Moderna superherojska obitelj

U ratovima između marvelovaca i DC-jevaca, ja sam oduvijek bio na strani – bonellijevaca, a moj omiljeni superheroj je Dylan Dog sa svojim supermoćima, uhhhh... zadržavanja tinejdžerskog angsta i u tridesetim godinama svog života? I bijah nekoć i ja jedan od onih dosadnjakovića što stalno kukaju zašto više nema normalnih filmova u kinima nego sve samo neki superheroji, sve dok nisam jednom kupio kartu za prve Guardians of the Galaxy i – eto ti ga na, sada već pogledam skoro svaki Marvelov film koji dođe u kina! Jer svi Marvelovi filmovi su dobri i svi su praktički jednako dobri i to je... dobro. Uglavnom.

Naravno da neki filmovi iz Marvelovog cinematic universea jesu nadahnutiji od drugih, ali čak su i oni koji spadaju u prosjek MCU-a (poput recimo Kapetanice Marvel i zadnjeg Spider-Mana, da uzmem par recentnih primjera) za koplje-dva iznad prosjeka konkurentskih blockbustera. Jer imaju jednu razinu ispod koje nikad ne idu, s dobro pogođenim omjerom akcije i humora i emocija koji precizno realizira armija vrsnih zanatlija (jest da sam malo kivan na Marvel što je odvukao od malih ekrana Chrisa McKennu, scenarista brojnih legendarnih epizoda Communityja i American Dada, ali – šta jest, jest – lik definitivno zna napisati dobru šalu), s toliko pažnje posvećene detaljima da čak i odjavne špice znaju biti spektakl. I osjeti se koliko su MCU filmovi rađeni s ljubavlju, znanjem i vizijom, za razliku od DC-jevog glavinjanja u očajničkoj potrazi za dobitnom formulom. Možda i nije neka visoka umjetnost, ali je pouzdano vrhunska zabava.

No opet, to DC-jevo glavinjanje je urodilo i – Jokerom, filmom o kojem osobno nemam neko visoko mišljenje, ali koji definitivno jest dirnuo u kolektivni nerv jednim intenzitetom o kojem Marvelovi filmovi mogu samo sanjati. Jer koliko god MCU bio živući dokaz da formulaičnost ne mora nužno biti loša stvar, Joker je svojim uspjehom demonstrirao kako odmak od formule može otvoriti put i prema publici kojoj nije pretjerano stalo do superherojskih filmova. Marvelova miniserija WandaVision zanimljiv je iskorak u tom smjeru.

Za gledanje WandaVision vam, naime, nije potrebno gotovo nikakvo predznanje o MCU-u: sve što za početak trebate znati je da imate to dvoje superheroja, Wandu i Visiona koji su bili i akcijski i romantični par, sve dok Vision nije smrtno stradao u predzadnjim Avengersima. Da bi ga zatim ovdje zatekli živog i zdravog, skupa s Wandom usred... crno-bijelog obiteljskog sitcoma iz šezdesetih.

Naravno, odmah je jasno da se serija neće svesti na The Dick Van Dyke Show s Elizabeth Olsen i Paulom Bettanyjem umjesto Dicka Van Dykea i Mary Tyler Moore: ne samo da prva epizoda završava scenom u boji iz "naše" stvarnosti nego se već u idućoj Wanda i Vision nađu u novoj humorističnoj seriji. I nastavit će kronološkim redom skakati iz jedne humoristične serije u drugu, zaključno s... pa, sigurno ćete iz prve pogoditi s kojim su se točno obiteljskim sitcomom iz zadnjeg desetljeća poigrali: samo ću vam reći da se Olsen vidno zabavljala imitirajući Julie Bowen. No u ostalim je slučajevima velik dio gušta upravo u anticipiranju koji bi se poznati obiteljski sitcom mogao idući naći na tapeti (i ne, za osamdesete nisu odabrali Alfa!).

