Pisma Nori (1)
Cvetja1

Photo: Pinterest

Moj divni divlji cvete, budi moja kurva!

29. avgust 1904.

Draga moja Nora, upravo sam završio ponoćni obed za koji nisam imao apetita. Usred obeda, primetih da jedem prstima. Pripala mi je muka, upravo kao i sinoć. Veoma sam uzrujan. Izvini zbog ovog groznog pera i užasnog papira.

Možda sam ti večeras naneo bol onim što sam rekao, ali zar nije dobro da znaš moje mišljenje o većini stvari? Moj um odbacuje čitav sadašnji društveni poredak i hrišćanstvo - dom, priznate vrline, društvene klase i religiozne doktrine. Kakvo bi mi zadovoljstvo mogla pričiniti pomisao na dom? Moj dom je bio jednostavno jedan srednjestaleški dom koji su upropastile rasipničke navike koje sam i ja nasledio. Mislim da su moju majku lagano oterali u grob očevo zlostavljanje, dugogodišnje nevolje i moja cinična otvorenost u ophođenju. Posmatrajući njeno lice dok je ležala u kovčegu - lice sivo i ispijeno od raka - shvatio sam da posmatram lice jedne žrtve i prokleo sam sistem koji ju je načinio žrtvom. Bilo nas je sedamnaest u porodici. Braća i sestre mi ništa ne znače. Jedan jedini brat je u stanju da me shvati.

Pre šest godina, napustio sam katoličku crkvu mrzeći je iz dna duše. Smatrao sam da je nemoguće da ostanem njen pripadnik zbog nagona u mojoj prirodi. Objavio sam joj potajni rat dok sam bio student i odbio sam da prihvatim mesta koje mi je nudila. Time sam od sebe načinio prosjaka, ali sam zadržao svoj ponos. Sada vodim protiv nje otvoreni rat onim što pišem, govorim i činim. U društveni poredak mogu se uključiti jedino kao probisvet. Tri puta sam započinjao studije medicine, jednom prava, jednom muzike. Pre nedelju dana pokušavao sam da udesim da odem odavde kao putujući glumac. Nisam u taj plan mogao uložiti energiju jer si me stalno vukla za ruku. Moje stvarne životne teškoće su neverovatne, ali ja ih prezirem.

Kada si večeras otišla kući, odlutao sam do ulice Grafton, gde sam dugo stajao naslonjen na uličnu svetiljku i pušio. Ulica je bila puna jednog života u koji sam izlio reku svoje mladosti. Dok sam stajao tu, razmišljao sam o nekoliko rečenica koje sam napisao pre par godina dok sam živeo u Parizu - to su rečenice koje slede - „Prolaze po dve i tri kroz život bulevara, poput ljudi koji raspolažu slobodnim vremenom na mestu koje je radi njih osvetljeno. Čavrljaju u poslastičarnici mrveći kolačiće, ili sede ćutke za stolovima kraj vrata kafea, ili silaze iz kočija uz užurbano komešanje haljina mekih poput glasa nekog preljubnika. Prolaze u oblaku miomirisa. Ispod tih miomirisa njihova tela imaju topao, vlažan miris.”

Dok sam ovo ponavljao za sebe, znao sam da me taj život još uvek čeka u slučaju da odlučim da uđem u njega. Možda ne može više da me opije kao nekada, ali još uvek je tu, a sada, kada sam mudriji i sposobniji da se kontrolišem, u tome nema opasnosti. Neće postavljati pitanja niti će išta od mene očekivati osim nekoliko trenutaka moga života, ostavljajući ostatak slobodnim, a za uzvrat će mi obećati zadovoljstvo. O svemu ovome sam razmišao i odbacio sam to bez žaljenja. Za mene je bilo beskorisno; nije mi moglo dati ono što sam želeo.

Mislim da nisi shvatila pojedine delove jednog pisma koje sam ti napisao, i zapazio sam izvesnu uzdržanost u tvom ponašanju, kao da te je mučilo sećanje na onu noć. Ja to, međutim, smatram nekom vrstom simbola i sećanje na to ispunjava me čudesnim ushićenjem. Možda nećeš odmah shvatiti zašto te toliko poštujem zbog toga, jer ne znaš mnogo o mojim shvatanjima. Ali, bio je to istovremeno i simbol koji je na kraju u meni ostavio osećaj tuge i poniženja - tuge, jer sam video u tebi jednu izuzetnu, melanholičnu nežnost koja je izabrala taj simbol kao kompromis, i poniženja, zato što sam shvatio da sam u tvojim očima manje vredan od jedne konvencije našeg današnjeg društva.

Govorio sam ti sa podsmehom večeras, ali govorio sam o svetu, a ne o tebi. Protivnik sam niskosti i podlosti, ali ne i tvoj. Zar ne vidiš bezazlenost koja postoji ispod svih mojih maski? Svi mi nosimo maske. Izvesni ljudi koji znaju da mnogo vremena provodimo zajedno često me vređaju zbog tebe. Slušam ih mirno, odbijam, gnušajući se, da im odgovaram, ali i najmanja njihova reč uskovitla moje srce poput ptice u oluji.

