Rat se nije završio
Ptsd 05 S

Photo: www.grahamwebberhypnotherapy.com

Moj otac, samoubojica i heroj

Moj otac, o čemu ne govorim osobito rado, bio je ratni veteran. Ratni veteran koji se ubio, posve konceptualno, kada je uhapšen Ante Gotovina. Ubio na način koji mi je neprihvatljiv, i nezamisliv. To je nešto što nikad, ni na koji način, neću uspjeti slijediti. Ubio se zbog nečeg u što je vjerovao, a pokazalo se neispravnim. “Osuda Gotovini osuda je svima nama”, bila je to posljednja rečenica koju je izgovorio, prije garaže, izvlačenja osigurača iz ručne bombe, čekanja dok ne detonira pod pazuhom. Moj otac s Antom Gotovinom nije imao nikakve, ni izravne ni neizravne veze, ali patio je od izrazite moralne rigidnosti. Činjenica da je optužen zapovjednik, za njega je značila da jednako, ili još više, kriv vojnik. Kao što to činim i sama, patio je od strahovite potrebe za idealizacijom. Kasnije sam imala želju upoznati Antu Gotovinu, to što ga je slomilo; kada sam vidjela kako ljudi s njim masovno poziraju, iz najrazličitijih pobuda, od toga sam odustala.

Nakon rata, moj otac nikako nije dobro. Ni u kom pogledu: vukao je nekakve fleke na plućima, ispostavilo se da je prehodao pneumonije u rovu. Noga mu je bila gotovo za amputaciju, i više nije znao tko je uopće. Bio je prestar za posao koji je prije rata obavljao, a drugih poslova nije ni bilo, premlad za mirovinu. S groznim neuspjehom, prošao je kroz sve stranke koje su bile prirođene ratnim veteranima, u jednom je trenutku to čak bio i HSP. Neprekidno je očekivao nekakav uzvišeni princip, svijet koji će se držati vlastitih pravila. Nakon “Oluje”, takozvanog “čišćenja”, dolazio je doma govoreći o tome kako su životinje zavezane, ljudi nemaju za jesti. Kako se sam hranio izrazito neredovito, znatno mu je gore bilo to što su bez cigareta. Napušteni psi, krave, nešto malo kruha, i cigarete, to su bile njegove fiksacije. Da budemo jasni, nikad, ni pod kojim uvjetima ne bi proizvodio požare: dobrovoljni vatrogasac bio je od mladosti, u kući smo imali specijalne mehanizme predostrožnosti od vatre.

Svega nekoliko mjeseci prije te stahovite geste, odbrojavanja do detonacije, pitala sam bi li bilo u redu da na ručak dođe moj prijatelj iz djetinjstva, vojnik paravojske, njegov ratni neprijatelj. NIkad neću znati je li to od njega iziskivalo nekakav poseban napor, ali odgovorio je da je to posve u redu, jer rat je završio, i mora se moći sjesti za stol. Proveli smo izrazito ugodno poslijepodne, još uvijek negdje imam te fotografije. Na trijemu naše kuće bez fasade, otac koji je na neki način sigurno ubijao, i mogao je biti ubijen, razgovara s dojučerašnjim neprijateljem, prijateljem vlastite kćeri. Ima prema nama jednak odnos kakav je imao kada smo se navečer skupljali za odlazak u lokalni disko, dječurlija smo, istovremeno smo mu bliski. Možda je to nedopustivo, možda je bio dužan mrziti, njegove traume trebale su biti transparentije, socijalno adekvatije, imao je svako pravo ne trpjeti ljude, a specijalno se, kao čovjek koji je dvadeset godina živio bez pasoša, imao pravo okomiti na “komunjare”, “Srbe”, i “Jugoslavene”.

Ali nije napravio ništa od toga, bio je koncentriran isključivo na sebe. Kada je izbio skandal s Thompsonovim pjesmama, izbacio je sve njegove kazete iz auta, grozio se te radosti ustaškog klanja, bilo kakvog klanja uopće; u mesariji sudjelovao je isključivo ako je netko već usmrtio svinju, onda je mogao proizvoditi slaninu, kobasice. Sa živom životinjom, s nečijim pogledom, nije mogao ništa. Moj otac, čovjek principa s kojima se predugo ne živi, pritom je bio ustaški potomak, unuk čovjeka, gotovo dječaka, kojeg su u potiljak ustrijelili partizani, sin čovjeka kojega je nasmrt pretukao partijski funkcioner, unuk žene koji su lancima svezali za stup u središtu sela, kako bi na brisani prostor namamili njezinog muža. Sve to, tako strahovito komplicirano, i dalje je izazivalo užasnu averziju prema riječi “klanje”, prema očima životinja, i ljudi.

Moj otac, osim što mi je u nasljeđe ostavio obavezu strahovte hrabrosti koju uvijek iznova izdajem, i nepodnošljiv je teret, jednako mi je zavjetovao obavezu istine, i moralnog poštenja. Kao i sve kćeri, ja sam tatina mezimica; branim, branit ću principe muškog roditelja do kad god to bude moguće, do vlastitog kraja. U svakom trenutku znam što bi taj hipersenzibilni, problematični otac odobravao, što mu se ne bi sviđalo. Na moj kukavičluk, odsustvo hladnokrvnosti, na karakterne nedostatke reagirao bi izrazito sućutno. Ali za moralna pitanja nije bilo, niti ima popusta. U svemu što govorim, što činim, u određenoj mjeri zastupam vlastitog oca. Čovjeka koji čeka da detonira ručna bomba, koju je položio na stranu srca, ispod lijevog pazuha. Iz te perspektive, perspektive gubitka, mogu metaforično pljuniti u lice, reći “jebite se” svim drčnim debilima koji umišljaju da posjeduju moju sudbinu, kao i živote drugih ljudi. Meni je moj otac, samoubojica, heroj. Vi mu niste dorasli, niste dorasli čak ni meni. Ako ucjenjujete, ako zlostavljate, neću se na vas okomiti da se osvetim. Učinit ću to jer mi je obaveza, jer ste krivi za veleizdaju, jer su ljudi umirali kako biste vi, majmuni, danas divljali.

*Prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji Grad

Oceni 5