Gej ljubavna pisma kroz vekove (6)
Monk 01 S

Photo: pinimg.com

Monaške ćelije srca

Najintrigantnije pitanje u vezi sa Anselmom Kanterberijskim je, po mnogima, to kako je jedan filozof iz srednjeg veka, koji je živeo od 1033. do 1109. g. n. e, uspeo da formuliše zagonetku kojom se ozbiljno bavi još i Kant, sedam vekova kasnije. Naime, radi se o ontološkom dokazu postojanja boga, a koji je Anselmo u Proslogionu formulisao na sledeći način: „Zaista, ono iznad čega se ništa veće ne može misliti ne može biti samo u misli. Jer, ako bi bilo samo u misli, moglo bi se misliti da je i u stvarnosti, to jest da bi bilo veće. Ako dakle ono o čemu se ne može misliti ništa veće jest samo u misli, onda to o čemu se ne može misliti ništa veće jest zapravo ono o čemu se može misliti nešto veće. Ali to je sigurno nemoguće. Nema dakle sumnje da ono o čemu se ništa veće ne može misliti postoji i u misli i u stvarnosti.“

Anselmo je dakle tu pokušao da logikom dokaže postojanje nečega, i to baš boga. Suština njegovog dokaza je da negiranje postojanja Boga vodi u protivrečnost, jer je Bog “iznad čega se ništa veće ne može misliti”, ili “najveće”, “najsavršenije” biće, pa je otud apsurdno negirati da postoji, jer bi mu se tako oduzeo jedan od kvaliteta, a on ima sve kvalitete.

Ali Anselmo se nije bavio samo jurnjavom za božjim postojanjem, već je negovao i druge svoje vrline, te iza sebe ostavio i pisane tragove, koji, između ostalog, svedoče i o njegovim nežnim osećanjima prema muškim saradnicima i prijateljima.

Anselmo piše Gundulfu (oko 1071.)

Pozdrav od brata Anselma počasnom gospodaru, voljenom bratu, i najvoljenijem prijatelju, učitelju Gundulfu.

Iako želim da ti pišem, najvoljenija dušo duše moje, iako sam nameravao da ti pišem, i dalje ne umem da započnem ovo pismo. Sve što znam o tebi je slatko, i u svemu duh moj uživa, a sve ono što želim za tebe je od najlepših plodova koje um moj može da smisli. I žudim za tobom, bog sam zna koliko, a moja ljubav te prati, pa gde god da se nađem, moja žudnja tebi hrli. I pošto si me već pitao preko glasnika svojih, i obraćao mi se u pismima svojim, i obasipao me poklonima, nemam izbora do da se zakunem: „Neka mi se jezik zaveže u čvor, ako Gundulfa nisam držao na prvom mestu među svojim prijateljima.“ I kako bih mogao da ga zaboravim? Kako bi mogao iz mog sećanja da nestane onaj koji mi je u srce utisnut kao pečat u topli vosak? I kada od sebe ne budem davao glasa, znaj da te volim i da si mi najdraži.

….

Zbogom, zbogom, voljeni (mi charissime), molim se i molim da me se setiš. A ako ti stvaram teret, zaboravi me i slobodno pamti nekog drugog.

Anselmo piše Gundulfu (oko 1077.)

Svoj svojemu, prijatelj prijatelju, Anselmo Gundulfu…

I ovo je dokaz o onome što jedan prema drugom osećamo, naša zajednička naklonost sačuvana je u ovim pismima. To što nam umovi ne trpe da budu razdvojeni, a ipak jesu, i to što jedan od drugoga ništa ne tražimo, ne umanjuje to što nismo zajedno, telo kraj tela. I zašto da ti opisujem svoju naklonost, kad sam siguran da preciznu sliku već čuvaš u ćeliji svog srca. Jer šta je ta ljubav do slika moja za tebe? I upravo me ta poznata želja goni da ti pišem o našoj telesnoj razdvojenosti, ali budući da smo nagrađeni prisutnošću duha – znam ono što ne smem da ti kažem. Neka bog radi sa nama što mu je volja, ali neka bude milostiv prema tebi. Zbogom.

Anselmo piše Gilbertu (oko 1078.)

Brat Anselmo Gilbertu, bratu, prijatelju, voljenom ljubavniku…

…najslađi su mi darovi naše sopstvene slatkoće, ali nisu dovoljni da uteše moje očajno srce koje je željno tvoje ljubavi. Čak i ako mi pošalješ svaki svoj miris, svaku dragocenost na ovom svetu, to ne bi moglo da ublaži očaj koji osećam zbog odsustva druge polovine.

Srce mi izgara pri samoj pomisli na sve to, a suze liju niz lice dok pišem ove redove.

Ti si tu ljubav odmah prepoznao, ali ja nisam, i tek sa tvojim odsustvom razumem koliko sam te voleo, kao što čovek ne zna o dobru i zlu sve dok oboje ne iskusi. Dok nisam spoznao tvoje odsustvo, nisam znao koliko je slatko sa tobom, a bez tebe gorko.

Ali ti si sa svojim odsustvom na dar dobio društvo drugog, kojeg voliš istom jačinom, ili možda jače od mene, dok sam te ja izgubio, i nema nikoga ko bi mogao da te zameni. Ti uživaš u svojoj utehi, dok meni ostaje samo slomljeno srce.

Priremio: Milan Živanović

Iz: To Gondulph and William, from St Anselm, Cur deus homo (London: The Ancient & Modern Library of Theological Literature, [1889], prefatory Life signed R. C., probably Richard William Church, Dean of St Paul's). To Gilbert, trans. John Boswell, <>i>Christianity, Social Tolerance, and Homosexuality (Chicago and London: The University of Chicago Press, 1980).

Oceni 5