Nije mi lako što sada moram poći na počinak sećajući se poslednjeg pogleda tvojih očiju - umornog i ravnodušnog - sećajući se patnje u tvome glasu pre neko veče. Imam utisak da nijedno ljudsko biće nije nikada bilo tako blisko mojoj duši kao ti, a ipak si u stanju da moje reči primaš sa grubošću koja me boli („Znam šta sada progovara”, rekla si). Kada sam bio mlađi, imao sam jednog prijatelja kome sam se otvoreno poveravao - na izvestan način više, a na jedan drugačiji način manje nego tebi. Bio je Irac, to će reći, neiskren prema meni.

Nisam rekao ni četvrtinu onoga što želim da kažem, ali veoma je naporno pisati ovim prokletim perom. Ne znam šta ćeš misliti o ovom pismu. Molim te, piši mi, hoćeš li? Veruj mi, draga moja Nora, veoma te poštujem ali želim više od tvojih milovanja. Opet si me ostavila da sumnjam i patim.

Dž. A. Dž.

19. septembar 1904.

Carissima, tek izvesno vreme pošto smo se rastali, postala mi je jasna povezanost između moga pitanja „Jesu li tvoji bogati?” i tvoje nelagodnosti docnije. Moja je namera, međutim, bila da saznam da li bi sa mnom bila lišena udobnosti na koje si navikla kod kuće. Posle dužeg premišljanja, pronašao sam rešenje za tvoje drugo pitanje - ono da nisi bila načisto treba li da stanujem u koledžu ili izvan njega. Noćas sam veoma, veoma loše spavao, budio sam se četiri puta. Pitaš me zašto te ne volim, ali svakako moraš verovati da si mi veoma draga, a ako želja da nekoga imaš u potpunosti, da mu se diviš i duboko ga poštuješ, i da nastojiš na svaki način da mu osiguraš sreću predstavlja „ljubav”, tada je možda moja naklonost prema tebi neka vrsta ljubavi. Reći ću ti to da mi tvoja duša izgleda najlepšom i najčednijom na svetu, i možda zbog toga što sam toliko svestan ovoga kada te pogledam moja ljubav ili naklonost prema tebi gubi mnogo od svoje siline.

Nameravao sam da kažem da ako dobiješ i najmanji nagoveštaj da tvoji nešto preduzimaju moraš smesta napustiti hotel i poslati mi telegram (na ovu adresu) da mi javiš gde te mogu naći. Tvoji te, naravno, ne mogu sprečiti da pođeš ako želiš, ali mogu ti stvoriti neprijatnosti. Danas treba da se nađem sa ocem i verovatno ću ostati kod njega dok ne napustim Irsku, te ako mi pišeš, piši tamo. Adresa je 7C. Peter’s Terrace, Cabra, Dublin. Adieu onda, draga Nora, do sutra uveče.

Džim

27. avgust 1909.

Draga moja Nora, mislim da me voliš, zar ne? Prija mi pomisao da čitaš moje stihove (premda ti je trebalo pet godina da ih otkriješ). Kada sam ih napisao, bio sam čudan, usamljen mladić koji je šetao noću sam i maštao kako će ga jednog dana neka devojka voleti. Ali, nikada nisam bio u stanju da razgovaram sa devojkama koje sam sretao po raznim kućama. Njihovo izveštačeno ponašanje me je smesta sputavalo. Onda si naišla ti. U izvesnom smislu, ti nisi bila devojka o kojoj sam snevao i kojoj sam pisao stihove koji te sada tako očaravaju. Ona je možda bila (kako sam je u svojoj uobrazilji video) devojka od koje je kultura generacija pre nje stvorila zanimljivu, ozbiljnu lepoticu, ženu kojoj sam pisao pesme kao „Otmena gospa” ili „Naslanjaš se na ljušturu noći”. Ali, tada sam uvideo da je lepota tvoje duše bleštavija od lepote mojih stihova. Bilo je u tebi nečeg uzvišenijeg od svega što sam uneo u njih. I zato je ova knjiga stihova tebi posvećena. Ona sadrži želju moje mladosti, a ti si dušo, bila ispunjenje te želje.

Da li sam bio surov prema tebi? Za jednu surovost, barem, nisam ja kriv. Nisam uništio tu toplu, životnu ljubav tvoje plemenite duše. Pogledaj sada, najdraža, u dubine svoga srca i reci mi da živeći sa mnom nisi zapazila da ti srce stari i postaje tvrđe. Ne, sada si kadra da dublje i prefinjenije osećaš nego pre. Reci mi, mala moja Nora, da si lepo živela sa mnom i ja ću ti otvoreno reći sve što je život s tobom značio za mene.

Znaš li šta je biser, a šta opal? Moja duša je, dok si mi prilazila onih divnih letnjih večeri, bila lepa, ali bila je to ona bleda lepota bez strasti jednog bisera. Tvoja ljubav me je prožela i sada osećam da je moja duša nešto nalik na opal, to jest, puna čudnih, tajanstvenih nijansi i boja, tople svetlosti i hitrih senki i isprekidane muzike.

