hajduci preobučeni u flaneure, po malo zakasnjeloj modi belle epoque, vrlo zaneseni pjesnici. Srpski revolucionar, pisao je Vladimir Gaćinović, ako hoće da pobijedi mora biti i umjetnik i konspirator, imati talenta i za borbu i za stradanje, biti mučenik i zavjerenik, čovjek zapadnih manira i hajduk, koji će zaurlati i povesti boj za nesrećne i pogažene.

Prije rata literarna grupa koja se bori protiv akademizma i konzervativizma, na valu narodne energije, biće usredsređena i na zajednički cilj, uništenje Habsburške monarhije, kao egzemplum jednog solipsističkog, dekadentnog, defetističkog duha. Ta avangardna erupcija je bila podstrekivana godinama štivom Černiševskog, Bakunjina, Hercena, Dostojevskog i Maksima Gorkog. Živujući u Parizu desetih godina Gaćinović će drugovati i sa Trockim i drugim ruskim revolucionarima, koji će prema njemu biti prijateljski raspoložen, iako se neće slagati sa njegovom nepartijnošću, socijalnim idealizmom i jakom nacionalnom notom. Mladobosance, kao da su odbijeni, povukao je drugi naboj književne desnice.

Snivajući bolji svijet Princip tih godina u Sarajevu čita, anarhističke, socijalističke i nacionalističke pamflete. Svi među mladobosancima ustvari izučavaju za pjesnike, manje ili više talentovani, Princip naprimjer obećava da će donijeti Andriću svoje stihove da ih ocijeni, ali ih u međuvremenu uništava. Cilj je stvoriti bolji tip čovjeka, što se samo može postići djelovanjem moralno jakih i društveno svjesnih pojedinaca. Da bi otjelotvorili taj svijetli ideal, mladobosanci, međutim, živuju asketski, uzajamno se pomažući, tjelesni život njima tih godina malo znači, apstiniraju i od seksa i od alkohola. To je, kako primjećuje Dedijer, bio njihov obol tegobnoj stvarnosti Bosne i Hercegovine, prilog životu da se ne razlikuju od očeva i ne izdaju etičke principe iz idiličnih dana patrijahalne zadruge.

Prevratnički inspirisani pisali su sve najgore o ekskluzivno materijalističkom ponašanju bosanskih studenata koji se na univerzitetima u inostranstvu odaju fizičkoj, intelektualnoj i moralnoj degeneraciji, provodeći vrijeme po kafanama u očajanju i alkoholizmu. Prevodili su Kjerkegora, Strindberga, Ibzena, Edgara Alana Poa, Volta Vitmena. Iako vitalisti i spremni na akciju, do kraja ostaju zaokupljeni pesimističkim pjesnicima, vjerni sentimentu iz srpskog realizma koji je odražavao depresiju duhova, kako primjećuje Dučić, i teške političke prilike u kojima su bili Srbija i srpski narod oko 1900. godine, groblja su se opjevala kao nikad.

Taj amalgam pesimizma i vitalističke projekcije u budućnost sažima i Ivo Andrić u dnevničkoj natuknici iz juna 1912. godine, radosno sluteći dane velikih djela, dok se diže i gori vrela hajdučka krv, voleći sve dobre koji žive po trotoarima onesviješteni od srdžbe i baruta, bolni od sramote zajedničke, to su ustvari, kaže, oni koji trenutno žive povučeni i ćutljivi po mračnim sobama, smišljajući nove varke. Princip je, prema svjedočenjima, najviše volio pjesme Pandurevića, zbog stihova za izgubljenom dragom, bespomoćnosti i rezignacije prema životu, a zatim i Vladimira Vidrića, cinički raspoloženog prema sebi i kritičara teških prilika u Hrvatskoj. Noć prije atentata čitao je, međutim, neki Kropotkinov članak.

U mladobosanskom neredu otpočetka leži jedan racionalni moralistički kalup, vrlo utilitaran, koji ih privodi konkretnom političkom programu, vraćajući njihovu avangardnu inspiraciju pod šinjel nacionalne revolucije. Otišavši da kupi četiri revolvera Princip će utvrditi u prodavnici da on nema tih novaca. Danilo Ilić će do posljednje noći prije atentata ostati obuzet razgovorima sa Principom i borbom sa samim sobom oko smislenosti ubistva Franca Ferdinanda. U eseju o Leonidu Andrejevu koji će objaviti dvije sedmice prije Atentata, pisaće o teškim lomovima i potresima koji se dešavaju u dušama apostola slobode, koji moraju pogledati u besmisleni užas neizbježne smrti, kao slabi i grešni ljudi, duboko potreseni u osnovi te čovječije duše.

