Moja prva sjekira

* Sufiks i rasol

15.3.1996.

Jutros sam se probudila uz velike žrtve. Naime, na podu su prosinačke i trogirske žrtve igrale na karte protiv sinjskih i šibenskih žrtava, dok su žrtve narodnooslobodilačke borbe igrale šah protiv žrtava punskih ratova. Bili su dosta razdragani, tako da bi se, svaku malo, iz stotine grla zaorilo: „Bože, čuvaj Mađarsku, Latviju i Kinu, a ja ću čuvat ovce prema Kninu”. Dok su se oni tako igrali, pjevali i obratno te se veselili, između njih su prolazile konobarice, karavane, animir dame, maratonske utrke, vinske mušice i interkontinentalni letovi. A na najudaljenijoj tačci se prelamala svjetlost i činilo se kao da izdanak pulsira zavojito.

Kako od tog prozora nisam mogla skinit pogled, zamolila sam žrtvu pete ofenzive da mi ga ona skine. No, kako su njoj ruke bile promrzle, ona mi je pogled skidala osmijehom. Najprije mi je skinila pog, a onda led. Dok, zbog visoke temperature, s ledom nije imala nikakvih problema, s pog se strašno namučila. Stvar je u tome da se s cijelim g lako izađe na kraj, jer se kukica jednostavno provuče kroz rupicu gore, ali kod po g te rupice nema i nemaš se za što zakačit. Onda smo se dosjetili i dno kukice omotali s flasterom i pritiskali pog koji se ljepio za flaster, a onda smo ga odstranjivali organoleptički ili digitalnom kompresijom.

U jednom trenutku, kad sam osjetila da su se žrtve opustile i raspojasale te da postoji mogućnost da izgube dostojanstvo, na prstima sam izašla iz sobe i prepustila ih sudbini, koja je upravo ulazila. Prislonila sam uho na vrata i čula sudbinu ako im govori: „Ajmo, požurimo! Ko je za strijeljanje, u prvi red; vi za klanje mi se složite u drugi; vi za plinsku komoru skidajte se do gola i u treći red, a ti, Dora, miči se od vrata dok sam još dobre volje”.

Vezala sam prasca na uzicu i izašla s njim u šetnju. On je veselo trčkarao, pokušao se otrgnuti i zatrčati se za kantom od škovaca, ali samo mu je rekla: „Pigi, fuj, to!” i on se umirio. Sjela sam na klupicu, on do mene i gurnuo mi njuškicu u krilo i namjestio se da ga češkam. Kad se opustio, ja sam ga priklala i dok su ga Bršljan, Kavul i Karota pripremali za zimnicu, on se i dalje blaženo smiješio.

Zar to nije humaniji način nego trčat za svinjom po dvorištu, vezat joj noge i dok ona kviči, klat je i gledat kako joj suzice teku niz lice?

Puno je bolje zaklat svinju kad s eopusti. Tako sam ja susjeda Dalibora, kad me dočekao na stepeništu, najprije milovala po glavi i grudima, a tek onda sam ga pustila da penetrira. I dok smo se mi tako zabavljali, izašla mu je žena i stala urlikat. Ja sam je molila da se opusti, ali kako je ona i dalje histerizirala, ja sam je priklala, iako sam bila svjesna da je to za nju najpovoljnije. Naime, puno je ljepše bit zaklan kad si opušten, a o čemu smo se mogli uvjeriti na primjeru prasca Pigija.

Dalibor me pozvao kod sebe, ali ja sam to sa rezignacijom odbila, jer šta ja imam ulazit u stan oženjenog muškarca kad mu supruga nije kod kuće. No, ipak smo našli kompromis pa je Dalibor dovukao suprugu u kuhinju, posjeo je na stolicu i vezao da ne padne. I dok smo mi tako čavrljali u troje, ušla Snježana gazde i napala me: „A, je li, Dora, zašto ti već tri tjedna niko ne dolazi?”

- A ko mi triba doć?

- Pa recimo, Biserka Ipša, Ljerka Palatinuš, Mirko Rački, Alfons Vučer, Ilija Katić, kontrolni toranj i Andrija Štampar Tiskar.

