Mlaki "Asteroid City"

Duge scene pustinjskog krajolika, ekscentričnih pustinjskih bungalova, rupe nastale padom asteroida. Simetrija, tople boje, ekscentrične obitelji čija su djeca došla u fiktivni Asteroid City na konvenciju mladih astronoma. Zvuči kao svaki film Wesa Andersona, i to i jest.

"Asteroid City" još je jedna Andersonova topla ljudska priča o gubitku i usamljenosti, te posveta popkulturnim reprezentacijama izvanzemaljskog života koje su koincidirale s atomskim testiranjima. Zabavno je pogledati "Asteroid City" nakon "Oppenheimera", u kojem je bomba vrhunac radnje, dok je u filmu Wesa Andersona pozadinska buka, što pokazuje njegovu nezainteresiranost za velike narative.

Zapravo, u filmu pokušava preispitati odnos kazališta i filma pretvarajući se da je film "Asteroid City" zapravo predstava nastala prema istoimenome tekstu, dok su paratekstualni elementi predstave poput izbora glumaca i objašnjenja redatelja odijeljeni crno-bijelom tehnikom.

Sam je film također podijeljen na činove i scene slijedeći tročinsku strukturu. Unatoč takvoj klasičnoj distribuciji, stječe se dojam da je početak poprilično otegnut i dok ima simpatičnih gegova, treba mu predugo da napravi ekspoze i shvatimo zašto je obitelj stigla u Asteroid City i što je tajna koju otac obitelji skriva od svoje četvero djece.

Anderson opet surađuje s omiljenim glumcima: Jason Schwartzman u ulozi je oca ratnog fotografa Augieja Steenbecka, Edward Norton dramaturg je Conrad Earp koji je napisao "Asteroid City", Adrien Brody režiser je Schubert Green koji ga postavlja na scenu. Novina su eventualno Scarlett Johansson u ulozi Augiejeva romantična interesa, poznate glumice Midge Campbell, i Tom Hanks kao mrzovoljni Augiejev tast Stanley Zak. Svi su glumci solidni, likovi standardno ekscentrični i blago smiješni, ali ništa dosad neviđeno.

Zanimljiv je Andersonov odnos prema ljubavi i spolnosti. Gledajući njegove druge filmove, seksualnost je podčinjena formi i široj tematici kao u "Darjeeling d. o. o." gdje dominira obiteljska povezanost i potraga za smislom, "Grand Hotel Budapest" gdje je, premda postoji lik Gustavea o kojem se šuška da je gejunatoč aferama sa starijim damama, i dalje fok"us na priči o pričanju i obitelji.

Najeksplicitnija ljubavna priča ona je u "Moonrise Kingdom", koja se odvija između djece. Na sličan su način i ovdje su romantično najviše involvirani dvoje mladih – Augiejev sin Woodrow i Midgeina kći Grace. Postoje i seksualne tenzije između Augieja i Midge, ali prikazane tek flashbackom, kao i platonska opčaranost između naivne učiteljice June i kauboja Montane prikazana kroz ćudoredan ples.

Interesantan je queer trenutak u kojem se, govoreći o predstavi, Conrad i Augie poljube. Međutim, nijedan od tih momenata nije razvijen, kao što se nijedno emocionalno stanje bilo kojeg lika ne svodi i na što više od razine pokoje replike koja odaje njihovu nesreću, ali ostaje blago dosjetljiva. 

Postavlja se pitanje zašto seksualnost ne nalazi svoj izričaj u Andersonovim filmovima. Moguće da je previše kompleksna i kontekstualno zavisna za visoko estetiziran film čije su karakterizacije simpatične, ali ispod površine plošne. Zapravo, možemo reći da su njegovi filmovi općenito lišeni bilo kakvih dubljih emocija, i imaju za cilj tek pobuditi simpatije i melankoliju, što mogu, ali ne više od par puta. 

Sve u svemu, "Asteroid City" bi bez lijepih krajolika i povremenih dosjetki bio poprilično dosadan. Anderson je redatelj koji ima svoj jedinstven izričaj, ali nažalost ne može ponuditi mnogo što novo.

*Prenosimo s portala Crol