Kad bude sve gotovo, nakon što se sve prelomi na katastrofu, kad već budu i rasuti po svijetu, zatočeni u tamnicama i logorima, umirući jedan za drugim na ratištima i gubilištima, po kazamatima i bolnicama, a njihova tijela ostanu polomljena i razbacana, jedan drugi pjesnik, koji je avangardni impuls za to vrijeme usmjerio prema svijetlim socijalističkim perivojima, sve te mladobosanske krilatice i kult nacionalne energije vidjeće pretvorene u vidovdanske fraze, ispraznu retoriku, koja se vijori kao serpentine od raznobojnih hartija na karnevalu smrti, urlajući kao đavolski rekvijem nad ljudskim glavama. Meštrovićev kliše i nacionalistička ideja, kaže Krleža, pušio se iznad Principovog čina, kao revolucionarnog djela, koji je u to vrijeme, on lično, odobravao, kao i poslije.

Meštrovićev misterij, međutim, stoji kao dimna zavjesa oko te cijele scene, kao da se neki blaženik bori za vječnost, piše Krleža, a ta retorika će se vremenom samo širiti, kuljajući na sve strane po političkim redakcijama i rasnopropagandističkim časopisima, kao ideologija Stvaranja Države, u ime koje treba pokleknuti u Vidovdanskom Hramu, izvajanom Meštrovićem, čije se stvaralaštvo, kao mladobosanska poetika, iz čistih nagona i umjetničkih impresija prebacilo u konstruktivnost, namještenost, arhitektonski osmišljen program, koji će vremenom postati državotvorna, vidovdanskopseudoreligiozna i ratna propaganda. Ta retorika, poantira Krleža, vjeruje u rasno poslanstvo deseterca, Kosova i dinarske rase, u krvavo krštenje i vaskrsenje robova.

Poslije će oni koji su preživjeli sve češće nalaziti pod lupom ljevičarske štampe, pogotovo Mitrinović koji će se, iz Londona, naći kao prorok jedne grupe koja, kako piše Velibor Gligorić 1930. godine, gradi čistu narodnu kulturu kao neka sekta, jača zapuštene religiozne osećaje i spašava pravoslavlje, vjerujući u Mitrinovića kao jurodivo, misteriozno, nadzemaljsko biće, kao u balkansku sfingu sa ogromnim rezervoarima mističnih snaga; bilo je dosta onih koji su se sa zebnjom pitali šta li radi Mita u Londonu. 

Protiveći se Skerlićevoj viziji Francuske Republike sa narodnim univerzitetima i jakobinskim klubovima, Mitrinović je godinama nametao, kaže Gligorić, obnovu Srednjeg Veka sa Ivanom Meštrovićem kao Mikelanđelom, Vizantom, bogumilstvom i svetosavskom crkvom koja će biti stožer velikih umetničkih dela. U njegovom duhu ukrštali su se putevi koji su vodili do Svetog Save, preko narodne poezije, Njegoša i Bože Kneževića do Meštrovića i Nikolaja Velimirovića, da docnije prodru i do indijskih pagoda. Uskrsnuće na kraju Mitrinović kao religijski stihotvorac, vjerenik Blažene Djeve, sljedbenik Svetislava Stefanovića i Velimirovićev alter ego. Tu će, kako primjećuje Konstantinović, biti i kraj poezije za jednog pjesnika koji se od simboličkog i onda ekspresionističkog poete, na kraju epohe genije, pretvoriti u Proroka na Strašnom sudu.

Kad se vrati iz te krajnje perspektive za klupkom zakotrljanim unazad, više neće biti čudan taj splet narodonosnih i avangardnih poleta. I koju godinu prije 1911, kad izlazi poznata Antologija Bogdana Popovića, kao zakonik kritičarske beogradske škole, mladobosanci zagovaraju mnogo progresivniju poetiku, od tog katehizisa koji nameću književne sudije, okupljene oko Srpskog književnog glasnika, propisujući jasnost izraza, besprijekornu čistotu forme, lišenu apstraktnih, nepjesničkih i prostačkih riječi, nasilničkih inverzija i elipsi, napadajući suviše naprednu, nepravilnu, rastočenu verisifikaciju.

Nijedan od tih strogih mjerila neće odgovarati mladobosanskoj poetici, kao da njihove pjesme nisu cele lepe, međutim, Vidaković kad bude prikazivao Popovićevu Antologiju, ostaće suzdržan izražavajući tek nezadovoljstvo zbog takvog skrupuloznog estetizma, ne želeći uvrijediti uglednog kritičara antologičara Popovića koji je mnogo uradio za srpsku literaturu, što bi, kako tumače istoričari književnosti, samo išlo na radost austrofilima i protivnicima srpske pismenosti. Isto tako, pišući o Disu, Mitrinović kaže da je u pitanju najveći srpski pjesnik, nenadmašni inovator metafore, a s druge strane, kao racionalista Skerlić, pišei da je Dis na granici poezije i patologije i poziva se na preuređenje srpskog društva, tako da Dis bude nemoguć.