I naravno da WandaVision bazira dio humora na tome koliko su svi ti sitcomi po našim današnjim mjerilima beznadno cheesy...  Ali stvarno nema lakše mete od njih, pa stoga WandaVision služi na čast što se ne smijemo samo pastišima starinskih humorističnih serija, nego se i smijemo s njima. Pa je svaki od tih pastiša ujedno i neironična posveta, topao podsjetnik zašto su te serije nekoć okupljale cijele obitelji ispred televizora. I tu ponajviše dolazi do izražaja marvelovska posvećenost detaljima: od garderobe i scenografije, preko kadriranja i vizualnih dosjetki pa do ritma i vrsti replika, sve je na mjestu, svaka era TV-humora savršeno dočarana.

A i cijela ta misterija zašto Wanda s Visionom proživljava različite stare sitcome intrigira te uspijeva dosta dugo i ostati intrigantnom, čak i unatoč tome što možete okvirno pretpostaviti kamo to sve otprilike vodi... Kako, međutim, serija odmiče, tako se i radnja neizbježno "marvelizira" i jednostavno znate da će se ovo, prije ili kasnije, pretvoriti u još jedan MCU proizvod, uz sve što to podrazumijeva – uključujući i relativno zadovoljavajuću, ali antiklimaktičnu završnicu.

Nije to, da se razumijemo, sad neki specifično marvelovski krimen – antiklimaktični finalni čin je boljka akcijskih blockbubstera općenito u zadnjih... a ne znam, dva desetljeća najmanje? Znaju MCU filmovi efektno uliti osjećaj da je naš svijet u opasnosti iako ste svjesni da, realno, nije (jer što bi se inače idući put spašavalo?), znaju vas navesti i da strepite za sudbinu glavnh junaka iako sasvim dobro znate da mogu poginuti eventualno tek u ponekom nastavku Avengersa. Te akcijske završnice uvijek dođu kao obična, gotovo birokratska formalnost kojom se potvrđuje neumitni trijumf good guysa bez ikakvih bitnih iznenađenja – uvijek se radi o jednih te istih dvadesetak minuta makljaže, eksplozija i obligatornog demoliranja nekoliko nebodera ili bar povećih zgrada. 

I tako, nažalost, bi i u zadnjoj epizodi WandaVisiona: dosta je bilo poigravanja sitkomovskim tropima, jebo intrigu, jebo iznenađenja, ajmo sad ono kad superheroji letaju okolo ko rakete i zabijaju se ili jedni u druge ili u po mogućnosti što veće građevine jer tako naprosto MORA biti i, ne, ne može nikako drugačije, pa zar niste nikad čitali holivudski Ustav?!

A tu je i jedna karakteristika MCU-a oko koje sam ponešto podvojen, a to je ona kontinuineta... Jer mi, s jedne strane, jest jako stalo do kontinuiteta u stripovima koje čitam i, mada nisam marvelovac, cijenim kako se povezanost svih filmova i serija u Marvelovom cinematic universeu koristi za uvođenje brojnih sekundarnih i slabije poznatih likova: primjerice, na kanalu Disney+ se prije tri tjedna, odmah po svršetku WandaVision, počela streamati nova Marvelova serija, ona o Falconu i Winter Soldieru. Malo tko je zasigurno vapio za serijom o njima ali, hej, ne znam ni ja skoro nikoga da se osim mene veseli najavljenom filmu o Bonellijevom Dampyru, tako da kužim opskurno fanovsko veselje!

No opet me malo i umara to kako MCU filmovi i serije u konačnici služe pripremanju terena za buduće MCU filmove i serije, pa su tako i u finale WandaVision, ionako već prenatrpan svim i svačim, ugurani temelji za još najmanje jedan spin-off. Mislim, nije bed, odvojit ću ja u životu još novca iz svog džepa za Marvelove filmove – samo bih volio kada bi me se možda malo manje napadno podsjećalo da im je to i glavna svrha.

*Prenosimo sa portala Kulturpunkt