Toliko se uzbuđujem, draga Nora, oko toga kako da pribavim novac da dovedem Evu sa sobom, kao i da odem do Golveja i obiđem tvoje. Pisao sam danas tvojoj majci, ali zapravo ne želim da idem. Govoriće o tebi i o stvarima koje ne znam. Užasavam se čak i pomisli da mi pokažu tvoju sliku iz detinjstva jer ću pomisliti „Nisam je tada poznavao, a ni ona mene. Kada je ujutro odlazila na misu, upućivala je ponekad duge poglede nekom dečku usput. Drugima da, ili meni ne.”

Zamoliću te, dušo, da imaš strpljenja sa mnom.

Apsurdno sam ljubomoran na prošlost.

Budi srećna, prostodušna moja Noro, dok ne stignem. Reci Staniju da mi pošalje puno para, i to brzo, da bismo se uskoro mogli videti. Sećaš li se onog dana kada sam te ravnodušno upitao „Gde ćemo se naći večeras?”, a ti si bez razmišljanja rekla „Gde ćemo se naći, je li? Pa, valjda u krevetu.”

Magari! Magari!

Džim

2. decembar 1909.

Dušo, možda ovo pismo treba da započnem moleći te za izvinjenje zbog neobičnog pisma koje sam ti sinoć napisao. Tvoje pismo bilo je preda mnom dok sam ga pisao i oči su mi bile prikovane, a čak i sada su, za izvesnu reč o njemu. Ima nešto nepristojno i pohotno u samom obliku slova. I zvuk te reči je poput samog tog čina: kratak, brutalan, neodoljiv i đavolski. Dušo,  nemoj  se  uvrediti  zbog  onoga  što  sam napisao. Zahvaljuješ mi za divno ime koje sam ti dao. Da, dušo, lepo je to ime: „Moj divni divlji cvete iz živice!  Moj  tamnoplavi,  kišom natopljeni cvete!”. Vidiš,  još  uvek  sam  pomalo  pesnik.  Isto  tako, poklanjam ti jednu divnu knjigu: to je poklon pesnika ženi koju voli. Ali, pored i unutar te duhovne ljubavi prema  tebi  koju  osećam,  postoji  i  jedna  divlja, životinjska žudnja za svakim santimetrom tvoga tela, za svakim njegovim skrivenim i sramotnim delom, za svakim  mirisom  i  pokretom.  Ljubav  prema  tebi dopušta mi da se molim duhu večne lepote i blagosti koji se ogleda u tvojim očima, ili da te bacim pod sebe i jebem, otpozadi, kao prasac kada najaši krmaču uživajući u smradu i znoju koji izvire iz tvog dupeta, uživajući u otkrivenoj sramotnosti tvoje zadignute haljine i belih gaćica kao u devojčice, u neredu tvojih zajapurenih obraza i raščupane kose. Dozvoljava da mi  navru  suze  sažaljenja  i  ljubavi  zbog  neke beznačajne reči, da zadrhtim od ljubavi prema tebi na zvuk nekog akorda ili muzičke kadence, ili da ležim uz tebe okrenut na suprotnu stranu i osećam kako mi tvoji prsti miluju i golicaju muda ili se uvlače u dupe, a tvoje vrele usne sisaju kitu dok je moja glava između tvojih  debelih  butina,  moje  ruke  stežu  okrugle jastučiće tvoga dupeta, a moj jezik halapljivo liže tvoju raskošnu crvenu pičku. Naučio sam te da se gotovo obeznaniš dok slušaš kako moj glas peva ili mrmlja tvojoj duši o strasti, tuzi i tajni života, a istovremeno sam te naučio da mi upućuješ sramotne znake usnama i jezikom, da me izazivaš nepristojnim dodirima i zvucima, čak i da u mom prisustvu obavljaš najsramniju i najprljaviju telesnu radnju. Sećaš li se onoga dana kada si zadigla haljinu i dopustila mi da legnem ispod tebe i gledam naviše dok to radiš? Tada te je bilo sramota čak i da me pogledaš.

Moja si, dušo, moja! Volim te. Sve što sam napred napisao je samo trenutak ili dva brutalnog ludila. Čim ti poslednja kap sperme uđe u pičku, s tim je gotovo i moja iskrena ljubav prema tebi, ljubav iz mojih stihova, ljubav koja izvire iz mojih očiju prema tvojim neobičnim zavodljivim očima izliva se preko moje duše kao dašak miomirisa. Kurac mi je još uvek vreo i krut, i podrhtava od onog zadnjeg brutalnog uboda koji ti je zadao, kada se začuje tiha himna nežnog i samilosnog obožavanja upućenog tebi, koja se uzdiže iz tamnih odaja moga srca.

Nora, odana moja dragana, lopove divnih očiju, budi moja kurva, moja ljubavnica koliko god želiš (jebačice moja mala! kurvice moja!), ti si uvek moj divni divlji cvet iz živice, moj tamnoplavi kišom natopljeni cvet.

Džim

*Pisma preuzeta iz knjige Pisma Nori (Gradina, Niš, 1988.), prevod Novica Petrović

Oceni 5