Odbacujući Skerlićevu analizu poezije, Mitrinović se sasvim priklanja njegovoj ocjeni morala Disovog,a optužujući Disa za zločin i bezumlje on je skerlićevskiji i od samog Skerlića, kako kaže Konstantinović. Pjesnik koji se zalagao za nesvjesno stvaranje, za rasno svečovječansko, za božansko, ustaje protiv Disa u odbranu morala i razuma. U toj borbi mladobosanaca protiv provincijalno skučenih okvira i skamenjenih formi, u naporu da se prevrednuju sva područja i umjetnosti i morala i ljubavi i porodice, da se prevaziđe klasno motivisani velikosrpski nacionalizam čaršije, otpočetka kao da se skriva jedan racionalni iracionalizam, neko tromo pesimističko sentimentalno jezgro, kao okamenjujuća kolektivistička formula koja obuzima i novu misao.

Na krilima tih optimalnih projekcija pozivaće se i na ujedinjenje Evrope u jedinstvenu pravnu, ekonomsku, privrednu i političku zajednicu država sa monetarnim i administrativnim sistemom uprave, na čelu sa Evropskim savetom (Senatom). Ta optimalna projekcija podiže se sinhrono, dok ljevičarski pamfleti upozoravaju već na početku tridesetih da je Mitrinović na čelu jedne sekte koja je stavila sebi u zadatak da u našoj sredini izgradi čistu narodnu kulturu, da ojača zapuštene religiozne osećaje, spasi pravoslavlje suzbijanjem slobodno mislilačkog i materijalističkog racionalizma, da se spoje slavistika, teozofija, narodnjaštvo i slavenofilstvo, da se ujedine sve od Lotijeve Turske preko evroazijstva do Indije Tagore i Romena Rolana.

Još jednom stvari nisu ostale samo na estetskoj funkciji avangardnog prevrednovanja. Sudeći kako je zakrivljena optimalna projekcija u budućnost sva ovdašnja avangarda je nacionalno anticipirana otpočetka. Kasnije će time biti motivisana i jedna transformacija manifesta u pamflete, što se može vidjeti i kod najautonomnijih ovdašnjih avangardista, koji su pisali i prevratničke manifeste i nacionalističke pamflete.

To se dogodi lako, ništiteljsko odbacivanje prošlosti i svega postojećeg, oslobođenje od poretka i uvođenje haosa, osjećanje opšte nesigurnosti, maksimum nereda, destruktivnost u izrazu, silovitost, hiperbolizacija, uvredljive i brizantne metafore, mržnja, prezir i užas, izazivanje šoka, karakteristični za manifest, u hipu se preregistriraju i napuste puku estetsku provokativnost, pretvarajući se u sličan pamfletistički strastan izraz, raspoloženje, jezičko preterivanje, verbalno nasilje, uvredljivost i opscenost, sa politički konkretnom funkcijom.

Za razliku od mladobosanaca, kod kojih je otpočetka sklupčana u jedan amalgam i estetska i nacionalno apelativna funkcija, ta preobrazba kod drugih avangardista će biti razvučena u dužem vremenskom periodu. Tako naprimjer Crnjanski u Objašnjenju Sumatre iz 1920. godine najavljuje avangardni nemir, prevrat u reči, u osećanju, u mišljenju, spajajući pjesničku projekciju sumatraizma u kojima su povezana daleka brda, snežne gore i ledena mora protiv haosa i kakofonije iz Prvog svetskog rata, a u pamfletu Oklevetani rat iz 1934., međutim, u sličnom raspoloženju navodi da je rat veličanstven i da sa svojim strahotama, sa svojim teškim žrtvama i posljedicama za naš narod, ipak, izgleda kao jedna svetla, večna zvezda u noći nad nama.

Estetsko prevrednovanje kod avangardista vremenom prelazi u moralnu, socijalnu, političku preobrazbu, rijetki su avangardni pjesnici na našem jeziku, ali i šire, ostali tek na zavitlavanju i žongliranju riječima. Tako se i kod mladobosanaca usmjerenost prema oslobođenju i novim formama života, koju osjećaju u mrtvim i uspavanim provincijalnim sredinama, u čvrstom austrougarskom birokratskom sistemu tih godina u BiH, u vrijeme iza Balkanskih ratova, preregistrira u svijetlu vjeru u preporod i oslobođenje na pobjedničkoj slavi srpskog oružja. Književni istoričari napominju da su već tada te fantaste vidjeli kako oslobodilačke vojske prelaze Drinu i na bajonetima donose budućnost koja kipti od snage, zdravlja i optimizma.

Mladobosanci su, međutim, tragični po tome što su isto vrijeme, kad se u njihovim snovima poezija i politika sklopiše u jedno, kao u klupko zmija, krenuli putem koji će ih, polako, jednog po jednog, privesti ne samo estetskom, nego i životnom krahu.

*Tekst prenosimo iz časopisa za književnost i društvena pitanja “Behar” koji izdaje Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske iz Zagreba