Monika Herceg: Hipoteze o oblicima trajanja

Tijelo je zaključana kutija putovanja
i kada odlazim i kada dolazim,
u meni se pokrenu koraci predaka
i njihova narav potrči niz leđa pa izgovori
da nisi više potrebna ovoj samoći,
da u mene postoji ulaz, ali ne i izlaz iz mene,
da bježiš što dalje jer ću i ja pokušati
pobjeći toliko puta da će naš život postati krug,
da nisi više od prolaznika
iako ti ruke iznose naoblaku kad uđeš u sobu,
iako si topla poput obiteljske kuće kad želiš razgovarati
i ova tuga koja se strovaljuje u mene
naprosto je prolazna oluja,
a ja sam iskusna ptica koja zna sve
o vrstama manevra kroz vjetar
Otac trči mojim plućima,
njegov topot ponekad me uruši
i tad čekam kao dijete da me zagrliš
plačući i gurajući te od sebe
jer ja sam tisuće koraka koji me žele raznositi
i kome treba takvo vjetrovito mjesto

Ostaješ, kao da smo užareni samo od srpnja, i ne znam
smijem li povjerovati ovom dubokom disanju
dok se nad tvojim kapcima san ukapljuje
natapajući vlagom udaljenost od mog do tvog nosa
pretvarajući nas u suživot,
prvu maglu koju puštam
da s našeg balkona
zarazi cijeli grad