- Pa nemam pleksiglasa.

- Pa šta odma ne govoriš?

* Kubik slave

2.5.1996.

Jutros sam se probudila istrgnuta iz konteksta. Naime, ja sam se uvijek budila u kontekstu nekih dobrotvornih priredbi tipa: Buđenje za domovinu, Buđenje za stradale u planini ili Buđenje za pijanu djecu trijeznih roditelja.

Sva ta buđenja održavaju se od 7 i 30 do 9 i 15, a ja sam se jutros probudila u 9 i 30. Dežurni mi je prišao i upitao da u sklopu čega sam se probudila, a ja sam rekla odgovorila da sam se probudila u sklopu razvitka pozitvnih elemenata.

On je bio vrlo kratak rekavši: „Pa u ovu uru?” i pokazao mi na sat. ja sam se prenerazila, izustila „Ajme!” i stavila ruku na usta. On je udarao pendrekom po ruci i pitao: „Šta ćemo sad?”, a ja sam, svjesna pogreške, rekla: „Ne ostaje drugo nego kažnjavanje na licu mjesta”. On se skinuo, naslonio me na zid i kaznio dva puta. Zatim je navukao hlače i rekao: „Nadam se da ćete idući put bit pažljiviji”.

Otišla sam do dnevnog boravka i zatekla Bršljana kako postavlja kapu. Na vrh hrpe starog posuđa, usisača, kuhinjskog namještaja, kablova, zidnih satova, radio prijemnika i vrtnog pribora, on je pokušao postavit kapu, ali tako da je njezin obod okrenut prema ravnijem dijelu.

Zapitala sam ga zašto me nije probudio, jer da sam se opet probudila izvan konteksta. On je rekao da je skroz zaboravio, da se posvetio postavljanju kape, da mu kontrola dolazi u 10 sati i da je sav izvan sebe od straha. Ja sam mu se ponudila kao podrška i rekla da ništa ne brine. Kad je došla kontrola, oni su se uhvatili za glavu i upitali da tko je ovo postavljao kapu, a on je pokazao na mene. Oni su me pogledali i bez imalo sentimenta prešli na kažnjavanje na licu mjesta.

Iz neodređenog sadržaja, vrlo je teško postaviti uvjerljive zaključke. S jednim, a u najboljem slučaju s dva zaključka, mi možemo prikazati logičnim samo manji dio, dok onaj veći, skriveni, ostaje nepristupačan u svoj svojoj punoći. Šta je tome razlog?

Ili slučaj devojčice koju su roditelji zamjenili za traktorsku gumu. Tako je jedna moja prijateljica, koju su svi zbog rupe na vjeverici zvali Nešpula, tek u tridesetosmoj godini slavila svoj sedmi rođendan. Kad su je pitali da zašto tako kasno, ona je rekla da je pravila tortu. A pravi razlog se doznao tek mnogo kasnije.

Na ulazu u poslovni centar, vratar me pitao da koga trebam, a ja sam objasnila da sam tu zbog prelevmana. Popela sam se na osamnaesti kat i počela vikat: „Vatra, vatra!” Svi su počeli bježat, a ja sam otišla do automata za kavu i uzela sok. da ne bi ispalo da vatre nema, uzela sam nešto uredskog materijala, poviše nabacila namještaj iz dvije kancelarije i sve to zapalila. Vatru sam pokušala zaustavit sugestivnom metodom, ali izgleda da vatra nije prošla taj kurs. Srce mi se kidalo dok sam gledala kako vatra uništava višegodišnji ljudski trud.

Kad su stigli vatrogasci, pitali su me orijentaciju uz pomoć riže, ja sam ih pitala za dužinu najvećeg mosta s betonskim lukom, a oni mene opet dužinu najvećeg tunela. Nešto su znali, ali vrlo slabo, tako da sam ih ja izgrdila i rekla da ne bi dala gasit vatru ni u kanti škovaca. Komandir vatrogasne brigade je rekao „Oprostite, ali ne možete Vi to tako”, a ja sam ga pitala da kako mogu. On je skinuo uniformu, ostao samo u gaćicama, a onda se propeo na prste i napravio piruetu. Zatim se naklonio i rekao: ”Evo ovako možete”.

* Moja prva sjekira

9.5.1996.

Jutros sam se probudila sva u suzama. Sanjala sam da anlaser lovi samo jedan milimetar na zamašnjak. Otrčala sam do stolnjaka i odahnula kad sam vidila da stolnjak nema anlasera. No, za razliku od njega, zamašnjak je djelovao impozantno. Na glavi žirado šešir, u ustima steznik, a u ruci bagulin. Zamašnjak me zamolio za ples i dok smo plesali, on je pjevao: „Trudan ore, polje se rastvara, imam prezent da mu nema para”.

Kako nikada ranije nisam čula romantičnije stihove, zamolila sam zamašnjak da mi nešto naslika. On je uzeo list, ventilator, tustu kokoš i rebalans i onda sve to stavio na plato. Kako se nije mogao sjetit kako da nazove tu kompoziciju, zamolio je prisutne da mu pomognu. Evo nekih prijedloga.

Nakon plesa smo otišli na čaj, s tim da se on nije htio micati. Evo kako je to bilo. Najprije smo svi zauzeli neku interesantnu pozu, a onda sam ja predložila. Netko se nakrivio prema gore, netko je ruke i noge držao na pustom otoku, dok sam se ja predstavila kao konjuktivitis, a njihov sin nije dolazio. Oni su se zabrinuli. Zvali su 95 i kad im je rečeno: „Šesnaest sati, tridesetosam minuta i dvadeset sekunda”, otac se izbezumio. Pokrio je lice rukama i jecao: „Zašto dvadeset? Zašto baš dvadeset?”. Mi smo ga tješili da je to samo privremeno, ali on se nije mogao smiriti. Lupao se šakama u glavu i govorio: „Da bar nije tridesetosam”. Tek kad je u salu ušao Velibor, otac je ispalio sebi metak u glavu. Odmah smo pozvali Zagrebački simfonijski orkestar koji nam je izveo ples srdaca iz Čeških Buđeovaca i Vesele žene Windsorske iz Zaprešića. Dirigent je to shvatio kao provokaciju i zatražio bis, ali na to nismo pristali. Onda nas je zamolio da mu javimo kući.

Nije lako trčati kad si pod narkozom. Ja sam to pokušala u tri navrata, ali sam svaki put zaspala. Moja najdeblja haljina ima sa strane dvije veze. Jednu sa oženjenim muškarcem, a drugu s njegovim bojlerom. Iz svake od tih veza ona je izašla još čvršća. Jedino se pokolebala kad su joj na ulasku rekli: „U slučaju požara razbij staklo”.

Pamtim, to je bilo dvanaest godina prije nego sam se rodila, kad je jednoj plavuši u Crikvenici prišao neurastenični gospodin i zamolio je za odnos. Ona je pristala i oni su imali prijateljski odnoss malim prozorom na vrhu. na jednom je prozoru stajala dunja, na drugom orah, a na trećem steona krava. Krava ih je pitala da kako će se spustit, a oni su joj rekli da leti. Krava ih je začuđeno pogledala, ali kad joj je gospodin rekao da slobodno sleti na njegovu odgovornost, krava je napravila lastu i razbila se ka pička. Onda je iznenađeno i pomalo blesavo pogledala gospodina, a on joj je objasnio da je sama kriva, jer da nije sletila na njegovu odgovornost nego malo sa strane. Ja sam tog trenutka odlučila da, ako se ikada rodim, nikako ne pristajem na niski lukobran.

Kad sam ušla u kuhinju, za stolom su sjedili Muharem Serbezovski, Radojica Nenezić, Slobodan Penezić Krcun, biftek s jajima, Viktorija Đonlić i Željko Olujić Pjenica. Rekla sam da tko želi nagradu da neka da sve od sebe. Muharem je dao košulju koja se prelijevala, Radojica je dao šamar - dva, Krcun je dao ostavku, Viktorija osmijeh, a Željko mi uz nadčovječanske napore nije imao šta dat, te je na taj način dobio glavnu kaznu. Sedam dana boravka uz sebe.

*Objavljeno u e-novinama 2010. godine

(NASTAVIĆE SE)